Cipele starog seljaka


Mladi student pošao je u šetnju sa svojim profesorom. Dok su tako šetali i razgovarali, ugledaše pored puta par starih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale siromašnom seljaku koji je u blizini radio u polju i privodio svoj kraju posao.

Student reče profesoru: „Hajdemo se našaliti sa seljakom: sakrit ćemo mu cipele, a zatim se skloniti iza grmlja i promatrati njegove reakcije kada ih bude tražio.“

Profesor mu odgovori: „Mladiću, nikada se nemoj šaliti na račun tuđe nevolje i bijede. Budući da si bogat, možeš si priuštiti veće zadovoljstvo od ovog siromaha. Stavi zlatni novčić u svaku njegovu cipelu, a tada ćemo se sakriti i promatrati njegovu reakciju.“

Student tako učini i obojica se skloniše iza nekog grma. Siromašni seljak je završio svoj posao i ubrzo došao do mjesta gdje je ostavio kaput i cipele. Dok je oblačio kaput, gurnuo je nogu u jednu cipelu i otkrio da mu je nešto u cipeli. Prvo je pomislio da je kamenčić, ali ubrzo shvati da je to zlatni novčić. Sav u čudu, pogleda u novčić, osvrne se oko sebe te počne promatrati novčić. Ponovno se osvrnuo na sve strane, ali nije vidio nikoga. Stavio je novčić u svoj džep te nastavio oblačiti drugu cipelu. Ali njegovo iznenađenje bilo je još veće kada je i u njoj pronašao novčić.

Odjednom su ga počeli obuzimati osjećaji. Bacio se na koljena, podigao glavu prema nebu i glasno počeo izgovarati molitvu u znak zahvalnosti. U njoj je govorio o svojoj bolesnoj i bespomoćnoj ženi i svojoj djeci koja su bez kruha a sada će, zahvaljujući nevidljivoj ruci koja mu je poslala novac, biti spašeni. Potom se zaputio svome domu.

Student je ostao duboko ganut, sa suzama u očima. Profesor ga upita: „Bi li bio sretniji da si se našalio sa ovim seljakom, nego što si sada?“ Mladić mu odgovori: „Naučili ste me lekciju koju nikada neću zaboraviti. Sada stvarno razumijem ove riječi koje prije nisam razumio: 'Više je blagoslovljen onaj koji daje, nego onaj koji prima.'“

HKM/ J.P., KT