Piše: Ante Matić

Božji Sine, živimo u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, i nekim zemljama na ovoj kugli zemaljskoj. Nema zemlje, ni naroda gdje nas nema. Raspršili smo se svijetom kao sjeme ničije i svačije. Pola nas je u Lijepoj našoj, a druga polovica u lijepoj našoj tuđini! Stari smo narod. Polako  nestajemo. Više nas umire nego se rađa. Za tvoju radosnu vijest puno je Hrvata mučenika i vjernika. A ima nas, Isuse, podosta ateista, nevjernika, komunista...

Moram ti reći, Isuse, da se ljudi još uvijek dijele na „desne“ i „lijeve“, na „vjerne“ i „nevjerne“, na „dobre“ i „zle“, na „siromašne“ i „bogate“, na „slobodne“ i „robove“, na „uzvišene“ i „ponižene“, na one koji viču s ruba egzistencije i na one koji se razbacuju luksuzom i smiju s visoka gledajući u ponižene i uvrijeđene.Zemlja je raskomadana na tabore i negdje se uvijek ratuje, ubija, gine i muči. Nikad zemlja nije bila bez granica, povijest bez krvavih postaja, bez ratišta i mučilišta, bez ludnica, robijašnica, bez strašnih mjesta gdje se odigrala ljudska drama toljagom, nožem, lukom, strijelom, kopljem, mačem, puškom, topom, tenkom, raketom…i stalno se negdje ratuje...

Strah me je, strah, Isuse, one bombe što sve zemaljsko, sve što su umovi i ruke kroz stoljeća namrijeli, sve to ta strašna bomba može pretvoriti u prah i pepeo, u ništavilo. Tri strašne bombe: atomska, neutronska i hidrogenska. Ne zna se koja je gora od koje, strašnija, ubitačnija i opasnija.

Najdalje smo otišli u zlu

Sve što je smrtna ljudska ruka učinila, napravila i odnjihala u svome zagrljaju, uporabila je to u danom trenutku. Ništa što je čovjek načinio nije ostalo nerabljeno. Nije moguće da će te strašne bombe, ti jezivi ljudski izumi – kažem i ne lažem – nije moguće da će to ostati u skladištima, u podzemnim bunkerima, u hladnom krilu zemlje. I zato me je strah i sram jer miru i ljepoti nismo znali podići hram. Stoljeće u kome sam živio, dvadeseto po kršćanskom kalendaru, bilo je najkrvavije i najstravičnije otkad nebeska galija plovi oko sunca i na njoj se raduju, žive i umiru ljudi.

Početkom tog stoljeća samo je u Prvom svjetskom ratu ubijeno oko 40 milijuna ljudi. Onda je sredinom tog stoljeća buknuo Drugi svjetski rat i odnio oko 100 milijuna ljudskih života. Mi Europljani baštinimo tri velika zla 20. stoljeća: nacizam, fašizam i komunizam. Neki naši budalaši poslaše u smrt nepregledne mase ljudi.Hitler i Mussolini imaju na duši milijune ljudi; pa Lenjinove i Staljinove žrtve; pa Maove i Titove; pa Ceaușescuove i Pol Potove; Idi Aminove; pa ovih dana Putinove...

Daleko smo otišli u znanosti i otkrićima, a najdalje u zlu. Vinuli smo se na Mjesec i podigli čudesne građevine na licu zemlje i pod zemljom, i u svemu smo išli naprijed velikim koracima, samo u moralu tapkamo u mraku, u istom mjestu. Kako smo se ubijali, varali, lagali, krali i jedni druge mučili prije 3 000 godina ili u vrijeme Tvog utjelovljenja i rođenja, muke, smrti i uskrsnuća, danas to isto činimo savršenije, djelotvornije i stravičnije.

Dakle, Isuse, u svemu smo napredovali osim u moralu.

I dalje robovi

A Ti si, koliko se meni čini, došao na zemlju, utjelovio se i postao čovjekom, podnio strašne muke i smrt na križu samo zbog „morala“, zbog pada čovjekova, zbog ljudskih zala i grijeha. Možda se nikada neće saznati što si pisao po prašini kada su doveli onu grješnicu da joj presudiš, a Ti si rekao neka prvi na nju baci kamen tko je bez grijeha. I opet si se sagnuo i nastavio pisati po prašini dok su se zlotvori mučki razišli. To je jedino što si za života na zemlji napisao, riječi u prašini, koje su izgazile i izbrisale ljudske noge. Kažu neki da si u prašini na putu, ispred hrama, okružen podivljalom svjetinom, opakom ruljom žednom ljudske krvi, pisao grijehe onih koji su htjeli kamenovati jadnu, grješnu ženu, pa kad su farizeji vidjeli što pišeš, mučki su se razišli na sve strane.

Ovaj život svakidanji, u ovo vrijeme smrtonosna kineskog virusa nazvanog korona i ruske agresije na Ukrajinu, nakon 2 000 godina otkako si prošao zemljom čineći samo dobro, postao je muka, trka-zbrka i jurnjava. Treba zaraditi kruh svagdanji, pa treba nešto odvojiti za odjeću i obuću, platiti struju, stanarinu, vodu, komunalije, treba ovo, treba ono; nikad dosta i nikad kraja žurbi, tegobi, strahoti i ljepoti života u ovoj suznoj dolini. Postali smo robovi onog što smo izumili da bismo bolje i ugodnije živjeli.

Laži su postale istine

Kad bi sad došao na zemlju, u neku tvornicu, u redakciju, u rudnik, kafić, na stadion, u kazalište, u ljudinjak, vidio bi ljude i sva čuda tehnike. Sve je zadano, određeno, unaprijed isplanirano, odmjereno i dovedeno do smiješnog savršenstva. Vidio bi telefon, mobitel, televizor, razne bombe i rakete...pa internet, a joooj, Isuse, sva ta čuda, tu zamršenu mašineriju koja će nam doći glave. Nema nam spasa od nas i našega opasna cilja. Ništa se više ne može skriti. Sjednem pred televizor i buljim i gledam kako se igraju utakmice na kraju svijeta ili kako se ubijaju ljudi, pale sela i gradovi.

Ovih me dana silno pogađa i užasava strašna ruska agresija na ukrajinski narod. Opasne su „istine“ kojim nas se zapljuskuje s malih i velikih ekrana. Nema dana da ne pomislim kako sam zalutao u ovaj ljudinjak. Kažem i ne lažem, laži su postale istine, a istine neslane šale i one su samo, kažu, za budale.

Lijepa naša i Draga naša (tako je moj did zvao Bosnu) puna je budala, lopina i hulja koji bi i majku prodali za Judine škude, koji bi ukrali iz kobile ždrijebe, iz jalove krave tele. A savjest!?

Savjest

Od svega najčudesnija je savjest. U nerazmrsivu klupku tajni, ona kudi i hvali; sokoli i kori; optužuje i sudi; izvodi pred porotnike koji ne postoje, brani i kažnjava; ona raduje i užasava; dovodi do ljepote; do ludila; do tjeskobe; do očaja; ona se pridružuje roju misli, snu napaćenu, grijehu čovjekovu, klici zloj i ukletoj, bezumnoj želji da se spozna sebe sama; čine, geste, riječi, dobra i zla predočujte u samoći; iz mraka zaborava iznosi na vidjelo sve što činimo javno i potajno; iz tamnih ljudskih dubina javlja se poput malog sunca; iskre vrcnule iz kremena, raste, osvjetljava kako bi čovjek vidio sve svoje ljepote i rugobe, ono što je učinio davno i nedavno, pa se najčešće umisli Božji grješni stvor da se oslobodio prošlosti.Čovjek se, Isuse, napokon upita što je to što ga vraća u predjele koji ne postoje, odakle iskrsava ono što se mislilo da je nestalo, da je mrtvo i ništavno.

Zašli smo u treće tisućljeće, u neko čudno vrijeme kineskog virusa, u vrijeme korone.To je vrijeme postalo vrijeme straha i nutarnjeg užasa, pa sam, Isuse, sam i umoran od svega, ponajviše od sebe sama, u tami i tišini, poput harlekina poslije tužne igre na žici sudbine, izgubljeno i tupo upirem pogled u čavao na zidu o kojem visi Raspelo. Ti na križu, dobri moj Gospodine, a ja čudesno stišan, duboko zašao u noć i godine, u život među četiri bezlične bijele plohe među kojima stoje stvari u tišini tužno poredane, s bremenom prošlosti na plećima, s teškom istinom u srcu, s grješnim mislima, opustošen i pokraden, bez velike koristi za igdje ikoga, za sebe, za druge i za Tebe, prevaren, izdan, obmanut, materijalno osiromašen i duhovno pokraden, na rubu egzistencije, gurnut u suludi svijet koji nije za mene bio ni izdaleka ljepota, puna neke divlje snage i zaludne nade, beznadno i pusto zadirem mišlju u prošlost, u sadašnjost, s mučnom vjerom u duši kako će biti bolje, kako će proći ovo vrijeme samozatvora, kako će doći bolji dani i sretniji naraštaji, nadnosim se nad sebe, nad svoje mračne dubine, nad rabljeno vrijeme, tumaram kroz tamni labirint s malim svjetlom koje se polagano gasi kao moje srce, grozničavo i tjeskobno kopkam po sebi, po povijesti, po svijesti i savjesti, vraćam se po stotinu puta u jednom danu u vrijeme koje više ne postoji, u davne dane, u krvave vjekove, a neke slike mutne i krvave, kratkotrajne, odnekud izranjaju, bljesnu i nestaju poput krijesnica u tami, jasne do nejasnoće i upitane do neodgovora; i, tako zatečen u sebi, zatočen u vremenu i prostoru, prikovan za zemlju, u ljepoti i strahoti ljudinjaka, u samoći, pokušavajući sagledati svoj stvarni položaj u svijetu i životu, zabrinuto i jalovo prebirem po uspomenama, po istinama koje sam nadživio, zbrajam i oduzimam, uspoređujem i svrstavam u neki red vjerujući da ću razlučiti dobro od zla, istinu od laži, kako bih se napokon oslobodio tjeskobe pred velikim ljudskim zlom na pomolu, kako bih se oslobodio misli od kojih boli glava, osamljenosti i straha od smrti; straha od kineskog virusa...

Spasi nas od nas

Znam da sam grješan i dijete svoga vremena. Teško je biti čovjek, Isuse. Nosim i ja komadić križa što ga nosi ljudski rod. Kaos i pakao je u nama. Ostadoše iza nas, kroz ovih 2 000 godina – kažem i ne lažem – ostadoše putovi i stranputice, raskrižja i putokazi koji sljepoće ljudske pamte, govorim Ti, Isuse, i ne lažem, ostale su palače pravde i krivde, škole i bogomolje, dvorane za plesove, kuće bluda i mučenja, kockarnice, razbojišta, logori smrti, radilišta, mučilišta, trgovi na kojima su mnogi izvjesili svoje nedostojne darove, sumnjive četvrti gradova, prljava predgrađa gdje sirotinja skapava u neimaštini, luksuzne vile, sva zdanja i ljudska klanja, sve ljubavi, radosti i gadosti….

Nadam se da ćeš doći u naš dan i našu noć, (obećao si one tjeskobne noći) u našu javu, u našu bijedu i našu slavu, jer zemlja je postala Augijeva štala. Koliko će još biti užasa, klanja, boli i stradanja, koliko jada do Tvoga dolaska, a koliko tek do onoga dana u koji ćeš doći, jer si obećao doć' i stvorit' novo nebo i novu zemlju! Kad na to pomislim, nema kraja mojoj nadi i veselju.

Do Tebe i neba, do svih svetaca i mučenika, do Boga, dižem svoj glas i molim Te, Isuse, spasi nas od nas.

Tvoj vremešni i grješni Ante iz Duvna