„Ljubomorni ste na ono što drugi imaju. A razlog što nemate je da ne molite i ne tražite od Boga. A i kada tražite, ne dobivate jer su vam namjere pogrešne – hoćete sve samo za sebe …“ (Jakovljeva poslanica 4,2-3)

Piše: Branislav Antov Mikulić

Živio sam s obitelji u Nizozemskoj, već desetljeće i više. Bio sam na usponu karijere - radio sam za Vladu, bio priznat istraživač, s „moćnom“ titulom „senior onderzoeker“ ili stariji znanstveni suradnik, po naški, i sa statusom visokog državnog službenika, kraljevskog. „Rijksambtenaar“ kako se to na lokalnom jeziku veli.

Bio sam znanstvenik i istraživač, ekonomista i sociolog ujedno, neki tvrdiše još i ekspert za socijalnu statistiku. Držao sam predavanja i prezentacije na brojnim, kongresima, i konferencijama, znanstvenim i političkim, svuda po zemlji i svijetu. Područje moga rada i profesionalnog interesa je bilo poprilično široko, bavio sam se pitanjima životnog standarda i njegova mjerenja, problemima nejednakosti, siromaštva i socijalne isključenosti. S timom mlađih suradnika kojeg sam predvodio, pripremali smo studije i analize za Nizozemsku vladu, za njena ministarstva i za znanstvenu javnost.

Kako god da je posao izgledao dinamičan, raznolik i zanimljiv, kod mene je vremenom počeo izazivati odbojnost, pa i frustracije, svakim danom sve više. Činilo mi se kao da radim nešto nesuvislo, nepotrebno, nekorisno. Radio sam ono u što nisam sasvim vjerovao. A kako vjerovati u jaz u dohocima i socijalnu nejednakost u zemlji gdje taj jaz baš i nije bio vidljiv? Kako vjerovati u siromaštvo koje je definirano na način kojeg ja kao znanstvenik odobravam, ali kao čovjek s osjećajem za tuđu patnju ne mogoh da prihvatim?

Kriteriji siromaštva od kojih smo polazili u našim analizama bili su sasvim drugačiji od onih koje sam ja imao u mome srcu. Mi smo u grupu ubogih svrstavali sugrađane koji u stanu nisu imali kupatilo ili televizor u boji, koji nisu imali centralno grijanje. Socijalno isključeni su nam bili svi žitelji koji bar jednom godišnje nisu mogli otići na sedmodnevni odmor izvan kuće, a da pri tom nisu boravili kod znanaca ili rodbine, svi oni koji bar jednom mjesečno nisu mogli pozvati prijatelje na piće u kafanu. To su bile odrednice siromaštva i oskudice s kojima smo mi činili naše analize, to je bilo i jest poimanje bijede u bogatim zemljama, u zemlji gdje sam ja tada živio.

U mojoj glavi i srcu pojam siromaštva i bijede bio je sasvim drugačiji, mnogo uži, definiran kao izostanak minimuma sredstava za život, kao ekstremna neimaština u kojoj je egzistencija ugrožena, zdravlje i sam život ljudski. Dosta od toga bio sam osjetio na vlastitoj koži. Znao sam što znači oskudica, iskusio sam je u djetinjstvu. Gledao sam neimaštinu vlastitim očima dok sam odrastao među Romima na Gorici, suosjećao je kasnije s rodbinom i znancima, paćenicima u izgladnjivanom ratnom Sarajevu, viđao je i još uvijek viđam dok putujem po poharanoj i pokradenoj Bosni, po periferiji njenih velikih gradova, po njenim zabitima. Ta i takva bijeda je ono što je mene mučilo, što mi je san noću remetilo. Ta i takva ljudska muka je bila ono gdje sam htio priskočiti i pripomoći mojim znanjima i iskustvom, ta, a ne ova nizozemska i zapadnoeuropska, koliko god ni ona nije laka za nositi i podnositi.

I tako, u procjepu između dnevnog posla istraživačkog i noćne more ljudske ja sam sve više bivao nezadovoljan i razočaran. Znao sam da bi moje vještine, moja znanja, nakupljena iskustva i svi moji talenti bili mnogo dragocjeniji negdje drugo, tamo gdje masa ljudi pati nezaštićena i nesigurna, gdje trpi nepravdu i bijedu svakojaku. No, nije bilo prilike da odem kamo me srce zvalo.

Radio sam za nizozemsku kraljicu, intelektom i glavom, a misleći stalno gdje bih mogao zaposliti sve što imam, gdje bih mogao osjetiti da moj rad ima istinsko značenje za druge. Snivao sam o poslu koji bi mom radu i životu dao dublji smisao. U večer bih ležeći u postelji sanjario kako sam dio tima koji krstari kroz Afriku i pomaže samohranim majkama da stanu na vlastite noge, steknu kakvu vještinu kojom će djeci pružiti više šansi u životu nego su ih same imale, zamišljao sam sebe kako s liječnicima na Andima dajem vakcine indijanskoj djeci protiv opakih bolesti, kako po zabitima Bosne, Kosova ili Gruzije gradimo domove za stare i iznemogle, one bez igdje ikoga svoga. Čeznuo sam za takvim poslom, raspitivao se, pratio oglase, javljao se na natječaje, dobivao negativne odgovore, ponovo se prijavljivao, gledao, tražio priliku. Tako sam se i molio...

I gle čuda, javi se ta prilika. Odjednom i iznenada. Pred Božić 2004. Na sam Badnjak. I to ne jedna, već dvije. Dobih dvije ponude za posao kakvog sam snivao. Jedan je vodio u Afriku, u Botsuanu, drugi u Irsku odakle bih radio za Balkan, za novonastale zemlje od moje rodne zemlje. „Opet blizanci“, pomislih u trenu i nasmijah se naglas prisjećajući se kako sam desetak godina ranije, nakon višegodišnjeg iščekivanja da mi Borjana podari još jedno, drugo dijete, bio iznenađen dvojkama.

Taj božićni praznik neću nikada zaboraviti, te je godine on meni bio poseban. S izmoljenim darovima, s tim darovanim mi snovima doživio sam radost neslućenu. I pri tome nisam mogao, a da se ne prisjetim gospodina Desaija, Indijca kojeg sam nekoć sreo u Glasgowu koji mi kaza da nam, ukoliko mislimo na druge, ako smo nesebični i s dobrom namjerom, pa još strpljivi, nakon svakog našeg neuspjeha Bog hoće poslati novi dar, bolji od onoga što ga jučer nismo uspjeli dokučiti. Mnogo bolji. Najbolji.
 

*) Ovo je skraćena verzija istoimene priče iz romana Branislava Mikulića Srcem do beskraja. Knjigu su objavili zagrebački nakladnici Synopsis i Hrvatsko biblijsko društvo, u kolovozu 2017.).