uto, 28. listopada 2025. 08:20
U nedjelju, 26. listopada u crkvi Sv. Jeronima u Johannesburgu predstavljena je knjiga apostolskog nuncija u Južnoj Africi mons. Henryka M. Jagodzińskog “Priča o Josipu Stadleru, prvom sarajevskom nadbiskupu”.
Uz nazočnost visokih gostiju i vjerničkog puka upriličeno je predstavljanje knjige, koja je dva dana prije doživjela promociju u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, a već je bila tiskana na poljskom jeziku. U srdačnom ozračju autor je, najprije, iskazao duboku zahvalnost domaćinima: don Marinu Dašeku i cijeloj HKM Sv. Jeronima, kao i veleposlaniku Republike Hrvatske Anti Cicvariću, za „toplinu i srdačan prijem“.
Ova knjiga, kako je autor naglasio, nije samo „tekst i povijesno istraživanje“, već dio njegova života. Pozivajući se na staru latinsku izreku Habent sua fata libelli (knjige imaju svoju sudbinu), autor je istaknuo kako je sudbina knjige izvan ruku autora: „Jednom kada pođe među ljude, ona se pretače u njihove duše, sjećanja, iskustva i molitve.“ Ono što je započelo tiho, „pred grobom jednog nadbiskupa“ u sarajevskoj katedrali, postalo je čudo putovanja koje dotiče srca.
Autor je emotivno progovorio o svojem susretu sa Sarajevom, gdje je službovao kao savjetnik apostolske nuncijature. „Sarajevo nije samo grad. Ono je mjesto susreta. Susreta Istoka i Zapada. Susreta kultura, religija i naroda. Susreta svjetla i tame, patnje i ljubavi,“ kazao je.
Središnji dio izlaganja bio je posvećen sluzi Božjem Josipu Stadleru čiji je grob u katedrali Srca Isusova postao autoru mjesto traženja i duhovnog susreta, ne samo s poviješću.
„Stadler nije bio samo prvi vrhbosanski nadbiskup. Bio je pastir – u punom, evanđeoskom smislu te riječi,“ naglasio je govornik, opisujući ga kao onoga koji „nije bježao od rana naroda, nego ih je nosio na vlastitim ramenima.“ Podsjetio je na povijesni naziv „otac sirotinje“, ističući da Stadlerova ljubav nije bila tek karitativna gesta, već „teologija u djelovanju, vjera koja postaje tijelo.“
Posvijestio je kako tu vjeru danas živo utjelovljuju Sestre Služavke Maloga Isusa, koje su, prema riječima autora, „njegov živi dah“ i neizmjerna ljubav bez mjere. Kroz Stadlera se, kako je rečeno, jasno vidi da je „povijest prostor milosti“ i da Bog djeluje u povijesti „kroz ljude“, a ne apstraktno.
Govoreći o nedavnoj promociji u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, kući koju je Stadler izgradio, autor je tu prigodu, gdje su predstavljene njegova i knjiga biskupa mostarsko-duvanjskog u miru mons. Ratka Perića, nazvao ne samo kulturnim događajem, već „duhovnim povratkom, povratkom Stadlera svojoj kući“.
Na kraju predstavljanja, dok se priprema i englesko izdanje, autor je iznio i osobnu notu: „Bosna i Hercegovina ostaje u meni. A posebno ostaju u meni Hrvati u njoj.“ Pohvalio je taj narod koji „zna što je rana,“ ali i „što je vjera“ i „čuvati identitet pod križem,“ jer znaju da je „povijest bez Boga postaje teret, a s Bogom – put.“
Svoju zahvalnost, uz želju da ga Gospodin, po zagovoru sluge Božjega Stadlera, blagoslovi, autor je ponajviše uputio Sestrama Služavkama Maloga Isusa, Misionaru Krvi Kristove don Marijanu Zubaku, Postulaturi kauze i svima koji su radom i molitvom doprinijeli da ova knjiga ugleda svjetlo dana na hrvatskom jeziku te prevoditeljici Ivani Škaričić.
Ž.I., KT