Piše: dr. Drago Župarić

Od 3. do 11. srpnja ove (2026.) godine, u skupini od sedam članova, boravio sam u Armeniji na iznimno sadržajnom studijskom putovanju. Naš put osmišljen je kako bismo upoznali kulturu i povijest smještenu na visokoj planinskoj visoravni podno biblijskog Ararata, na razmeđu Orijenta i Zapada. Pohodili smo brojne crkve i samostane, susretali svećenike, redovnike i vjernike te posjetili Ečmijadzin (službeno Vagharshapat ), vrhovno duhovno i upravno središte Armenske apostolske Crkve. Udaljen je od glavnog grada Erevana 18 - 20 km jugozapadno i poznat je po katedrali osnovanoj 301. g., a danas je na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Dakle, temelji katedrale su postavljeni prije no što je car Konstantin I. Veliki Milanskim ediktom 313. dao slobodu vjeroispovijesti u Rimskom Carstvu.

Putovanje koje je započelo kao akademsko upoznavanje jedne drevne kršćanske tradicije vrlo je brzo poprimilo obilježja istinskog hodočašća. U ovim ljetnim danima, kada se Katolička Crkva u svojim župama i svetištima intenzivno pripravlja za proslavu najvećeg ljetnog marijanskog blagdana, svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, osjećam snažan poticaj s vama podijeliti jedno posebno duhovno i teološko iskustvo s Kavkaza. Riječ je o jedinstvenom štovanju Bogorodice u Armenskoj apostolskoj Crkvi, štovanju koje je neraskidivo isprepleteno s patnjom, ali i neugasivom nadom armenskoga naroda.

Zemlja u kojoj kamen govori
Armeniju s pravom nazivaju „zemljom kamenja“. Naš put vodio nas je od užurbane, kozmopolitske prijestolnice Erevana s njegovom slavnom zbirkom drevnih rukopisa Matenadaranom, preko antičkog hrama u Garniju, pa sve do duboko plavih voda jezera Sevan i divljih, surovih planina regije Vayots Dzor. U svakom kamenu, u ostacima crkve Yereruyk iz 7. stoljeća pokraj grada Gyumrija, u drevnim zidinama samostana i u tisućama majstorski isklesanih hačkara (kamenih križeva), od kojih su neki u selu Noratus stari više od 1 000 godina, utisnuta je živa povijest. Kako kaže stara armenska poslovica: „Dajte mi kamenje i napravit ću kruh“, tako i kršćanska duhovnost ovog naroda izrasta iz tvrde, ali blagoslovljene zemlje.

Armenija je zemlja u kojoj kamen doslovno govori. Njezine crkve i samostani, poput impresivnog kompleksa Geghard iz 4. stoljeća koji je izvorno bio u potpunosti uklesan u stijene, često su podignuti na osamljenim visoravnima, među dubokim klancima ili podno planina. Oni djeluju kao da nisu samo sagrađeni na zemlji nego su iz nje organski izrasli. Njihovi masivni zidovi, uski prozori, kamene kupole i križevi svjedoče o ustrajnoj vjeri koja je tijekom stoljeća prolazila kroz progone, ratove i razaranja, ali nikada nije izgubila svoju ukorijenjenost u Kristu. Valja se prisjetiti da je armenska Crkva najstarija nacionalna Crkva na svijetu. Armenija je postala prva država koja je kršćanstvo proglasila službenom religijom još oko 301., kada je Sveti Grgur Prosvjetitelj obratio kralja Trdata III.

Ova Crkva vuče svoje drevno podrijetlo izravno od apostolâ Tadeja i Bartolomeja koji su evangelizirali te krajeve u 1. stoljeću, zbog čega s ponosom nosi naziv „apostolska“. Bogoslovno gledano, ona spada u obitelj orijentalno-pravoslavnih (pretkalcedonskih) crkava. Njezina kristologija razlikuje se od katoličke po tome što na saboru u Dvinu godine 506. nije prihvatila odluke Kalcedonskoga sabora, te zastupa mijafizitizam – nauk (koji ne treba miješati s monofizitizmom) da su Kristova božanska i ljudska narav neraskidivo sjedinjene u jednoj jedinstvenoj naravi. Oslanjajući se samo na prva tri ekumenska sabora, Armenska Crkva sačuvala je jedinstvene obredne specifičnosti, poput bogoslužja na staroarmenskom jeziku (grabar), korištenja isključivo čistog vina (bez dodavanja vode) i beskvasnog kruha pri slavlju euharistije, te spajanja proslave Božića i Bogojavljenja na isti dan, 6. siječnja.

^{Tsiternakaberd u Erevanu - Memorijalni centar}

Majka pokazuje Sina
Među brojnim vizualnim i duhovnim dojmovima s ovoga putovanja posebno se izdvojio jedan upečatljiv prizor. U apsolutno svim armenskim crkvama koje smo posjetili – od malenih seoskih kapela do monumentalnog manastira Khor Virap gdje je Sveti Grgur nekoć bio utamničen – u središtu prezbiterija, iznad ili neposredno iza glavnoga oltara, nalazila se velika slika Bogorodice s Isusom u naručju. Crkve su se međusobno razlikovale po starosti, veličini i stupnju umjetničkog uređenja, ali je taj središnji oltarni prizor ostajao isti: Majka čvrsto drži Dijete, a Dijete blagoslivlja svijet.

Za teologe to i nije samo pobožni ukras niti sporedni motiv armenske sakralne umjetnosti. Položaj Bogorodice u samome središtu svetišta čini snažnu, vizualno sažetu teološku ispovijest. Marija u armenskoj umjetnosti gotovo nikada nije prikazana sama. Ona u naručju nosi Krista i zapravo ga pokazuje okupljenoj zajednici. Njezina je veličina upravo u tome što je u slobodi prihvatila biti Majkom utjelovljenoga Sina Božjega. Zbog toga joj armenska crkvena tradicija daje iznimno istaknuto mjesto u svojim drevnim himnima, molitvama, blagdanima i sakralnoj umjetnosti, a službeni crkveni izvori izričito nalažu da oltari moraju biti ukrašeni likom Majke Božje.

Središnja slika Bogorodice s Djetetom otkriva nam da je zdravo marijansko štovanje uvijek duboko kristocentrično. Marija ne zadržava pogled vjernika na sebi, nego ga usmjerava prema Isusu. Ona nije konačni cilj kršćanske vjere, nego najčišći putokaz prema Kristu. Njezine ruke s majčinskom nježnošću pridržavaju Dijete, ali ga istodobno, u gotovo svećeničkom pokretu, prinose čitavom svijetu. U tome je sadržana duboka, organska veza između Bogorodice i samoga oltara ispod nje. Na oltaru se u euharistijskom slavlju uprisutnjuje Kristovo spasenjsko djelo, a iznad oltara vidimo Majku koja je tom istom svijetu darovala Njegovo ljudsko tijelo. Ona koja je Sina Božjega nosila pod svojim srcem postaje živom slikom Crkve koja prima Krista i donosi ga ljudima.

Marija je stoga u armenskoj duhovnosti ponajprije Sveta Bogorodica – Majka Božja. Taj drevni naslov budno čuva istinu o Isusu Kristu: onaj kojega je Marija rodila nije samo izvanredan čovjek, mudrac ili prorok nego istinski Sin Božji koji je postao čovjekom. Govoreći o Mariji i stavljajući njezinu sliku u središte prezbiterija, Crkva zapravo na najglasniji način ispovijeda temeljnu vjeru u otajstvo Božjeg utjelovljenja.

Mjesto na koje je sišao Jedinorođenac
Tu duhovnu prisutnost osobito smo snažno mogli osjetiti prvoga dana našega putovanja, u subotu 4. srpnja, kada nas je put vodio ravnicom Ararata prema jugozapadu u posjet Ečmijadzinu. Riječ je o najvažnijem duhovnom središtu i jednom od četiri glavna administrativna središta Crkve (uz katolikate u Ciliciji i patrijarhate u Jeruzalemu i Carigradu). Naziv ovoga mjesta usko je povezan s predajom o viđenju Sv. Grgura Prosvjetitelja (oko 257. -331.), poznat i kao Gregorius Illuminator, kojemu se prema tradiciji ukazao sâm jedinorođeni Sin Božji i zlatnim čekićem pokazao mjesto na kojem treba podignuti prvostolnicu. Samo ime Ečmijadzin u prijevodu znači: mjesto na koje je „sišao Jedinorođenac“. Ondje, u sjedištu katolikosa svih Armenaca (trenutačno Karekina II.), slika Bogorodice s Djetetom iznad glavnog oltara dobiva još dublje značenje. Marija u naručju nosi upravo onog Jedinorođenca koji je tu sišao među ljude. Ona je živo mjesto Njegova dolaska, prvi hram Njegova utjelovljenja i Majka po kojoj nam je nevidljivi, transcendentni Bog postao vidljiv.

Uznesenje – blagdan uskrsne nade
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, koju Katolička Crkva diljem svijeta radosno slavi 15. kolovoza, pruža nam tako osobitu prigodu osvrnuti se na marijansku vjeru i tradiciju armenskih kršćana. Armenska apostolska Crkva blagdan Uznesenja Svete Bogorodice ubraja među pet svojih najvećih svetkovina u kalendaru. Tradicionalno se taj blagdan uvijek slavi u nedjelju najbliže 15. kolovoza (između 12. i 18. kolovoza), što znači da ove 2026., proslava pada upravo na nedjelju 16. kolovoza.

Premda su se teološki izričaji, obredi i liturgijski običaji Istoka i Zapada tijekom duge povijesti razvijali na bitno različite načine, i katolička i armenska tradicija u Marijinu uznesenju prepoznaju isti temeljni misterij: konačnu pobjedu Božje milosti nad smrću. Marijina proslava nipošto nije odvojena od Kristova uskrsnuća. Sve što se u njoj dogodilo izravan je plod Kristove otkupiteljske smrti i Njegova slavnog uskrsnuća.

Zbog toga blagdan Uznesenja nije samo slavlje Marijine osobne povlastice nego ujedno i blagdan najveće kršćanske nade. U njezinoj tjelesnoj proslavi Crkva na zemlji već sada promatra ono što je obećano svakome čovjeku koji pripada Kristu. Jedna drevna propovijed izrečena u Ečmijadzinu tumači Uznesenje upravo kao jasnu potvrdu buduće stvarnosti u kojoj ćemo i mi uskrsnuti te, po uzoru na Majku Božju, milošću nadvladati smrt. Slika Bogorodice s Djetetom u armenskom prezbiteriju stoga u sebi povezuje početak i dovršenje njezina ovozemaljskog života. Ona je Majka koja prima Krista u tišini Nazareta, vjerno ga prati sve do patnje križa, raduje se Njegovu uskrsnuću i naposljetku biva pridružena Njegovoj nebeskoj slavi. Onaj kojega je nosila u majčinskom naručju uvodi sada nju prvu u puninu vječnoga života.

Blagoslov grožđa
Uz blagdan Uznesenja u Armenskoj apostolskoj Crkvi vezan je i jedan osobit obred: blagoslov grožđa. Nakon svečane božanske liturgije, pred oltarom na koji se donose prvine ovogodišnjeg uroda, blagoslivljaju se grozdovi te se potom s radošću dijele okupljenim vjernicima. U Ečmijadzinu taj se obred redovito slavi na posebno svečan način, uz sudjelovanje samog katolikosa, biskupa, monaškoga bratstva i mnoštva naroda.

Grožđe ovdje predstavlja prvinu plodova zemlje, ljudski rad i božanski blagoslov, no istodobno snažno podsjeća na vino svete euharistije i na Kristovu krv prolivenu za Novi savez. Blagoslov plodova upravo na blagdan Uznesenja rječito govori da spasenje obuhvaća nematerijalnu ljudsku dušu, ali i čitava čovjeka u njegovoj tjelesnosti, pa tako i sveukupno materijalno stvorenje. Kao što Marijino tijelo nije bilo prepušteno raspadljivosti u grobu, tako je i čitav materijalni svijet pozvan na konačno preobraženje i sudjelovanje u Božjoj vječnoj slavi. U tom obredu prepoznajemo nešto duboko biblijsko: čovjek prima od Boga zemaljske plodove, zahvaljuje za njih i ponovno ih s molitvom prinosi Stvoritelju. Grozd donesen pred sliku Majke Božje postaje znakom da je sva stvorena stvarnost dar neba, ali i stvarno obećanje buduće gozbe u kraljevstvu nebeskom.

Majka naroda koji je mnogo pretrpio
Marijanska pobožnost u Armeniji ne bi se mogla u potpunosti razumjeti i vrjednovati bez poznavanja bolnog povijesnog iskustva armenskoga naroda, čija je opstojnost neprestano bila na kušnji. Riječ je o narodu (kojih danas ima oko 8 milijuna, što u domovini, što u golemoj svjetskoj dijaspori) čija je duga povijest obilježena neizrecivim stradanjem, krvavim raseljavanjem i ustrajnom borbom za očuvanje vjere i kršćanskog identiteta. Naš posjet nacionalnom memorijalnom kompleksu Tsiternakaberd u Erevanu bio je potresan podsjetnik na tragedije koje su ih oblikovale.

U takvu iskustvu trpljenja slika Majke koja čvrsto, zaštitnički drži Dijete nadrasta okvire umjetničkog motiva. Ona vjerniku postaje utočištem i slikom sigurnosti, majčinske nježnosti i životne nade. Bogorodica ne uklanja patnju i križ iz ljudskoga života. Ona sama herojski stoji pod križem na Golgoti. Upravo zato može biti toliko blizu svima onima koji trpe. Armenski kršćani u njoj prepoznaju onu Majku koja i sama poznaje bol, ali koja ne dopušta da posljednja riječ ljudske povijesti pripadne tami i smrti.

Možda se upravo zato njezina slika nalazi na tako istaknutom mjestu svake njihove crkve. Dok ranjeni vjernik, opterećen vlastitim i nacionalnim križevima, gleda prema oltaru, on ne vidi hladni zid, nego vidi Majku koja mu nudi i pokazuje Krista. Njezina prisutnost govori da Bog nije odlučio spasiti čovjeka iz sigurne udaljenosti. Ne, On je primio ljudsko tijelo, rodio se kao krhko Dijete, živio među nama i podijelio našu sudbinu, pa čak i samu smrtnost. U Marijinu naručju nalazi se najsnažniji mogući odgovor na ljudski strah, na strah od progonstva i smrti: Bog nam je postao i ostao blizak.

Poziv i nama
Susret s armenskim kršćanstvom i tom nevjerojatno drevnom tradicijom iz „zemlje kamenja“ pomaže nam danas ponovno otkriti ono što nam je, katkad zbog navike ili nedostatka promišljanja, postalo neprimjetno. Marijanski likovi, slike i kipovi u našim katoličkim crkvama ne bi smjeli biti doživljeni samo kao umjetnički ukrasi prostora. Oni su trajni, živi poziv da i mi, baš poput Blažene Djevice Marije, otvorena srca primimo Božju riječ, dopustimo Kristu da se duhovno nastani u nama te ga potom hrabro donesemo ljudima koje svakodnevno susrećemo. Uoči svetkovine njezina Uznesenja možemo stoga od armenskih kršćana naučiti dragocjenu lekciju: gledati Bogorodicu uvijek nerazdvojno zajedno s Kristom. Nema istinske Marije bez Isusa, kao što s druge strane nema ni istinskoga susreta s Isusom koji nas ne bi nužno učio Marijinoj vjeri, poniznosti i neograničenoj raspoloživosti za izvršenje Božje volje.

Od brojnih dragocjenih slika, spomenika i duhovnih doživljaja koje smo kao „hodočasnici i istraživači“ ponijeli iz te predivne zemlje podno Ararata, u mojim mislima jedna ostaje posebno živa i dominantna: hladna, gruba kamena crkva, u njoj sveti oltar i odmah iznad njega, u samom srcu apside, topla i snažna slika Majke s Djetetom. Marija šutke stoji, drži Isusa u svojim rukama i pokazuje ga čitavu svijetu. U toj nevjerojatno jednostavnoj, a opet teološki bogatoj slici sadržana je zapravo čitava naša kršćanska poruka: Bog je iz neizmjerne ljubavi došao među nas, uzeo je naše slabo tijelo od Djevice, pobijedio je smrt i zauvijek otvorio palom čovjeku vrata neba. Zato je Bogorodica trajno prisutna u središtu armenskoga prezbiterija. Ne stoga da bi svojim likom zaklonila Krista, nego upravo zato da bi nam ga u Njegovoj spasenjskoj punini pokazala.