Božić u nizozemskoj obitelji koja ima dva svećenika


Općenito se za svetkovinu Rođenja Gospodinova kod nas ustalio opis da je to najradosniji kršćanski blagdan, obično uz dodatak da se proslavlja u krugu obitelji i prijatelja.

Braća svećenici s roditeljima

Braća svećenici s roditeljima

Piše: Dražen Kustura

I dok se među našim svijetom ovaj blagdan slavi na sličan način, dotle je većini nepoznanica koji su običaji i kako se Isusov rođendan proslavlja u drugim zemljama, kulturama i narodima. Upravo je ovo priča o Božiću u nizozemskoj obitelji Kessels.

Na sam spomen kršćanstva i zemalja zapadne Europe većina će odmah pomisliti na proces sekularizacije, na poluprazne crkve, malobrojne obitelji, slabo zanimanje za vjeru... Da na Zapadu ipak ima nešto novo ili bolje rečeno da je ostalo nešto od prave katoličke tradicije najbolje svjedoči nizozemska obitelj Kessels, koja je po mnogo čemu specifična.

Dva brata blizanca svećenika

Supružnici Jan (1950.) i Mariet (1952.) u kršćanskom braku rodili su četvero djece, dvije kćerke (Vivi i Nadine) te dva sina (Guida i Marca). Vivi se udala za Marca Demanta s kojim ima petero djece, a Nadine živi u braku s Joepom Stokkermansom s kojim ima četvero djece, dok su se braća blizanci odlučili za svećenički poziv.

„Guido je postao svećenik 17. svibnja 2008., a ja 6. lipnja 2009. Moja majka je imala četiri ujaka svećenika, redovnika redemptorista. U obitelji je bilo više časnih sestara“, upoznaje nas don Marc ukratko sa svojim najbližima te dodaje kako su on i brat uvijek od njih imali podršku kada je riječ o izboru njihova zvanja. „Za moje prijatelje to je bilo iznenađenje, ali i oni su poštivali moj izbor. Također bilo je i prijatelja koji nisu znali što to znači jer nisu (više) vjernici i nisu znali ništa o svećeništvu“, objašnjava Marc, koji je završio postdiplomski studij u Rimu, a njegov brat Guido je župnik u Gennepu, u nizozemskoj pokrajini Limburg. „U mnogim područjima naši ljudi su izgubili katolički identitet. Toliko smo izgubili u ovim desetljećima. Iako je broj krštenih katolika bio dovoljno velik u našoj pokrajini, nema mnogo praktičnih katolika. Mnogi ne dolaze u crkvu. Možda samo 4 ili 5% ljudi dolazi na nedjeljnu misu“, objašnjava don Marc te dodaje kako posljednjih godina, malo po malo, vidi promjenu u pogledu vjere kod mladih. „Jer mladi ljudi shvaćaju da nešto nije u redu s društvom poput nizozemskog. Osjećaju da trebamo muškarce i žene, momke i djevojke koji mijenjaju način na koji žive. Ponovno otkrivaju da ne možemo živjeti bez Boga, vjere i Crkve. Ovo je vrlo pozitivna stvar.“

Advent na nizozemski način

Kao i u brojnim drugim zemljama vrijeme došašća i Božića ipak je drugačije od svakodnevnice, zasigurno ljepši dio godine i kada je riječ o životu ove krajevne Crkve. „Moram kazati da ljudi dobro sudjeluju, primjerice u praktičnim i duhovnim stvarima kao što je: pravljenje adventskih vijenaca, činjenje djela ljubavi prema siromašnima, čišćenje crkve... Također se kreiraju grupe za formaciju, kampovi za mlade, priprave za sakramente“, ističe don Marc s kojim se slaže i njegov 10 minuta stariji brat don Guido koji je izravno uključen u pastoral. On naglašava kako je u ovom došašću već uradio neke stvari, osobito s mladima. „U ovom adventu već smo se pripremali s mladima u smislu da smo napravili adventski vijenac i onda im objasnili njegovo značenje. Zatim postoji nekoliko skupina koje se u ovom trenutku pripremaju na više načina: molitvena skupina, grupa za formaciju, mladež, pjevači u zboru itd. Moram reći da sam zadovoljan vidjeti tolike ljude koji se daju za Crkvu. Naravno, danas to više nije izrazito katolička regija s mnogim praktičnim katolicima, ali nastavljamo s onima koji su tu i tako možemo svjedočiti“, objašnjava župnik Guido.

Marc i Guido s nećacima

Božić u krugu obitelji

Braća blizanci, iako imaju svoje obveze kao svećenici – Marc pomaže Guidu za vrijeme božićnih blagdana, a obojica nađu vremena i za svoje najbliže: roditelje, sestre i njihove obitelji. Vele da je ipak jedno od obilježja Božića i zajedništvo. Govoreći o načinu proslave Isusova rođendana don Marc u šali kaže: „Dobro se jede!“ te nastavlja: „Možda je jasno da smo odrasli u katoličkoj obitelji, gdje se molilo, pričalo o vjeri, išlo u crkvu, na ispovijed... Sve to bilo je temeljno za nas, djecu. Vjera i Crkva zauzimaju prvo mjesto iznad svega ostaloga. U Crkvi doživljavamo i živimo svoj vlastiti poziv. Dakle, svatko od nas ima svoje zadaće i poslove, način na koji se pripremamo. Ali ako postoji prilika da se okupimo za blagdane, to radimo sa zadovoljstvom, s cijelom obitelji: roditeljima, sestrama i njihovim muževima i djecom. To je uistinu blagdan vjere, Crkve pa tako i obitelji. Radost koja se iskusi na taj način je čudesna.“

Veliki izazov za Crkvu

Ipak, nažalost u brojnim drugim nizozemskim obiteljima Božić se ne slavi na ovakav način. Već spomenuti proces sekularizacije u znatnoj mjeri osjeti se i u ovoj zemlji osobito kada je riječ o mladima i njihovu zanimanje za vjeru. Iako određenih pomaka ima, i dalje je velika većina njih daleko od Boga i Crkve. Svjesni su toga i braća Kessels, ali ne gube nadu. „Nažalost, govorimo o vrlo malom broju mladih koji dolaze u crkvu, što je jasan znak posljedica obrazovanja, uloge roditelja i odgojitelja općenito. Od 40 –ih do 50-ih godina prošloga stoljeća ljudi slabo idu u crkvu, ne mole, ne prakticiraju vjeru, tako da generacije koje dolaze ne rastu više u vjeri. Smatram da današnji naraštaj, odnosno mladi ljudi ovoga vremena nisu 'krivi' za ovakav razvoj događaja. Većina mladih, valja reći, nema ništa s Crkvom, pa ni s božićnim blagdanima. No oni koji dolaze u Crkvu još uvijek imaju osjećaj za tradiciju i za vjeru“, tužno konstatira don Marc te nudi rješenje u vidu ustrajnog rada s obiteljima i djecom. „Može se reći da je Božić za većinu ljudi ostalo samo izvanjsko: razlog za slavlje, jelo, piće, odlazak na godišnji odmor... Čini mi se kako je vrlo važno ponovno početi poučavati ljude, s puno strpljenja i ustrajnosti, s ljubavlju i poštovanjem, sa željom i nadom. To se odnosi na svećenike i biskupe, ali dakako i osobito na obitelji, tj. roditelje“, odlučan je mlađi brat Kessels. 

Susret don Guida sa župljanima

Nada i dalje postoji

Unatoč svim iskušenjima s kojima se susreće Crkva u Nizozemskoj, braća Kessels vjeruju da Bog upravlja ljudskom poviješću te da će doći i bolja vremena kada se govori o vjeri u Zemlji poldera i tulipana. „Postoji nada za Crkvu u Nizozemskoj!“, kategorično tvrdi Marc zaključivši da nema nade, koju nam Bog daje, ne bih napravio ovaj izbor. „Ako Krist ne vodi svoju Crkvu u Duhu Svetom, sve što radimo u Crkvi i za Crkvu bilo bi ludost. Stoga, po mom mišljenju, moramo imati povjerenja, strpljenja, vjere, hrabrosti, snage i iznad svega velike ljubavi prema Crkvi koja se nalazi u svakom trenutku i svugdje. Nije pitanje brojnih vjernika ili bilo koje količine koja se odnosi na zajednicu – to nije važno jer se to od jednog do drugog dana može promijeniti, ali Crkva u sebi ostaje zauvijek. Ovo uvjerenje nam daje snagu i hrabrost da krenemo naprijed, da vidimo svaku malu priliku koja postoji“, kazao je Marc.

Iako se Katolička Crkva u Nizozemskoj susreće s brojnim poteškoćama i izazovima, ohrabruju primjeri poput obitelji Kessels da i dalje na Zapadu postoje kršćani koji se ne boje života te živom održavaju svoju katoličku vjeru. Ostaje nada stoga da će novorođeni Spasitelj svijeta potaknuti i omekšati srca ljudi te da će ga prepoznati i ponovno se k njemu vratiti. Svakako hrabrost, odlučnost, i prije svega vjera blizanaca Kessels može biti ohrabrenje da će Crkva u Nizozemskoj doživjeti svoj novi procvat jer kako Guido kaže: „Crkva se formirana tamo gdje se ljudi okupljaju u Kristovo ime, mole, slave sakramente, zajednički žive kršćanski život. U tom smislu vjerujem da postoji velika nada za Crkvu u Nizozemskoj. Jer malo po malo nove generacije počinju shvaćati da smo mi sada odgovorni donijeti svjetlo vjere sljedećoj generaciji. To znači poruku mira, nade, autentične ljubavi i vječnog života.“