Božićno primirje u Prvom svjetskom ratu


Ne treba biti stručnjak za povijest da bi se shvatio besmisao ratova, patnje i razaranja te činjenice kako to ludilo iz ljudi izvlači ono najgore.

Foto: wikipedia

Foto: wikipedia

Ipak, za vrijeme Prvog svjetskog rata na Božić 1914. rodila se iskra nade kada su, na najneuobičajenijem mjestu, krvavom Zapadnom bojištu, u nizu spontanih primirja, vojnici polagali oružja, razmjenjivali darove pa čak igrali nogomet s „neprijateljima“. Tako su pobijedili zlo i dokazali da dobro još uvijek postoji...

Kada biste primjerice komedijaša pitali što je Prvi svjetski rat, vjerojatno bi vam odgovorio: To je sukob kada bosanski Srbin u Sarajevu ubije austrijskog prestolonasljednika da bi se novozelandski vojnici borili protiv turskih vojnika u operaciji na Galipoljskom poluotoku.

I upravo u tome leži velika istina jer, zasigurno, do tada nije bilo besmislenijeg vojnog sukoba u povijesti. Većina sudionika je u rat uvučena prema načelu čudnih savezništava, besmislenih načela i obećanja među vojskovođama, a obični ljudi su uvjeravani da će sukob trajati samo nekoliko mjeseci.

Međutim, on se oduljio na četiri godine te je predstavio do tada nepoznate načine masovnih ubojstava, bojnih otrova i modernih vojnih strojeva za ubijanje...

Blistavo svjetlo na Badnjak

Nakon ulaska Velike Britanije u rat u kolovozu 1914., većina vojnika se nadala da će do Božića biti doma. Ratna propaganda ih je uvjeravala u to. Međutim, gotovo pet mjeseci kasnije, i nakon milijun žrtava, rat je i dalje bjesnio u rovovima, bez vidljiva kraja. Sve je bilo na početku, kao i prvog dana rata, samo su mrtvi brojani u milijunima.

Tada se na Badnjak 1914. na Zapadnom bojištu dogodilo nešto doista nevjerojatno – oko 100 000 vojnika sudjelovalo je u spontanom blagdanskom primirju. Prvi zabilježeni slučaj dogodio se u regiji Ypres u Belgiji. Nijemci su zapalili svijeće i svjetiljke te ih postavili na svoje rovove, a zatim su počeli pjevati božićne pjesme. Britanci su im se uskoro pridružili, a zatim su si vojnici (uključujući časnike) obiju strana međusobno zaželjeli sretan Božić.

Uslijedio je susret u „ničijoj zemlji“ gdje su jedni drugima podarili simbolične darove poput dugmadi, kapa ili malih količina hrane, pića i duhana. Na nekim su dijelovima bojišnice održane zajedničke božićne mise na latinskom jeziku. Negdje je primirje potrajalo sve do Nove godine. Sačuvana su i svjedočanstva o tome kako su vojnici popili previše i zaspali u protivničkim rovovima, pa se idućeg jutra ispričali tamošnjim „stanarima“ i vratili se natrag na svoju crtu bojišnice, neozlijeđeni.

Susret ratnika na Božić

Na pojedinim područjima duž 800 km bojišnice, nenaoružani vojnici s obiju strana izlazili su istodobno iz rovova i polako pažljivo prelazili preko područja „ničije zemlje“, prepune zaleđenih trupala, uništenih stabala i kratera, kako bi pronijeli duh Božića.

„Rukovali smo se, zaželjeli jedni drugima sretan Božić i uskoro smo pričali kao da se znamo godinama“, napisao je britanski poručnik John Ferguson o susretu njegove postrojbe Seaforth Highlanders i njemačkih postrojbi. „Smijali smo se i pričali s ljudima koje smo prije samo nekoliko sati pokušavali ubiti“, ustvrdio je u svojem ratnom dnevniku poručnik Ferguson.

„Gotovo uvijek su Nijemci bili ti koji su barem neizravno pozivali na primirje“, napisao je Stanley Weintraub u svojoj knjizi Tiha noć: Priča o Božićnom primirju Prvog svjetskog  rata.

I tomu postoji više razloga, dijelom zbog toga jer su u to vrijeme Nijemci „dobivali rat“, bili su boljeg raspoloženja, a i mnogi njemački vojnici su prije rata radili u Velikoj Britaniji te su znali engleski.

Vojnici su razmjenjivali darove kao što su cigarete, čokolade, kobasice, piće i „čašicu razgovora“ o jadima sukoba. Ponegdje je čak „ničija zemlja“ postala poprište nogometnih utakmica. Nije to bio današnji nogomet jer su napucavane obične krpe umotane u klupko, ali ideja vodilja je jasna: želja za nadmetanjem kroz sport i dobre stvari, a ne kroz ubijanje i rat.

Zanimljivo je i izvješće iz Druge kraljevske velške pukovnije. U 8:30 sati 25. prosinca 1914. u Houplinesu, u sjevernoj Francuskoj, kapetan Charles Stockwell opalio je tri hitca u zrak i podignuo zastavu s natpisom „Sretan Božić“. Njegov kolega s njemačke strane podignuo je zastavu na kojoj je pisalo „Hvala“. Obojica su se popela na vrh svojih rovova i salutirali jedan drugom, nakon čega su se vratili na svoje pozicije. Stockwell je napisao da je nakon toga Nijemac „opalio dva hitca u zrak – i rat se mogao nastaviti“.

Naređenje da primirja više nema

 

Božićne radosti ubrzo su zamijenjene oružjem, a zapovjednik britanskih postrojbi John French izdao je naredbu da se takva proizvoljna primirja više nikad ne smiju dogoditi. Kad je nastupio Božić 1915., ona se nisu vratila, a oružje nije ponovno utihnulo sve do potpisivanja mira 11. studenoga 1918.

 

Božićno primirje 1914. ostavilo je velik dojam na mnoge vojnike, o tom događaju su napisane mnoge knjige te su snimljeni popularni filmovi.

Ova ljudska gesta u vihoru Prvog svjetskog rata ušla je u legendu i postala poznatija od mnogih bitaka, vojnih pohoda te strateških manevara na bojištima... Upravo je taj ljudski i vjernički čin među običnim vojacima i nižim časnicima pokazao kako većina ljudi zapravo ne želi sukobe niti ratove, nego jednostavan obiteljski život u miru.

Neformalno primirje

Službeno „Božićno primirje“ naziv je za niz neformalnih prekida vatre na Zapadnom bojištu Prvoga svjetskoga rata 1914. Vojnici zaraćenih država tada su na nekoliko dana obustavili paljbu i susreli se na ničijoj zemlji između rovova, izmijenili vijesti i darove, razgovarali, pjevali božićne pjesme pa i igrali nogomet. Provodila se razmjena zarobljenika, kao i zajednički sprovodni obredi te mise na latinskom među zaraćenim stranama čiji su vojnici bili katolici.