Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Dubrovačka Republika među prvim državama u Europi i svijetu zabranila je kupoprodaju robova. To je činjenica koja taj zakon stavlja među humanističke pionirske poduhvate predaka današnjih Dubrovčana te cijeloga hrvatskoga naroda na pozornici svjetske pravne jednakosti i, jednostavnim žargonom rečeno, ljudske ravnopravnosti.

Nije se dugo čekalo na provedbu odluka

Sama činjenica da se o ukidanju ropstva na globalnoj razini intenzivno počelo razmišljati tek krajem 18. st., pokazuje kako su Dubrovčani bili ispred svoga vremena. I nadnevak koji je prema Julijanskom kalendaru padao na ponedjeljak, u prvom mjesecu nove godine pokazuje ne baš slučajnu intenciju Dubrovčana da okrenu novu stranicu u međuljudskim odnosima.

Stanovnici ovoga južnog hrvatskoga grada nisu dugo čekali na provedbu zakona. On je pročitan odmah sutradan na trgu i proslijeđen svim razinama vlasti u Republici kao i okupljalištima trgovaca robljem na Neretvi.

Da bismo usporedili o kakvom je vizionarskom djelu riječ, potrebno je podsjetiti kako su Amerikanci morali čekati još 450 godina da bi bili na istoj razini kao Dubrovačka Republika, i to nakon razorna četverogodišnjeg rata.

U Velikoj Britaniji, tadašnjem najmoćnijem svjetskom carstvu u kome Sunce nikada nije zalazilo, robovlasništvo je konačno dokinuto tek 1833., i to nakon više od 20 godina pravnih zavrzlama, donošenja akata, zakona i odluka Parlamenta (proces je započeo 1807.). Kasnile su mnoge afričke i azijske zemlje, a jedna od posljednjih država koja je tek 1981. dokinula tu anomaliju je Mauritanija.

Gledano iz perspektive morala Katoličke Crkve koja je u to doba bila državna i jedina priznata vjera Dubrovačke Republike, ali i šire društvene zajednice, to je bio veličanstven potez koji bi trebao, ako ne planetarno, onda u hrvatskim okvirima biti poznatiji.

Kako je došlo do zabrane?

Odredba o zabrani trgovanja robovima donesena je u dubrovačkom Velikom vijeću. Najprije treba imati na umu da se to ropstvo razlikovalo od antičkog, to jest onoga koga poznajemo iz školskih udžbenika ili filmova o Rimskom Carstvu. U osnovi, nije postojala vlast gospodara nad životom roba ili ropkinje. Ako se može u moralnom smislu govoriti o gradaciji zla, bitno je napomenuti kako se srednjovjekovno ropstvo odmaknulo od antičkoga te je status robova bio nešto povoljniji.

Humanistički porivi i zasluge za ukidanje ropstva

Raščlanjujući preambule i originalni tekst koji su prije šest stoljeća napisali Dubrovčani, teolog mr. Petar M. Radelj objasnio je kako su tadašnji stanovnici ovoga grada već smatrali da je trgovina robljem „sramotna, opaka, nečovječna i protiv svake ljudskosti“. Taj humanistički i etički odnos upotpunjuje državnički, gospodarski i politički: „Takva trgovina postaje ne mali teret i sramota za našu državu.“ Potom slijedi antropološka i teološka prosudba robovlasničkih odnosa: „Njima se ljudska vrsta – načinjena na sliku i priliku našega Stvoritelja – pretvara u trgovačku robu i prodaje kao da su nerazumne životinje.“

Iz ovog kratkog citata zakona starog 606 godina, vidi se kako zakonodavci svoje namjere crpe iz vjere u Boga, ideje da su i robovi ljudi stvoreni na sliku Božju i jednaki te zavrjeđuju slobodu.

To su razlozi zbog kojih je zakonodavac ukinuo svako robovlasničko poslovanje na području Dubrovačke Republike, svim domaćim državljanima i strancima, kao i svojim podložnicima diljem svijeta.

Ipak, zakon iz 1416. nije bio automatski revolucionaran, niti je djelovao retroaktivno. Postojeće robove u Dubrovniku nije proglasio slobodnima, nego je onemogućio svako daljnje stjecanje i prijevoz, što je rezultiralo nestankom robovlasništva u sljedećih nekoliko desetljeća. Iako je u zakonu stajalo kako se dopušta nastavljati kupovati robove za osobne potrebe Dubrovčana (članak koji je zasigurno umirio one koji su željeli nastaviti s tom praksom te je omogućio gotovo apsolutno izglasavanje 75 za, a 3 protiv), uskraćivanjem prijevoza i trgovine na teritoriju grada dao je povoljne rezultate.

Tako je kroz jednu generaciju sredinom stoljeća Dubrovnik bio slobodan od onih koji nemaju slobodu.

Dubrovački povjesničar o. Serafin M. Crijević, OP, (1686. – 1759.), zasluge za iniciranje zakona izričito pripisuje tadašnjem nadbiskupu Antunu iz Rietija, franjevcu i profesoru teologije koji je predvodio Crkvu u Dubrovniku od 1409. do 1440.

Nadbiskupu je postojanje robova i zarađivanje na njihovoj preprodaji bilo nespojivo s evanđeoskim poimanjem dostojanstva te je propovijedanjem i izgrađivanjem svijesti, šest godina od preuzimanja duhovne uprave gradom, utjecao na vjernike. Za svoga života dočekao je ostvarenje sna koga je utkao u većinu Dubrovčana toga doba.

Moderno ropstvo i dalje postoji

Općom deklaracijom o ljudskim pravima iz 1948. UN je eksplicitno zabranio ropstvo. Premda je ono danas u većini zemalja ukinuto, ipak se održava u prikrivenim oblicima kao što su: rad na crno te prostitucija (bijelo roblje i trgovina ženama i djecom). Ove u nebo vapijuće pojave danas postoje nasilnim otimanjem ili odvođenjem na prijevaru ljudi, ilegalnim putovima iz zemalja „trećega“ svijeta, dijelom i iz bivšega socijalističkog Istoka, najviše na Zapad. Također, oblikom ropstva bi se mogao nazvati onaj proces u kome, iz različitih razloga, nema isplate plaća za obavljeni rad. Tu su također i ljudi čija su prava podređena drugim osobama, koji savjesno ne obavljaju svoj posao (briga o nepokretnima i bolesnima), kontinuirano obiteljsko nasilje s izoliranjem žrtava, te ostali slični slučajevi za koje obično saznamo na stranicama rezerviranim za crnu kroniku...

Iako nemamo prostora donijeti čitav dubrovački zakon o ukidanju ropstva, na kraju ćemo citirati neke od dijelova Biblije na koje su se referirali zakonodavci iz 1416., što pokazuje iskonsko stremljenje kršćana ka slobodi, kako čovjeka, tako i čitavoga društva: „Imaš li roba, neka ti bude kao ti sam“ (Knjiga Sirahova 33,31); „Imaš li roba, postupaj s njim kao s bratom“ (Knjiga Sirahova 33,32) te „Tu više nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist“ (Poslanica Kološanima 3,11).