Priredila: Josipa Miler, Katolički tjednik

Relikvije su stoljećima sastavni dio kršćanske pobožnosti, pa tijela svetaca, dijelovi njihove odjeće ili predmeti kojima su se služili privlače milijune hodočasnika. S Blaženom Djevicom Marijom, međutim, to nije slučaj jer Crkva vjeruje da je uznesena na nebo dušom i tijelom, stoga njezinih tjelesnih ostataka nema. Međutim, Marijini materijalni tragovi na zemlji ipak postoje.

Crkva razlikuje relikvije prvoga stupnja koje pripadaju tijelu sveca, zatim relikvije drugog stupnja koje se odnose na predmete kojima se svetac koristio, te one trećega stupnja koje označavaju sve što je došlo u dodir sa svetačkim tijelom.

Za razliku od brojnih svetaca, s Gospom se ne povezuju relikvije prvoga stupnja, odnosno njezini tjelesni ostaci. Razlog je teološke naravi, odnosno u dogmi da je Blažena Djevica Marija na kraju svoga zemaljskog života uznesena dušom i tijelom na nebo. Upravo zbog toga, kako je istaknuo papa Pio XII. u apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus, Crkva nikada nije tražila tjelesne relikvije Blažene Djevice niti ih je predlagala na štovanje narodu. To je prema nauku Crkve svojevrsna potvrda koja proizlazi iz „osjetilnog iskustva“, vjere u njezino uznesenje.

Značaj za život Crkve

To, međutim, ne znači da tijekom stoljeća nisu nastale relikvije povezane s njezinim životom. Ipak, važno je pritom razlikovati pobožnu predaju od povijesno potvrđenih činjenica. Bitno je razumjeti da kršćanska pobožnost nikada ne polazi od samoga predmeta. Drugi nicejski sabor održan 787., koji je branio štovanje svetih slika i relikvija, naglasio je kako se čast iskazana slici ili relikviji ne zaustavlja na materijalu, nego prelazi na onoga koga predstavlja.

^{Riza Presvete Bogorodice najznačajnija je marijanska relikvija u istočnome kršćanstvu}

Tako je, kada je riječ o marijanskoj pobožnosti, Drugi vatikanski sabor u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium upozorio kako štovanje Blažene Djevice Marije mora biti ukorijenjeno u istinskoj vjeri te se kloniti i pretjerivanja i umanjivanja njezine uloge. Zato relikvije povezane s Gospom nisu cilj same sebi. One su vidljivi znakovi koji podsjećaju na njezin život, njezinu ulogu u povijesti spasenja i, konačno, uvijek usmjeravaju prema Kristu.

Zato Gospine relikvije ne treba promatrati samo kao zbirku dragocjenih povijesnih predmeta nego kao dio višestoljetne predaje koja je oblikovala liturgijski život, hodočasničku praksu i pučku pobožnost. Njihova vrijednost ne ovisi isključivo o tome može li im se autentičnost znanstveno dokazati, nego i o njihovu značenju u životu Crkve.

Slijedeći upravo takvo razumijevanje, kroz stoljeća su poseban položaj zauzeli: Sancta Camisia, Časni pojas Presvete Bogorodice, Riza i Maforion, te sveta mjesta povezana s Marijinim životom, poput Nazareta, Loreta, Jeruzalema i Efeza. Svaki od tih predmeta i lokacija na svoj način svjedoči o dubokoj povezanosti kršćanske pobožnosti s otajstvom Kristova utjelovljenja.

Relikvije Blažene Djevice Marije

Santa Camisia–jedna od najznačajnijih relikvija u zapadnom kršćanstvu, poznata i kao Marijin veo. To je izdužen komad svile koji je prema predaji Marija nosila prilikom Navještenja Gospodinova, a i poroda. Katedrali u Chartresu, u Francuskoj, darovao ga je 876. kralj Karlo Ćelavi, koji ga je naslijedio od svog djeda Karla Velikog, a njemu ga je, prema predaji, dala bizantska carica Irena. Znanstvena analiza tkanine u 20. stoljeću navodno je u njoj pronašla tragove peludi karakteristične za Palestinu prvoga stoljeća. Relikvija je postala poznata godine 911., tijekom normanske opsade Chartresa, kada je biskup Guillaume veo javno izložio na gradskim zidinama, a kasnija pobjeda pripisana je Marijinu zagovoru.

Početkom 11. stoljeća relikvija je pohranjena u pozlaćeni drveni relikvijar na glavnom oltaru, a hodočasnici su uz njega prislanjali odjeću vojnika koji su odlazili u rat, kao i haljine francuskih kraljica pred porod, vjerujući u njegovu zaštitničku moć. Kada je 1194. katedrala stradala u požaru, vjernici su vjerovali da je izgorio i veo. No kada su ga trećega dana svećenici iznijeli neoštećena, to je protumačeno kao znak da Marija želi veličanstveniju crkvu, što je pokrenulo obnovu i izgradnju sadašnje gotičke katedrale.

Tijekom Francuske revolucije relikvijar je uništen, a sam veo izrezan na nekoliko komada koje su čuvali pojedinci te potom vratili katedrali 1809. i 1819.

Danas su izložena dva sačuvana dijela: veći, u relikvijaru iz 19. stoljeća, nalazi se u kapeli na sjevernoj strani obilaznog hodnika kora, dok se manji čuva u kapeli Notre-Dame de Sous-Terre u kripti.

Riza Presvete Bogorodice– najznačajnija je marijanska relikvija u istočnome kršćanstvu.

Prema predaji, dva su bizantska plemića tijekom 5. stoljeća u Galileji pronašla Gospin ogrtač (rizu) te ga donijela u Carigrad, gdje je pohranjen u crkvu Bogorodice u Vlaherni. Riza je smatrana zaštitom Carigrada; bizantski su je carevi tijekom ratova i opsada nosili u procesijama oko gradskih zidina, a prema predaji, upravo je zagovoru Bogorodice pripisan spas grada od Avara 626., potom i od Arapa i Rusa. U Pravoslavnoj Crkvi blagdan Polaganja časne Rize Presvete Bogorodice u Vlaherni slavi se 2. srpnja.

U teološkom tumačenju Pravoslavne Crkve, svetost rize proistječe iz svetosti same Bogorodice, jer je ona u svojoj djevičanskoj utrobi nosila Spasitelja, njezino su tijelo i duša bili posvećeni, a s njima i njezino odijelo.

Maforion – plašt ili veo kojim su žene na Istoku pokrivale glavu i ramena, a prema bizantskoj predaji upravo je takav nosila i Marija. Bio je pohranjen u Vlaherni zajedno s rizom te je, poput nje, smatran zaštitom Carigrada i cijeloga Carstva. U bizantskoj je ikonografiji maforion postao jedno od glavnih obilježja prikaza Bogorodice – gotovo sve ikone prikazuju je u tamnocrvenom velu sa zvijezdama na čelu i ramenima, koje simboliziraju njezino djevičanstvo prije, za vrijeme i nakon Isusova rođenja. Prema tradiciji originalnu ikonu (odigitriju) naslikao je Luka evanđelist za Marijina života, a prikazuje Bogorodicu koja drži Isusa i desnom rukom pokazuje na Njega.

Časni pojas Presvete Bogorodice – poznat i pod latinskim nazivom Sacra Cintola, jedna je od rijetkih marijanskih relikvija koju štuju i istočno i zapadno kršćanstvo. Prema predaji, Marija je pojas predala apostolu Tomi kao potvrdu svojega uznesenja na nebo, nakon što je on, stigavši posljednji među apostolima, zatražio da joj se otvori grob.

U zapadnoj tradiciji najpoznatiji se primjerak čuva u katedrali u Pratu, u Toskani, gdje se štuje od 12. stoljeća. Prema mjesnoj predaji, relikvija je stoljećima čuvana u Jeruzalemu u obitelji jednog svećenika istočnog obreda, sve dok ju oko 1141. pratski trgovac Michele, oženivši se potajno kćeri toga svećenika, nije dobio kao vjenčani dar. Vrativši se u rodni grad, čuvao ju je sve do smrti, kada ju je oko 1171. ostavio prepoštu crkve Sv. Stjepana – današnje pratske katedrale.

Nakon što je 1312. relikviju pokušao ukrasti kanonik iz susjedne, suparničke Pistoje, u katedrali je podignuta posebna kapela za njezino čuvanje, a kipar Donatello u 15. stoljeću izradio je vanjsku propovjedaonicu s koje se relikvija do danas izlaže vjernicima pet puta godišnje: na Božić, Uskrs, 1. svibnja, Veliku i Malu Gospu, kada se izlaganje uklapa u veliku Povijesnu povorku grada Prata.

U istočnoj tradiciji najpoznatiji dio Časnoga pojasa čuva se u samostanu Vatoped na Svetoj gori, dok se manji dijelovi prema mjesnim predajama nalaze i u Gruziji, na Cipru te u nekim zajednicama Sirijske pravoslavne Crkve. U pravoslavlju se pojas osobito štuje kao relikvija povezana s majčinstvom, trudnoćom i zaštitom obitelji.

Marijin veo i relikvije kose

Uz ove značajne predmete više je crkava tijekom povijesti tvrdilo da posjeduje dijelove Marijina vela. Najpoznatiji se, uz Chartres, spominju Aachen i Rim, premda se ne mogu naći autentični povijesni tragovi niti sa sigurnošću ustanoviti potječu li svi od istog predmeta.

Slično vrijedi i za relikvije Marijine kose. Prema predaji, žene su prigodom pripreme Marijina tijela za pokop odrezale nekoliko pramenova kao uspomenu, što je bila uobičajena praksa u mnogim kulturama tog doba. Ti su pramenovi prema legendi najprije čuvani kod jeruzalemskih patrijarha, a u 5. stoljeću preneseni su u Carigrad, gdje su zajedno s Marijinim mlijekom, vretenom i pojasom postali dio svetih predmeta koji su, prema bizantskom vjerovanju, štitili Carigrad. Nakon pada Carigrada 1204. ove su relikvije raznesene po Europi: nekoliko mjesta u Italiji, Austriji, Švedskoj, a čak se i franačkom kralju Karlu Velikom pripisivao takozvani Talisman Karla Velikog, raskošni relikvijar ukrašen zlatom i draguljima za koji se vjerovalo da sadrži pramen Marijine kose.

Uz navedene, u riznicama i inventarima diljem kršćanskoga svijeta tijekom stoljeća spominjali su se i brojni drugi predmeti koji su se pripisivali Gospi, premda pripadaju uglavnom lokalnim ili kasnijim predajama, bez čvršće povijesne potvrde: djelići njezine odjeće u riznici bazilike Svetog Petra u Rimu, takozvane Aachenske svetinje, koje uključuju haljinu iz vremena Kristova rođenja i tkaninu kojom je bio povijen novorođeni Isus; potom prsten za koji predaja u Perugi tvrdi da je bio znak njezinih zaruka sa Svetim Josipom; kao i sandale koje pojedini srednjovjekovni inventari spominju u bizantskim i zapadnim riznicama.

^{Sacra Cintola, jedna je od rijetkih marijanskih relikvija koju štuju i istočno i zapadno kršćanstvo}

Neki stariji popisi navode čak i predmete poput češlja, preslice, vretena ili tkalačkog pribora, vrča i posude za vodu iz Nazareta te dijelove pelena i kolijevke maloga Isusa koji se posredno vežu uz Mariju. Za većinu tih predmeta ne postoje neovisni povijesni dokazi – riječ je uglavnom o relikvijama koje se prvi put spominju tek u srednjem vijeku, u razdoblju snažnoga razvoja hodočasničke pobožnosti.

Sveta mjesta

Zbog nepostojanja tjelesnih relikvija posebno značenje u marijanskoj tradiciji, uz predmete, imaju i mjesta povezana s njezinim životom. Ona nisu relikvije u užem smislu riječi, ali predstavljaju važna odredišta hodočašća i sjećanja na događaje iz povijesti spasenja.

U samom Nazaretu, prema Evanđelju po Luki, arkanđeo Gabrijel navijestio je Mariji da će začeti Isusa. Današnja Bazilika Navještenja podignuta je iznad ostataka kuće iz 1. stoljeća, pa ju mnogi povjesničari upravo zbog tih arheoloških nalaza smatraju povijesno vjerojatnijim mjestom Marijina doma.

Uz nazaretsku baziliku poseban je fenomen Sveta kuća u Loretu, u Italiji. Prema srednjovjekovnoj predaji riječ je o istoj kući iz Nazareta u kojoj je Gospa primila anđelovo navještenje, a koju su, prema legendi, anđeli prenijeli iz Svete zemlje u Italiju. Suvremena povijesna istraživanja nude i drukčije objašnjenje te se pretpostavlja da su dijelove kuće u Loreto zapravo prenijeli križari ili plemićka obitelj Angeli, čije se ime u narodnoj etimologiji poistovjetilo s anđelima.

Bez obzira na to kako se povijesno tumači njezin prijenos, Sveta kuća u Loretu ostaje jedno od najvažnijih marijanskih svetišta zapadnog kršćanstva.

Još jedno značajno mjesto je crkva Marijina usnuća koja se nalazi na brdu Sion, u neposrednoj blizini dvorane Posljednje večere. Prema predaji, Marija je kraj svog života doživjela upravo na tom lokalitetu, u samom središtu rane kršćanske zajednice. Središte štovanja je kripta s kamenim baldahinom i kipom Djevice Marije u usnuću. Svod baldahina krasi mozaik starozavjetnih žena koje navješćuju Marijinu ulogu u povijesti spasenja. U kripti su oltari posvećeni narodima povijesno vezanima uz Njemačku, među kojima je i oltar s prikazom Sv. Stjepana koji nosi grbove Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Bosne i Rijeke.

Uz nju važno je spomenuti i crkvu Marijina groba, smještenu na obroncima Maslinske gore, blizu potoka Cedrona i Getsemanskoga vrta. Riječ je o starijem lokalitetu čije štovanje datira još od 4. stoljeća.

Posebno mjesto zauzima i Špilja mlijeka u Betlehemu. Kako se vjeruje, Sveta se Obitelj ondje nakratko sklonila za vrijeme bijega u Egipat, a Marija je tu dojila Isusa. Nekoliko je kapi njezina mlijeka palo na stijenu, koja je zbog toga postala bijele boje. Špilja je od ranokršćanskog razdoblja mjesto hodočašća, osobito bračnih parova i trudnica koji ondje mole zagovor Blažene Djevice Marije za dar potomstva, sigurnu trudnoću i uspješno dojenje.

Treba spomenuti i Marijinu kuću u Efezu, otkrivenu uz pomoć mističnih objava Bl. Anne Katarine Emmerich koja je u vizijama jasno vidjela lokaciju Marijine kuće u blizini Efeza.  Točno je opisala geografski položaj, blizinu mora, udaljenost drevnoga Efeza i bazilike Sv. Ivana. Njezina viđenja zabilježio je njemački pjesnik Clemens Brentano, a kuću su potom pronašli svećenici iz Izmira krajem 19. stoljeća.

Put do Krista

Iako se, dakle, ne može govoriti o Gospinim relikvijama, što svjedoči dogmu o Uznesenju, ovi predmeti i sveta mjesta vidljivi su podsjetnik na ženu čiji je život bio potpuno usredotočen na Krista te čije štovanje uvijek na kraju prelazi na Onoga kojemu je i sama bila potpuno predana.

Upravo tako i treba promatrati marijanske relikvije jer njihova vrijednost nije isključivo u mogućnosti da se povijesno dokaže njihovo podrijetlo, nego u ulozi koju su stoljećima imale u životu Crkve. Nadahnjivale su hodočašća, oblikovale liturgijsku i pučku pobožnost te postale sastavni dio kršćanske kulturne baštine. One nisu svjedočanstvo o onomu što je ostalo iza Gospe, nego vidljivi podsjetnici na njezinu ulogu u povijesti spasenja koji usmjeravaju vjernike prema otajstvu Kristova utjelovljenja.