Gospodin za godine, peto i posljednje panel istraživanje u okviru desetogodišnje studije Living Ministry, koje je pokrenuo Nacionalni pastoralni tim, objavljeno je početkom prosinca 2025., kako prenosi Church Times, (na navodeći izričito da je riječ o Katoličkoj Crkvi u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali se to može zaključiti iz konteksta, op. prev.).

U studiji se sugerira da, iako je većina svećenika i službenika i dalje uvjerena kako žive život na koji su pozvani, mnogi to čine u uvjetima koji narušavaju njihovu emocionalnu, društvenu i financijsku stabilnost. Studija, koju je pokrenuo Nacionalni pastoralni tim 2017., osmišljena je kako bi se prikupili dokazi o tome „što omogućuje svećenicima da napreduju u službi“. Ukupno je sudjelovalo više od 1 000 svećenika, iz grupa zaređenih 2006., 2011. i 2015., ili koji su stupili u bogosloviju 2016.

Uvodno autori ističu kako se podaci ne smiju koristiti općenito kao reprezentativni za sve svećenstvo. No, prema istraživanju našli su četiri ključna izazova za dobrobit: umor, izolacija, demoralizacija i financijska anksioznost.

Mentalno zdravlje

U posljednjem „valu“, koji je ove godine osigurao odgovore od 500 svećenika, 29 % imalo je ocjene mentalnog stanja koje ukazuju na moguću, blagu ili kliničku depresiju. Taj se postotak popeo na 35 % među aktualnim svećenicima, koji – za razliku od ostalog svećenstva koje je sudjelovalo – nisu vidjeli poboljšanje svog mentalnog stanja nakon pandemije Covid-19. Studija uspoređuje ove brojke sa širim podacima iz Ujedinjenog Kraljevstva, gdje otprilike dvije trećine žena i gotovo tri četvrtine muškaraca ne pokazuju znakove depresije.

Izgaranje: umor, izolacija i demoraliziranost

Jedan od četvorice svećenika rekao je da se osjeća izolirano u svojoj službi. Također, u kontekstu pitanja o izgaranju (burnout), definiranoga kao umor, izolacija i demoralizacija, 8% ispitanika dostiglo je prag za „izgaranje“, s visokim negativnim rezultatima na sva tri područja. Između ostaloga, 41 % svećenika je reklo kako su demoralizirani.

Autori studije, predvođeni dr. Fionom Tweedie i dr. Liz Graveling Fox, primjećuju da je u kontekstu župnog pastorala „svaka ljudska interakcija unutar župe dio je svećeničkoga rada. To može izuzetno otežati stvaranje dubokih lokalnih prijateljstava, a neki sudionici nam govore o intenzivnoj usamljenosti koja može doći sa stalnim održavanjem profesionalne razine“.

Istodobno naglašava se da, „iako se neki svećenici mogu osjećati demoralizirano ili neučinkovito, to ne znači nužno da su neučinkoviti u praksi“.

Financije

Mnogi svećenici rekli su kako se osjećaju prosuđivani prema dvama jasnim pokazateljima: brojkama posjećenosti (tj. sudjelovanja župljana liturgijskim slavljima) i sposobnosti župe da pokrije svoje financijske izdatke. Ove mjere, istaknuli su, potiču osjećaj neuspjeha čak i kada pastoralni rad cvjeta na manje mjerljive načine.

Osim toga, u posljednjem istraživanju, 45 % ispitanika osjećalo se obeshrabreno zbog financija župe, a 36 % zbog tereta održavanja starih crkvenih zgrada.

Stres administracije

Administrativni zadaci, uključujući zahtjeve za usklađenost koje nameću biskupije ili nacionalne strukture, opisani su kao najveći izvor stresa zbog radnog opterećenja, a za neke i kao odvraćanje od same službe koja ih je privukla u zaređeni život. Izvješće također nudi uvid u ono što održava svećenstvo unatoč tim pritiscima. Ispitanici su istaknuli utjecaj svoje službe - trenutke transformacije u životima župljana, prilike za poučavanje, pastoralnu skrb ili izgradnju zajednice - kao primarni izvor nade. Osobna vjera, kao i podržavajuća prijateljstva među kolegama, istaknuto su se isticali. Manjina je spomenula znakove rasta župe, iako je većina rekla da je takav rast bio spor i skroman.

Nepovjerenje u hijerarhiju

Ono što se čini upečatljivo odsutnim jest povjerenje u crkveno vodstvo kao izvor ohrabrenja. Manje od 4 % navelo je nad/biskupe kada su pitani što im daje nadu. Nekoliko ispitanika okarakteriziralo je postojeće inicijative za dobrobit kao previše površne ili neusklađene s njihovom životnom stvarnošću. Jedan je svećenik sažeo uobičajenu frustraciju:

Mnogi su smatrali da su inicijative za dobrobit „neadekvatne i neučinkovite, dijelom zato što nisu adresirale stvarne potrebe svećenstva“.

Jedan ispitanik je rekao: „Prestanite nuditi besmislene dane/seminare dobrobiti koje nitko nije tražio; zapravo pitajte svećenstvo što bi željeli za vrijeme dobrobiti i pružite im to“.

Predanost zvanju stabilna

Unatoč umoru koji se izražavao tijekom cijele studije, predanost zvanju ostaje izuzetno stabilna. U završnom krugu, gotovo tri četvrtine potvrdilo je kako ispunjavaju poziv koji ih je doveo u službu. Autori sugeriraju da bi ta duboka usklađenost sa svrhom mogla biti upravo čimbenik koji omogućuje svećenstvu da ustraje čak i dok se institucionalni, društveni i osobni pritisci pojačavaju.

Izvješće završava implicitnim pozivom: crkvenim vođama da pozornije slušaju one koji služe na terenu, a zajednicama da prepoznaju nevidljive emocionalne i praktične troškove koje snose ljudi koji ih vode. Hoće li, kako su primijetili na zenit.org, ovo desetljeće istraživanja nadahnuti sustave koji jačaju, a ne opterećuju zvanje, ostaje otvoreno pitanje – ali malo tko sumnja u njegovu hitnost.

KT