Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

U vremenu kada se obitelj suočava s brojnim izazovima, a tradicionalne vrijednosti potiskuju u stranu i prikazuju kao nešto mračno i zaostalo, postoje svjedočanstva koja poput svjetionika na uzburkanom moru pokazuju smjer prema kojemu bi čovjek trebao težiti. Upravo su ti primjeri ljepote bračnog i obiteljskog zajedništva ono što je Bog namijenio ljudskom rodu.

Jedno takvo očitovanje dolazi nam iz mirnoga mjesta Haljinići, smještenog u blizini povijesne Kraljeve Sutjeske u općini Kakanj. U skladnom zaseoku sa svojom, kako od milja kaže, „ekipicom”: Davidom (2019.), Josipom (2021.), Lucijom (2022.) i Matejem (2024.), živi Monika. Njezin je dom ispunjen dječjim smijehom i igrom, vjerom u Boga te neizbježnom nervozom, posebice u iščekivanju supruga i oca Luke, koji često radi terenske poslove, daleko od kuće.

Ova majka radosno svjedoči kako je upravo ljubav pokretač svega u njihovu životu. „Ljubav daje snagu koje često nismo ni svjesni da je posjedujemo. Ljubav me odredila kao majku četvero djece i kao suprugu te odredila da ostanemo tu gdje jesmo”, započinje svoju priču Monika, djevojačkim prezimenom Šain, koja je rođena 1990. u Kaknju, gdje je završila Srednju ugostiteljsku školu, smjer kuhar.

Njezin trenutačno odsutni suprug Luka je također iz toga kraja, a po zanimanju je bravar. Iako su se poznavali otprije, svoju su vezu započeli poslije jedne mlade mise na kojoj su zajedno sudjelovali 2016., a godinu poslije već su bili u braku. Skrasili su se na katu obiteljske kuće Lukinih roditelja.

Svakodnevica u Haljinićima za ovu šesteročlanu obitelj ima poseban ritam. Budući da je Luka dobar posao za prehraniti veliku obitelj mogao naći tek u susjednoj zemlji, ostavio je cjelokupan teret obiteljskog života Moniki. Ta odsutnost oca iz obiteljske svakodnevice i odgoja djece nameće se kao jedan od najvećih izazova za današnje obitelji, posebice u seoskim naseljima.

„Naravno, nije uvijek jednostavno, ali moraju se nekako plaćati računi”, iskrena je bila naša sugovornica koja je zbog obitelji (privremeno) prekinula veoma unosnu karijeru kuharice, posla koji je izuzetno cijenjen, kako bi se posvetila nečemu dragocjenijem i trajnijem. „Moja je obitelj moj život sada, svaki nam je dan istkan drugačijim bojama. Svako dijete ima svoju osobnost, učim ih, a ujedno učim i ja od njih. Želim da sutra budu dobri ljudi. Obitelj za mene predstavlja blagoslov i glavni smisao u životu”, rekla nam je te kroz smijeh spomenula one najobičnije, svakodnevne brige s kojima se susreće.

„Meni je kao majci najvažnije da su zdravi, ne valja kad se prehlade svi odjednom. Upravo smo u fazi varičela (vodenih kozica ili pljuskavica), no srećom, svatko u svoje vrijeme prolazi kroz to. Sve je lakše kad su živi i zdravi”, kazala je Monika te podcrtala da je za stabilnost doma i odgoja djece, osim ljubavi ključna i vjera.

Obitelj rado posjećuje župnu crkvu u Kraljevoj Sutjeski na svetim misama te hodočaste kad god im se za to pruži prilika. „Vjera bi trebala biti stup svega. Molitva, zajedničko čitanje Biblije i pjevanje duhovne glazbe uvijek nas odvuku na onu vedriju, Božju stranu. To nam uvelike pomaže”, istaknula je sugovornica te ipak s tugom primijetila kako neki roditelji danas zanemaruju vjerski odgoj djece.

„Ima roditelja koji ne vode djecu u crkvu ili čak i sami ne idu. Nažalost, tu ima i navike. Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Osobno smatram da nas vjera drži i jača, a djeca se tome uče od malih nogu. Potrebno nam je to svima u ovom današnjem vremenu”, kazala nam je, a mi smo se pitanjima vratili na razdoblje nakon sklapanja braka te nas je zanimalo kakav je bio proces „adaptacije” iz roditeljskog doma u bračnu zajednicu.

„Na početku braka obično nema trzavica, to je kažu medeni mjesec, a problemi dolaze poslije. No, kod nas još uvijek nije uobičajeno tražiti pomoć. Ta gdje ćeš nekome reći da imaš problem u braku, pogotovo župniku”, ustvrdila je s blagom dozom humora, ali i zbilje.

Mladim je suprugama i budućim majkama preporučila da karijeru, poput nje, „zamrznu”, a ne prekriže, dok djeca ne stasaju za vrtić i produženi boravak. Jasno nam je dala do znanja kako je lakše s dvije plaće, ali i kako žena mora provesti barem dio vremena u razgovoru, boravku i radu „sa svijetom” – odnosno, kako se kaže, izići iz četiri zida. Nažalost, primijetila je da postoje i brakovi u kojima muškarac ne da ženi raditi te se tako može upasti u začarani krug koji vodi u posesivnost, ljubomoru i druge probleme…

Bilo kako bilo, Monika ističe da rođenje prvog djeteta u potpunosti mijenja čovjeka. Sve navike, obveze, pa čak i odnosi supružnika poprimaju novu dimenziju kada beba dođe u prvi plan – osobito kada je riječ o prvom djetetu i posljedično prvom unučetu u obitelji. „Dolazak djeteta na svijet u potpunosti mijenja čovjekovu stvarnost; u tom trenutku sve dotadašnje navike i obveze padaju u drugi plan. Cijeli obiteljski 'ritam' – od sna do objeda – počinje ispisivati to malo novo biće. Naravno, odnosi između supružnika poprimaju posve novu dimenziju jer je beba sada u središtu svega. To je razdoblje velikih prilagodbi, ali i neopisive milosti”, posvjedočila nam je, progovorivši potom i o daljnjem proširenju obitelji, kada se parovi počinju susretati s različitim pogledima na brojnost djece.

Monika otvoreno svjedoči kako se nemali broj puta susrela s komentarima okoline koji su je znali začuditi, pa čak i povrijediti. „Kada sam bila trudna, često sam slušala komentare poput: 'Što će ti tolika djeca?' ili 'Treba to hraniti'. I danas čujem uzdahe divljenja i komentare: 'Svaka čast, ja jedva s jednim'. Naravno da ne bude sve idealno. Ima trenutaka kada i majka treba vrijeme za sebe, bez osude okoline i onog hladnog komentara kada se požali na nešto: 'Sama si to htjela i izabrala'. Bude tu i nereda i nervoze, no kada su svi na okupu, kada se smiju, igraju i uživaju, sve drugo brzo ide u zaborav”, toplo svjedoči naša sugovornica koja u svojoj okolini primjećuje da mladi danas – ako već ne bježe od bračne odgovornosti dugogodišnjim „vodanjem” – u brak ulaze s jasnim stavovima o materijalnom stanju, mjestu stanovanja, ali i broju djece.

Kako smo čuli, naime, mnogi biraju samostalan život, bilo u najmu ili kupnjom vlastite nekretnine na kredit, potpuno svjesni svih troškova i popratnih poteškoća, što je doista za svaku pohvalu, ali na drugoj strani odmah se odlučuju na samo jedno ili eventualno dvoje djece. Naša je sugovornica pritom posebice naglasila da postoje i oni parovi koji imaju zdravstvenih problema te žarko žele djecu, ali ih ne mogu imati.

Promatrajući situaciju s današnjim brakovima, dotaknuli smo se i teme krize te ljudske zajednice u kontekstu parova koji koriste sve prednosti zajedničkog života, ali izbjegavaju njegovu „legalizaciju”. Kako nam je istaknula Monika, promatrajući okolicu za mnoge mlade, danas je izvanbračna zajednica postala „normalna”, pri čemu se Božji blagoslov u braku zanemaruje uz rečenicu kako „papir ne znači ništa”. „To nije samo papir, niti je to samo običan potpis. To je puno više od toga, to je savez pred Bogom”, jasna je bila naša sugovornica, koja je kao razloge čestih bračnih brodoloma u okolini, nažalost, navela preljub i obiteljsko nasilje. Osim toga, zamijetila je da se očevi i supruzi često ne uključuju dovoljno u obiteljski život i odgoj iako su stalno prisutni, pa na taj način gube i svoj autoritet i identitet.

Razvidno je kako svaki čovjek prolazi kroz unutarnju borbu, baš kao što i svaki brak ima probleme, međutim, sve te kušnje, odlasci na teren i borba za egzistenciju, samostalan odgoj četvero djece, lakše se podnose kada obitelj ima svoj čvrst duhovni oslonac. Upravo se zbog toga obitelj Antunović, iako nisu stalno zajedno pritisnuti svakodnevnim ritmom koji nameće današnji kapitalistički sustav u kojemu htjeli-ne htjeli živimo, trudi njegovati sakramentalni život u svojoj vjerničkoj zajednici.

Iako do sada, zbog brojnih obveza i dobi djece, još nisu imali prigodu hodočastiti na Kupres povodom Obiteljskog dana u Bosni i Hercegovini, Monika ističe kako o tome rado slušaju i čitaju u vjerskim medijima te prate svjedočanstva drugih, pogotovo onih koji su obnovili bračne zavjete nakon 25 i više godina zajednice. Tako im je odlazak na Kuprešku visoravan, u crkvu Svete Obitelji, ostala velika želja i plan za blisku budućnost.

Na kraju, dok se pripremamo za proslavu ovogodišnjeg Obiteljskog dana, primjer ove obitelji ostaje nam zoran dokaz da, ako ima zdravlja i ako u domu vladaju ljubav i pouzdanje u Božju providnost, prepreke nisu nepremostive. Njihova priča svjedoči kako istinska sreća i bogatstvo ne leže u materijalnoj sigurnosti i lagodnosti života bez odgovornosti, nego u onom najljepšem daru koji supružnici mogu dati jedno drugomu i Crkvi – u djeci i međusobnoj ljubavi. Upravo u tom nesebičnom darivanju, kroz koje supružnici svakodnevno postaju bolji ljudi, zrcali se punina sakramenta braka i snaga koja gradi sretniju budućnost hrvatskoga naroda podno bosanskih (i hercegovačkih) planina.