Santiago
ned, 05. prosinca 2021. 11:01
Ova priča je poput malog svjetla. To nije dramatično svjedočanstvo, ništa ludo ili iznenađujuće ali je puno topline. Priča je o tome kako je 25-godišnja Talijanka po imenu Carolina prošla Putem Sv. Jakova, nakon što je izgubila radost i volju za životom kada joj je preminula majka.
Sredinom ljeta 2020.,1. kolovoza, Carolina je odlučila hodočastiti u Santiago. Odmah je rezervirala let i 13. rujna krenula. Bila je to prva godišnjica smrti njezine majke.
Jakovljev put, put obnove
Carolina je u javnoj Facebook grupi Camino di Santiago napisala: “Tada sam bila 'mrtva', dok svojim hodanjem nisam ponovno oživjela. Probudila sam se 1. kolovoza i kazala: 'Moram ići Putem Svetog Jakova!' Otvorila sam aplikaciju Ryanair i rezervirala svoj polazak tijekom jedinog tjedna godišnjeg odmora koji sam imala. Imam 25 godina i bez majke sam točno godinu dana, od 13. rujna 2020., a točno godinu dana kasnije bio je moj prvi dan hodočašća“.
Oni koji su krenuli na put nose nadu u svojim srcima
Biti bez majke znači biti sam, iznenada odrastao, osjećati se napuštenim. Papa Franjo je jednom rekao kako je “kršćanin bez Gospe siroče” i volio bih da mogu reći Carolini da ona zapravo nije bez majke, budući da je Marija majka svih nas.
Ali ovo je dio koji najviše pogađa: umjesto da dopusti tuzi da je proguta, da se zatvori u svoju kuću, smrzne na mjestu, Carolina je započela putovanje. Svatko tko ide naprijed ima vatru u sebi, makar bila i mala: imaju nadu. Hodanje vas tjera da podignete i promijenite pogled, da na svom putu susrećete druge ljude ali i sebe, piše Aleteia.
Sada razumijem ljubav koja me okružuje
Ova hrabra djevojka, opisujući svoje iskustvo napisala je: „Izostanci ne postaju prisutnost, bol nikada neće nestati, a na neka pitanja nema odgovora, ali znam kako je pješačenje Putem bila najčistija i najljubavnija gesta koju sam ikada napravila prema sebi. Kad patimo često se ljutimo jer nam drugi ne znaju pomoći. To je pogrešno, prvo moramo pronaći sebe kako bismo sami sebi mogli pomoći. Kako bismo razumjeli i shvatili ljubav koja nas okružuje, prvo moramo shvatiti da smo 'živi'. Tada sam već bila 'mrtva', sve dok me moje putovanje nije vratilo u život. Sada razumijem ljubav koja me okružuje, samo zato što sam tražila i pronašla sebe“.
Carolinina poruka svima koji se nalaze u žalosti i obeshrabljeni
U želji za pružanjem nade i podrške svima koji su doživjeli isto i našli se u okolnostima kao ona poručila je: „Ovo je moje iskustvo i ono što mogu podijeliti. Ja nisam junakinja. Nisam učinila ništa izvanredno, osim što sam pokušala ponovno zavoljeti sebe i shvatiti kako u mom životu ima još mnogoo ljepote. Ako sam ja to učinila, svatko to može. Pokušaj, nikad ne prestani. Vjeruj u sebe. Potrebna je hrabrost kako bismo vidjeli sebe slomljenog, ali nikada ne oklijevajte poželjeti se obnoviti! Tuga je 'bunar bez dna', ključno je ne upasti u njega. Pokušaj ponovno voljeti sebe", piše Carolina. Dodala je kako je nepohodno prihvatiti sebe, čak i onaj dio sebe koji ne volimo, poput tvrdglavosti, ograničenja i mana. Potrebno je prihvatiti svoju prošlost, uključujući ružne i neshvatljive događaje koje bismo željeli izbrisati, a ne dopustiti zatočeništvo u mreži boli.
Carolina je svoj post završila ovim riječima: „Mama je uvijek bila ta koja mi je pružala najviše podrške i snage, te najdraža osoba s kojom sam mogla najiskrenije razgovarati“.
Fotografije to i dokazuju. Tijekom nekoliko faza hodočašća, Carolina je pokazala svoj najljepši osmijeh dok u rukama drži fotografiju svoje majke. Doista, tko je bio voljen i volio zauzvrat, nikada neće uistinu biti siroče.
N.Ž., KT