Sestra Ljubica, krsno Ivka, rođena je 28. kolovoza 1952. u obitelji sa petero djece od oca Ivana Šekerije i majke Ljube rođ. Barnjak, u Vilić Polju, u Gornjem Vakufu-Uskoplju u Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Redovnički poziv

Sakrament krštenja primila je u župnoj crkvi Svete Terezije od Djeteta Isusa u Bistrici i dobila ime Ivka. Odrastala je uz roditelje, dvije sestre i dva brata gdje je naučila moliti i raditi u skromnim prilikama, odgajana prema čvrstim tradicionalnim vjerskim načelima. S obzirom na to da su sestre Kćeri Božje ljubavi djelovale na župi u Bistrici, Ivka je sa zanimanjem pratila njihov rad. Redovnički poziv osjetila je već nakon završene osnovne škole, no njezina majka se protivila tom izboru. Zato je u dobi od 25 godina uz pomoć sestara koje su bile na župi, a bez znanja njezinih roditelja, „pobjegla“ u samostan te je u kandidaturu sestara Kćeri Božje ljubavi stupila 9. rujna 1977.

U razdoblju formacije završila je i drugi dio osmoljetke. Ulaskom u novicijat u Granešini 6. kolovoza 1979., primila je redovničko odijelo i ime s. M. Ljubica. Prve svete zavjete položila je na blagdan Majke Divne, 5. kolovoza 1981. u Granešini, a doživotne zavjete na isti blagdan, pet godina kasnije (1986.).

Svoj redovnički život proživjela je posvećujući ga molitvom i radom u različitim zajednicama Provincije. Nakon položenih prvih zavjeta bila je sakristanka u Rankovićima (1981.-1983.). U Zagrebu je bila u pet navrata: dva puta u Isusovačkoj rezidenciji, Palmotićeva 33 u službi brige i pomoći starijim i iznemoglim svećenicima (1983.-1985.; 1986.-1988.); a tri puta u Provincijalnoj kući u Novoj vesi 16 dvoreći starije i nemoćne sestre i radeći druge kućanske poslove (1988.-1989.;2010.-2014.; 2017.-2024.).

U Novom Sarajevu započela je privatno polagati medicinsku školu (1985.-1986.), a 1989. počinje raditi u Travniku u državnom Domu starih i nemoćnih osoba, uz pohađanje Medicinske škole u Sarajevu gdje je i maturirala. Kad se ukazala potreba pomoći sestrama Austrijske provincije, poglavari su je poslali na ispomoć u Beč i Breitenfurt (1992.; 2014. i 2015. zamjena kroz ljeto).

Tragovi zloćudne bolesti

Godine 1992. po drugi puta se vraća u Travnik i počinje raditi u Bolnici za plućne bolesti sve do 15. listopada 1993. kada je rad obustavljen zbog ratnih neprilika. Tada je, nakon kratkog odmora u travnju 1994., bila premještena u Granešinu za služenje i pomoć našim starijim i bolesnim sestrama (1994.-2010.). Godine 2003. zbog bolesti jedno vrijeme oslobođena je dužnosti. Tada je započela njezina kalvarija - prvi znakovi zloćudne bolesti s kojima se ustrajno i s nadom borila. Kad se malo oporavila, ponovno se vratila u službu brige za starije i bolesne sestre u Novoj vesi (2010.-2016.) i u Splitu (2016.-2017.).

U siječnju 2017. po treći put se vratila u Provincijalnu kuću u Zagreb, gdje je, usprkos lošeg zdravstvenog stanja, pomagala kod starijih i bolesnih sestara sve do prelaska u Očev dom.

Ratne neprilike i kalvarija

Najveći dio svoga služenja s. Ljubica posvetila je starijim i nemoćnim osobama, posebno našim sestrama za koje je uvijek imala lijepu i ohrabrujuću riječ. Radeći kao medicinska sestra u državnom Domu starih i nemoćnih osoba u Travniku kroz pet godina, bila je obljubljena i uvažena kod štićenika svih vjera i nacija. Posebice se isticala dobrotom srca, poniznošću i evanđeoskom radošću te solidarnošću prema najslabijima i siromašnima.

No rat u Bosni i Hercegovini sve više se rasplamsavao i nažalost, nju je obilježio mučnim iskustvom nasilnog odvođenja, o čemu je s. M. Ljubica ostavila pisano svjedočanstvo. Naime, tog sudbonosnog 15. listopada 1993. s. M. Ljubica se našla u župnoj kući u Travniku gdje je u slobodno vrijeme redovito pomagala. Toga dana nasilno su u župnu kuću upali strani vojnici - mudžahedini. Bez razgovora i objašnjenja uhitili su vlč. Vinka Vidakovića, s. Ljubicu i tri djelatnika župnog Caritasa. Zavezali su im oči i fizičkom prisilom ubacili u kamion s grubom naredbom da legnu na prljavi pod. Od navučene cerade nisu mogli razaznati kamo ih se vozi.

Kad su došli na odredište započelo je ponižavanje, udaranje i provociranje. Tada su od sestre zatražili redovnički prsten, rekavši: „Skini brže ili ćemo ti prst odrezati“. Oduzeli su joj krunicu, rastrgali je i bacili na pod, a potom je jedan vojnik prijeteći naredio župniku neka pogazi krunicu ili ode glava, župnik to nije htio učiniti.

Trebala je priznati kako je islam najjača vjera

Oštreći sablju, prijetili su kako će sestru zaklati ako župnik ne pogazi krunicu. Nato je s. Ljubica rekla svećeniku: „Župniče, neka me zakolju, ali Vi nemojte gaziti našu svetinju“. Zastrašivanja su nastavljena stavljajući cijev puške na čelo i tražeći od sestre da prizna kako je islam najjača vjera, pritom su je udarali i vukli za vrat. Svećenik je potiho ohrabrio zatočenike riječima: „Ne bojte se, dao sam vam svima odrješenje. Možemo mirno umrijeti“. To im je uistinu bilo veliko ohrabrenje. Potom su vojnici prijetili da o ovome nikome ništa ne govore, inače će im glava otići s ramena. Sestra je očekivala i bila spremna da će je zaklati ili ustrijeliti. Međutim, na njezino iznenađenje uslijedio je put oslobođenja.

Sljedećega dana predvečerje vratili su je u Travnik, pred samostanom joj skinuli povez s očiju te ponovno zaprijetili da o ovome šuti. Dočekale su je sestre, Bogu zahvaljujući što se živa vratila.

Svjedočanstvo pred Svetim Ocem

O ovom tragičnom događaju s. M. Ljubica posvjedočila je 22 godine kasnije, 6. lipnja 2015. u Sarajevskoj katedrali Srca Isusova pred papom Franjom za vrijeme njegova pastirskog pohoda Sarajevu, ističući da je svima sve oprostila. Veličina s. M. Ljubice očitovala se u njezinoj spremnosti oprostiti mučiteljima.

Sestra Ljubica je nastojala sve primati iz Očeve ruke, pa i ratne strahote od kojih su ostale posljedice te tešku zloćudnu bolest koju je posebno prikazivala za duše u čistilištu, za Svetog Oca, za poglavare i za nova duhovna zvanja. Rado je u molitve i svoje patnje preporučivala svoju rodbinu o kojima je rado govorila. Bila je iskreno pobožna. Na mnogo načina darivala je radost, šalama i svojom spontanošću i prirodnim osmjehom. U zajednici je bila ugodna, stoga su je sestre voljele.

Jačina u bolesti

Kroz dvadesetak godina borila se s teškom i opakom bolešću, te se podvrgla nekoliko operacija, nekoliko turnusa zračenja i kemoterapija. Svoju bolest podnosila je strpljivo i s nadom. Iako je bila svjesna svoga zdravstvenog stanja nije se predavala. Bila je veliki i uporni borac. Uza sve to radovala se životu i s pouzdanjem u Boga išla naprijed nadajući se protiv svake nade. Njezin aktivni život pretvarao se u tihi apostolat molitve i strpljivog nošenja križa bolesti, apostolat skrivene žrtve. Svojim životom neumorno je svjedočila da se isplati potrošiti i razdati za Krista i Njegovo Kraljevstvo. Iako sve slabija, bila je puna volje za životom, bistrog uma i potpuno svjesno predana Božjoj volji. Zadnje dane svoga života proživjela je u sjedećem položaju pod kisikom, zbog straha od gušenja. Uz usluge i ljubav sestara u zajednici, najveća joj je utjeha bila u krunici koju je čvrsto držala u ruci.

Sestre navode i da je tijekom dugih noći u kojima se borila za dah, često ponavljala strelovite molitve: „Isuse, smiluje se!“; „Isuse, blaga i ponizna Srca!“ U prisutnosti s. Nikodeme Sokol, predstojnice i sestara u rane jutarnje sate svetkovine Svete Bogorodice Marije, s. Ljubica mirno i predano usnula je u Gospodinu.

Ukop zemnih ostataka

Sprovodne obrede 4. siječnja na granešinskom groblju uz fra Maria Cifraka, profesora, don Pave Šekerije i o. Joze Batinića, DI, predvodio je fra Zdravko Lazić, gvardijana, uz nazočnost braće i sestara pokojnice i velikog broja rodbine i prijatelja, te 80-ak sestara Kćeri Božje ljubavi iz Austrije, Bosne i Hercegovine i Hrvatske na čelu s provincijalnom glavaricom s. Gordanom Igrec.

Provincijalna glavarica se oprostila od pokojnice kazujući pri tome ukratko životni put i djelovanje s. Ljubice zahvalivši na osobit način za hrabro svjedočenje u teškim trenucima ponižavanja, "braneći naše svetinje od onih koji su to htjeli zgaziti i obeščastiti": "Nadasve hvala što si poput blaženih Drinskih mučenica imala hrabrost oprostiti onima koji su Te ponižavali, zastrašivali i tukli. Bila si nam dar Božji i pružala svijetli primjer pouzdanja u Boga. Posljednji dani Tvoga života, svima nama bili su veliki ispit savjesti o onom jedinom potrebnom i najbitnijem u životu. Svojom svjesnom strpljivošću i predanošću dala si nam važnu lekciju za život i za prijelaz s nadom u uskrsnuće i u vječni život."

Fra Zdravko je u svom oproštajnom govoru nadodao riječi s. Ljubice nakon primljenog sakramenta bolesničkog pomazanja: „živim na dvije adrese, samostan i bolnica, a valja ići na stalnu adresu, gore. Voljela bi da budete sretne ruke, da idem što prije gore“.

Potom je u bogoslužnom prostoru župe Granešina don Pavo Šekerija, bliži rođak s. Ljubice, u koncelebraciji fra Zdravka, fra Maria i o. Joze slavio svetu misu zadušnicu rekavši, uz ostalo, da je "s. Ljubica dobar boj bila, trku završila, vjeru sačuvala i Bogorodicu Mariju jako štovala. Sve je Bogu vodila kroz svoju susretljivost i dobrotu".  

s. Sniježna Stjepandić, Ž.I., KT