Italija
uto, 31. ožujka 2020. 19:17
Živeći i radeći u boli, drami i kaosu žarišta pandemije, zdravstveni radnici trenutno proživljavaju neke od najdubljih duhovnih spoznaja.
Zdravstveni radnici su trenutno ona skupina koja je najbliža oboljelima, onima koji pate. Oni brinu o pacijentima i ne samo da pružaju liječničku skrb i utjehu nego, voženi vlastitim doživljajima, navode i na snažna duhovna promišljanja.
Dr. Amedeo Capetti, stručnjak za zarazne bolesti i savjetnik WHO-a (Svjetske zdravstvene organizacije), napisao je jedno takvo promišljanje za talijanski listu Il Foglio, 18. ožujka, koji je nedavno ponovno objavljen u biltenu Communion & Liberation.
Capetti, liječnik odjela zaraznih bolesti bolnice Luigi Sacco u Milanu, podijelio je svoja razmišljanja o putu do nedavne smjene u bolnici, a Aleteia donosi neke dijelove.
„Zapravo, ono što živim – a vjerujem da je ovo iskustvo koje dijele i mnogi drugi – je fenomen koji mi liječnici često vidimo kod onih koji su bili na ivici smrti: iskustvo otvaranja očiju i shvaćanje da se ništa više ne može uzimati zdravo za gotovo. Tu je priznanje da je sve poklon: probuditi se ujutro, pozdraviti svoje najmilije, pa čak i svi drugi maleni trenutci svakodnevnog života. Za neke je to samo vrijeme koje treba ispuniti, a za neke druge, poput mene, (ti trenutci) neočekivano postaju još uvjerljiviji nego prije“, napisao je liječnik Capetti.
„Draž ove nove samosvijesti radikalno transformira ono što radimo, generirajući čuđenje, prijateljstvo. Pogledamo se i kažemo: 'danas se ne možemo zagrliti, ali osmijeh govori mnogo više od onoga što je zagrljaj nekada govorio.' Ta nam svijest omogućava da sudjelujemo u drami naših pacijenata. Nije slučajno što me kolege pitaju da molim ne samo za svoje najmilije, već i za njihove pacijente, to je nešto što se nikada prije nije dogodilo. I ovo je također zarazno. Jučer me je žena iz Creme nazvala da pita za vijesti o svojoj baki koja je hospitalizirana i u kritičnom stanju u Saccou. Rekla mi je i o svojoj drugoj baki, koja je umrla od koronavirusa, i o majci, koja je na intenzivnoj njezi u Cremi, a onda je rekla: 'Vidite, doktore, u početku sam se molila, ali sada sam prestala'. Odgovorio sam: 'Razumijem, gospođo. Ne brinite. Ja ću se za nju moliti.' Kad je to čula, bila je dirnuta i rekla je: 'Ne, doktore, ako ćete se moliti, i ja ću to učiniti. Pomolimo se zajedno za moju majku'“, dio je pisma liječnika koji govori o tome kako produhovljenost nije nestala s pandemijom i velikim gubitcima koje ona stvara.
T.M.I., KT