Povratak Bogu izlazak je iz kutije


"Razmišljala sam kako mi treba čudo, a znala sam da mi to neće doći od ljudi, od čovjeka. No, bila sam još daleko od obraćenja", sjetila se Blanka Vlašić vremena kada je tražila izlaz iz očaja. A onda se dogodio Dar: izljev Duha Svetoga koji joj je promijenio život iz korijena.

Piše: Josip Vričko

U prošlogodišnjem eseju pod naslovom I ljudi budućnosti trebat će religiju, Tomislav Volf je podsjetio kako su pripadnici obrazovanog sloja građana 1950. o budućnosti religije razmišljali tako što su vjerovali da će ona 2000. biti marginalna. Taj esejist, međutim, podsjeća i na knjigu Pod istim krovom iz 2017. u kojoj se kaže kako su u 35 godina, od 1970. do 2005., religije strjelovito rasle. Povećao se broj sljedbenika i u apsolutnom i u relativnom smislu. Tako se većina religija može ponositi izvanrednim rastom: budisti od 233 na 379 milijuna, kršćani od 1 236 na 2 135 milijuna, hindusi od 463 na 870 milijuna, židovi od 14 na 15 milijuna, muslimani od 554 milijuna na  1 314 milijuna. Od 2005. svjetske religije nastavile su rasti, posebice kršćanstvo i islam. Očekuje se tako kako će se do 2030. broj muslimanskog pučanstva popeti na 2,2 milijarde. 

Svijeća Sv. Anti

Slijedom čega je zapravo deplasirano pitanje koje je i Volf, doduše, propitivao: Kakvo će biti „stanje religija“ 2068.? Hoće li religije postojati ili će možda ustuknuti pred širenjem univerzalne „sreće“ koju je zamislio Aldous Huxley u Vrlom novom svijetu?

Na ovaj sjajni esej podsjetila je nedavno medijska ispovijed velike hrvatske sportašice Blanke Vlašić koja je odnedavna i voditeljica u duhovnom talk showu Susreti uz riječi koji vodi s fra. Antom Vučkovićem. Blanka otkriva kako je do primanja sakramenta krizme redovito išla u crkvu, a poslije se posvetila sportu. Nije (više) imala vremena za misu.

 „Živjela sam u kutiji gdje je samo jedna mogućnost bila prihvatljiva, a to je uspjeh. Ništa drugo nije me moglo toliko razveseliti kao letvica koja ostaje“, priznala je. No, 2012. kada je zbog ozljede propustila Olimpijske igre, padala je u sve veći očaj jer nije mogla trenirati. U tim teškim danima stigla joj je poruka prijatelja koji joj je rekao da je zapalio svijeću za nju ispred kipa Sv. Ante na Poljudu. Nakon toga i sama je zapalila svijeću.
 

„Odlazila sam neko vrijeme Sv. Anti, ali nisam išla u crkvu. Razmišljala sam kako mi treba čudo, a znala sam da mi to neće doći od ljudi, od čovjeka. No, bila sam još daleko od obraćenja“, svjedočila je tada.

Važna uloga u Blankinu obraćenju pripada i njezinu bratu s kojim mjesec dana nije razgovarala zbog nekog nesporazuma, a njemu se u tom razdoblju dogodilo obraćenje. Nakon jednog treninga prišao je sestri i ispričao joj sve o svom putu k obraćenju i tada, dok su razgovarali na parkiralištu, sportašica je spoznala i sama ono što se njezinu bratu dogodilo ranije.

Gospa me vratila, a bio sam mrtav

„Za vrijeme njegova monologa dogodilo se moje obraćenje. To je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život i mene cijelu iz korijena. Prisjetila sam se u tom trenutku Boga, svojeg Spasitelja. Bog mi se smilovao“, otkrila je IN Magazinu.

Uz ovaj izlazak „iz kutije“ Blanke Vlašić vrlo je znakovita, ali i poučljiva, priča zagrebačkog repera Marina Ivanovića Stoke koji je ljetos objavio novi album i na njemu pjesmu Mir Kamenitih vrata. Autobiografsku, dakako: „Kad se sjetim svega toga, brije i droga, preživio sam mrak uz pomoć dragoga Boga, Gospa me vratila, a bio sam mrtav, hodao sam poljima dugih, bijelih crta. Pukotine na cestama bile su mi druške, kockice, vagice, repetirane puške...“

Njegovu pjesmu objavila je i molitvena zajednica Srce Isusovo. „Poslije zajedničkog hodočašćenja u Međugorje s našom zajednicom i već duljeg vremena dolaženja na našu krunicu, Marin je odlučio snimiti pjesmu o molitvi na Kamenitim vratima“, napisali su iz molitvene zajednice i poželjeli Marinu da ga Gospodin vodi u životu. Reper se inače godinama borio s drogom, nakon čega se liječio u komunama. Sad je napokon izišao „iz kutije“.

Ovih je blagdanskih dana moj zagrebački kolega, sjajni glazbeni kritičar Hrvoje Horvat ispričao u Večernjem listu doskočicu koja se uvijek iznova aktualizira tijekom božićnih dana, kada političari za razliku od ostatka godine zauzimaju mjesta u prvim crkvenim redovima: „Mali“ Hrvati su išli u crkvu i prije devedesetih, „veliki“ su krenuli tek poslije, prepričava Horvat konstatirajući kako se kod nas – rekao bih jednako i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini – očito radi o gorućim (političkim) pitanjima vjere i religije, koja dođu u epicentar zanimanja u vrijeme vjerskih blagdana.

No, taj se novinar ujedno i pita: „Zašto bi netko javno, poput Brucea Springsteena na Broadwayu protekle godine 236 puta na svom nastupu izgovorio Očenaš?

Biserje pred svinje?!

Odmah nudi i odgovor: „Pokušava vratiti značenje molitve tamo gdje pripada, među obične ljude, dati joj smisao koji će zazvučati životnije.“ Vidjeli smo, uostalom, kako je i Blankin izlazak „iz kutije“ započeo uz kip Sv. Ante na poljudskom stadionu, reper Stoka u komuni i na Kamenitim vratima... kako bi se vratili korijenima, kako bi se vratili crkvi (s velikim ili malom slovom, svejedno).

Uz to, Blanka se vratila i sportu, upravo je ovih dana počela – baš na Poljudu – trenirati za novu sezonu, a Marin se vratio glazbi. Slijedom čega se vraćamo Volfu koji kaže: „Jedini način razabiranja svrha koje su vrijedne naše ljudskosti sadržan je u spoznaji onoga što je zaista vrijedno našeg povjerenja, što trebamo iznad svega ljubiti, te kakvi ljudi trebamo biti. Budući da religije sadrže najdugotrajnije odgovore na ova pitanja, ubrzavanje znanstvenog i tehnološkog napretka neće religije učiniti izlišnima, već nužnijima no ikada.“

Uz to, taj esejist ne dvoji kako je sigurno: ne prepoznamo li je, onda ćemo se, poput svinja iz Isusove prispodobe koje su gazile bisere ne mogavši njima utažiti svoju glad, okrenuti od najvažnijega u našem životu i potratiti ono najbolje od naše ljudskosti. Naročito treba, dojma sam, zapamtiti sljedeću Volfovu konstataciju: „Koristeći sliku svinja što gaze bisere, ne želim optužiti one koji odbacuju religiju, već izazvati nas koji je prihvaćamo.Ta nas slika poziva da bisere svoje vjere ne bacimo na smetlište vlastite izobličene religioznosti.“

Opasnost estradizacije

Veliku, osobito tabloidnu, pozornost izazvala je nedavna objava Danijele Martinović o njezinu obraćenju, povratku vjeri. Tim je slijedom, pretpostavljam, ta splitska glazbenica 30. studenoga prošle godine u zadarskom samostanu Sv. Frane govorila o svojem iskustvu molitve. Pokazalo se, međutim, kako je to o čemu je svjedočila u suprotnosti s katoličkim naukom, sa Svetim pismom i tradicijom Crkve. Što je, jasno, izazvalo brojne, žestoke reakcije i dovelo samostan u nepriliku da tumači što se zapravo dogodilo. Pokazalo se, naime, kako Danijela nije „širila istočnjačku duhovnost“ na poziv samostana Sv. Frane, već je to učinila na poziv jedne zadarske obitelji. Pritom uprava samostana nije imala saznanja kakav će biti sadržaj predavanja. „Olakotna“ je okolnost da, ipak, nitko od franjevaca niti časnih sestara nije sudjelovao na predavanju. Koje, uz to, nije upriličeno u samostanskoj crkvi, nego u dvorani uz samostan gdje se inače održavaju susreti i predavanja. Inače, splitska je pjevačica više puta izjavljivala kako je pohađala autogeni trening i postala theta-praktičar, tj. osoba koja ulazi u stanje theta-moždanih valova i tada „jasnije vidi problem osobe koju 'tretira'“.