Piše: Željko Ivković, Katolički tjednik

Zamislite kako sjedite pored člana obitelji kojeg znate čitav svoj život i koga volite najviše na svijetu, ali on, ili ona, vas gleda pogledom koji odaje zbunjenost. Pričate o nekim davnim danima, o rođendanima i proslavama, ali vas ne prepoznaje, niti se toga sjeća. To je ukratko slika stanja koje donosi Alzheimerova bolest, tihi kradljivac sjećanja i identiteta koji se sve češće susreće u modernom društvu…

U prošlosti, kada se nije znalo mnogo o ovom stanju, ljudi su često mislili da je to jednostavno „senilnost“ ili „staračka zaboravnost“ koja, naravno, dolazi s godinama. Prije su ljudi smatrali da su nesjećanje, zaborav i promjene ponašanja kod starijih osoba nešto potpuno normalno i pridavao mu se epitet „drugog djetinjstva“. Simptomi su se obično počeli pojavljivati nakon 65. godine života i upravo zato se to stanje najčešće povezivalo s trećom životnom dobi i nije ga se doživljavalo kao bolest, nego kao neizbježnu posljedicu prolaska godina, gotovo kao bore, sijeda kosa ili ispadanje zuba.

Naravno, glavni razlog tomu je nedostatak znanja. Nije bilo modernih dijagnostičkih alata kao što su skeneri mozga, a medicina nije imala dovoljno uvida u to što se događa unutar čovjekove lubanje. Liječnici i obitelji simptome su pripisivali općem propadanju organizma, pa su se prema tomu i tako odnosili: s rezignacijom i prihvaćanjem neodloživog bez ikakvih pokušaja da se taj proces uspori ili barem učini dostojanstvenijim.

Ipak, zahvaljujući napretku znanosti u posljednjih 120 godina, danas znamo da Alzheimerova bolest nije normalan dio starenja. Ona je specifično stanje s prepoznatljivim patološkim promjenama u mozgu, koje se mogu rano uočiti i prepoznati. Također, znamo kako postoje načini da se te promjene uspore te se olakša život oboljelima i njihovim najbližima, jer bolest ne pogađa samo pojedinca, nego i cijelu obitelj.

Čemu jedan takav dan?

Tim povodom, ali i sa željom širenja znanja i educiranja populacije, 1994. je proglašen Međunarodni dan Alzheimerove bolesti, koji se obilježava 21. rujna. Taj je nadnevak samo dio mjeseca posvećena podizanju svijesti o ovoj bolesti, koji se, logično, naziva Svjetski mjesec Alzheimera.

Nadnevak ima simbolično značenje i izravno je povezan s osnivanjem organizacije koja je pokrenula cijelu priču, a riječ je o djelatnicima Alzheimer’s Disease International (ADI). Njihov je cilj bio jasan: skrenuti pozornost globalne javnosti na ovu bolest.

Usprkos napretku znanosti u to se vrijeme o Alzheimeru puno manje pričalo i znalo, pa je ideja bila da se potakne dijalog, razbiju predrasude i pokaže kako milijuni ljudi diljem svijeta prolaze kroz to teško iskušenje.

Tako se tijekom cijelog mjeseca posljednjih 30 godina diljem svijeta organiziraju razne kampanje, edukativna predavanja i događaji. U pravilu, svaka godina ima posebnu temu. Na primjer, fokus može biti na ranoj dijagnozi, na ulozi obitelji ili na važnosti znanstvenog istraživanja. Nažalost, jedan nadnevak pa i čitav mjesec nisu dovoljni jer je situacija i dalje alarmantna…

Globalna slika: tih, ali strašan porast

Prema najnovijim podatcima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i drugim relevantnim izvješćima, slika je prilično zabrinjavajuća jer je Alzheimerova bolest najčešći uzrok demencije, a brojke su zastrašujuće. Procjenjuje se da danas u svijetu više od 55 milijuna ljudi boluje od nekog oblika demencije, a Alzheimer čini od 60% do 70% tih slučajeva. Što je najgore, te brojke vrtoglavo rastu.

Naime, zbog starenja populacije očekuje se kako će se broj oboljelih udvostručiti svakih 20 godina. Projekcije tako kažu da bi do 2030. broj mogao dosegnuti 82, a do 2050. čak 152 milijuna ljudi. Upravo iz tog razloga bitno je napomenuti kako je ta bolest tiha i stvarna „epidemija“ o kojoj se mora govoriti.

Iako je teško doći do najpreciznijih podataka za Bosnu i Hercegovinu, Centar za demenciju u Sarajevu procjenjuje kako je u BiH više od 150 000 osoba pogođeno nekim tipom demencije. To je velik broj za tako malu zemlju koja se još nalazi u tranziciji i pogođena je negativnim prirodnim prirastom te iseljavanjem mlađe populacije.

Žene su dvostruko više pogođene

Činjenica je i to da su žene pogođene ovom bolešću u mnogo većem broju. Dvojbe tu nema jer prema svim statistikama i podatcima, na svijetu ima znatno više udovica nego udovaca, to jest starijih žena nego muškaraca. Razlozi za to su vrlo jednostavni i lako ih je prepoznati. Univerzalna je činjenica kako žene žive dulje od muškaraca, što automatski znači da će veći broj žena preživjeti istu generaciju muškaraca.

Da su udovice u starijoj dobi mnogo brojnije nego udovci, jasno je i svakom župniku, Caritasovu djelatniku i aktivnom laiku kršćaninu koji želi pomoći siromašnima i bolesnima. Upravo je iz te činjenice, a u kontekstu Alzheimerove bolesti, žena više ugrožena nego muškarac.

I ne samo to, žene su i glavni njegovatelji, preuzimajući na sebe ogroman teret brige za oboljelu osobu. Svjetske statistike kažu kako su dvije trećine oboljelih žene, a istodobno one pružaju oko 70% cjelokupne njege. To nam pokazuje da je riječ o društvenom i obiteljskom problemu koji najviše pada na ramena žena, a o čemu se, nažalost, malo govori čak i u krugu onih koji intenzivnije promišljaju o ovoj bolesti.

S obzirom da nevolja nikad ne dolazi sama, istaknut je i povećan rizik nasljeđivanja ove bolesti po majčinoj strani.

Kakav je odgovor Katoličke Crkve?

Odgovor kršćana i cijele Crkve je isti bez obzira o kojoj je bolesti riječ. Iako sjećanje i razum blijede, dostojanstvo osobe stvorene na sliku Božju ostaje netaknuto.

Za malo starije čitatelje sigurno u sjećanje dolazi patnja Sv. Ivana Pavla II. i njegova po(r)uka u posljednjim godinama pontifikata. Premda se nije izravno obraćao ljudima koji imaju Alzheimerovu bolest, njegovo svjedočanstvo o dostojanstvu bolesne i stare osobe bilo je jasno. Učio je da patnja, kada je prihvaćena s vjerom, ima spasonosni smisao i da nikada ne može uništiti temeljnu vrijednost osobe.

Papa Benedikt XVI. nastavio je i produbio učenje svog prethodnika, naglašavajući svetost ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Govorio je o Alzheimerovoj bolesti kao posebnom testu za kršćansku ljubav. Isticao je da oni koji brinu za bolesne, pogotovo kada im je oduzeta sposobnost komunikacije, očituju najveći oblik nesebične ljubavi. Za njega je to bio znak da ljudsko dostojanstvo ne ovisi o mentalnim sposobnostima, nego o tome da je osoba stvorena na sliku Božju.

Papa Franjo je također bio vrlo jasan i izravan. On je govorio o „kulturi odbacivanja“ u kojoj se stare i bolesne osobe, pa tako i one s Alzheimerom, tretira kao teret. On je nasuprot toga pozivao na „kulturu brige i pratnje“. Učio je da kršćanin mora „prigrliti“ bolesne, pratiti ih i biti uz njih.

Tako je 21. rujna 2016., kada je obilježen 23. svjetski dan Alzheimerove bolesti s temom Sjeti me se,tijekom opće audijencije, papa Bergoglio poslao snažan apel svima „da se Marijinom brižnošću i nježnošću milosrdnoga Isusa prisjete onih koji su pogođeni tom bolešću i njihovih obitelji kako bi osjetili našu blizinu“. Nije zaboravio ni osobe koje im pomažu te ih potaknuo da shvate njihove potrebe, pa i one najneznatnije.

Na petak milosrđa, 12. travnja 2019. papa Franjo posjetio je oboljele od Alzheimerove bolesti u Centru Villaggio Emanuele u Rimu. Razgovarajući s osobljem, potaknuo ih je na još predaniji rad s onima koji se sutra možda neće sjećati dobrote koju su im učinili danas…

Što znači biti osoba?

Kao vjernici možemo ovaj mjesec gledati i kroz duhovnu prizmu. Nije to samo medicinski problem, nego i prigoda za duboko duhovno iskušenje koje nuka na preispitivanje što uistinu znači biti osoba. Što je čovjek? Je li on razum i sjećanje, ili nešto dublje, nešto što se ne može vidjeti i izmjeriti? Kroz vjeru se uči da je svaka osoba stvorena na sliku Božju. Ona nije utemeljena na inteligenciji, uspomenama ili postignućima. Ta je slika neizbrisiva i vječna. Stoga, čak i kada je um zamagljen, sjećanje izblijedjelo, a tijelo odbija poslušnost, duša ostaje netaknuta. Osoba koja boluje od Alzheimera i dalje ima svoje dostojanstvo te zaslužuje ljubav i poštovanje.

U svijetu koji vrjednuje mladost, ljepotu, produktivnost i inteligenciju, ova bolest vraća čovječanstvo temeljima: ljubavi, strpljenju i suosjećanju. U konačnici, Alzheimerova bolest uči da su najvažnije stvari u životu „nevidljive“ oku: ne sjećanje, nego ljubav; ne razum, nego suosjećanje. Iako sjećanje može izblijedjeti, kršćanska nada je da ljubav nikada ne prestaje. To je poruka koja se mora ponavljati svaki dan, ne samo 21. rujna.