Seoska žena kao primjer hrabrosti i požrtvovnosti


Svjetski dan seoskih žena ustanovljen je na Četvrtoj UN-ovoj svjetskoj konferenciji žena u Pekingu, i od 1995. obilježava se svakog 15. listopada. O životu seoske žene danas razgovarali smo s gospođom Lucom Šimunović...

Piše: Nela Žuljević, Katolički tjednik

Novonastale promjene u današnjem društvu znatno su utjecale na izmijenjenu ulogu žene u braku, obitelji i poslovnom svijetu. Sve je manje tradicionalnih žena koje su svoj život posvetile skrbi za djecu i obavljanje poslova u kućanstvu. Najuočljivije razlike između nekadašnjeg i sadašnjeg vremena upravo su u životu i običajima seoske žene čiji životni put, kako nekoć, tako i danas donosi drugačije izazove, nego kod žena u urbanim sredinama.

Život mlade seoske žene

Luca Šimunović rođena je 1947. u selu Donji Bešpelj u župi Podmilačje, općina Jajce, u tradicionalnoj, katoličkoj obitelji s mnogo djece – osmero: pet sestara i tri brata. U razgovoru s Lucom otkrili smo kakav je nekoć bio život žena na selu, koji su to običaji kojih su se ljudi pridržavali te koliko se taj život razlikovao od današnjeg.

Na početku razgovora ponosno je otkrila kako je u istom selu u kome se rodila i udana. Naime, to je tako bio običaj, odabrati za budućeg supruga momka iz svoga sela, a oni koji su dolazili iz drugih bili su nepoželjni. Najbolje o tome svjedoči Lucino djevojačko prezime koje je također Šimunović, iako nije u rodbinskoj povezanosti sa svojim suprugom.

Mlade žene nisu imale ni slobodu kao danas: neudane djevojke nisu nigdje smjele ići same, pogotovo na prstenovanje, odnosno običaj gdje bi mladić zaručio djevojku prije nego bi zajedno za svojom obitelji došao kod njih te to i „službeno“ obavio.

Poseban pak običaj bio je vezan za djevojčice. Naime, žene iz sela zajedno bi tkale i plele „opremu“ svojim kćerima da imaju kada odrastu i kada se udaju, ponijeti sa sobom. To se zvalo oprema ili dar i nosilo se u kovčegu. Djevojke bi onda po udaji dijelile opremu, odnosno košulje, rupce i ostale darove odabranoj suprugovoj rodbini. Mlada je bila darivana prije obreda vjenčanja, gerdan – odnosno dukati stavljali bi se na vrat mladenke, tako je svekrva darivala buduću nevjestu i na taj način ju „obilježila“ kao zaručnicu svoga sina. Taj običaj specifičan je za područje Jajca.

 „Udala sam se u 21. godini, u to vrijeme to je bilo i kasno jer se većina djevojaka na selu udavala već oko svoje 18. godine“, ističe naša sugovornica. U braku sa suprugom Stipanom rodila je sedmero djece - četiri kćerke i tri sina. Nažalost, jedna kćerka je preminula još kao beba, što također nije bila rijetkost u to vrijeme – ljudi su rijetko odlazili liječnicima. „Zasad imam 12-ero unučadi, 6 muških i 6 ženskih“, uz osmijeh nam je kazala Luca.

Na slami se rađao novi život

Kroz razgovor o djeci došli smo i do teme poroda na selu. Gospođa Šimunović prisjeća se kako je sve šestero djece rodila u kući ili na njivi... nije se biralo ni iščekivalo kada će i gdje novi život doći na svijet. 

Kroz ponosan osmijeh priča nam kako je jednog sina rodila čak na slami. Ističe kako su žene do zadnjeg trenutka radile, nisu bile pošteđene ničega, iako su u blaženom stanju – obavljale su sve kućne poslove, kao i one na njivi i oko životinja. „Ako ne bismo imale vode, a porod počinje, prvo bismo išle na česmu po vodu“, priča nam Luca. U svakome selu, pa tako i u Donjem Bešpelju, postojala je jedna žena poznata kao babica. Tu bi ulogu obično dobivala najspretnija i najhrabrija koja je s vremenom i kroz praksu usavršila pomaganje pri porodu. Seoska babica bila je jedina pomoć na koju su se žene mogle osloniti, a o odlasku u bolnicu mogle su samo sanjati. Iz tog razloga puno je žena za vrijeme poroda umiralo.

Uloga muškaraca u odgoju djece

Naša sugovornica navodi kako je potpuno drugačija uloga muškaraca bila u djetetovu ranom životu, od one danas. „Čovjek bi se zabavljao i proslavljao bi s rodbinom i susjedima rođenje djeteta, dok je žena bila u najvećim porođajnim mukama. Pjevao je i veselio se ne znajući zdravstveno stanje žene. Čak je bila sramota i izrugivali bi se muškarcu koji bi bio uz ženu za vrijeme poroda, točnije sve dok se žena ne oporavi potpuno“, kaže Luca koja je sa svojim mužem u braku 53 godine. „Suprug je pola života bio na terenu – radio je u Hrvatskoj te dolazio jednom mjesečno. Tako je bilo sve dok nije došao u mirovinu. Žene nisu tražile poslove, bili smo udaljeni od grada pa nije bilo ni prijevoza, a morale su i brinuti o djeci. Bile obrazovane ili ne, radile su kod kuće. Nije ni djeci bilo lako. Prijevoza od naše kuće do škole nije bilo, a udaljenost je bila velika. Iz tog su razloga stanovali po domovima u drugim gradovima, daleko od rodne kuće. Ljudi su se prije više trudili i davali za brak, bilo je svega dobrog i lošeg, ali nikada nije dolazilo do rastava. Opraštalo se i nalazilo načina da se unatoč svemu ostane zajedno jer je obitelj kao zajednica bila najvažnija“, ispričala nam je gospođa Šimunović.

Značaj vjere i crkve

O značaju vjere i crkve u seoskim sredinama najbolje govori primjer koji nam je navela Luca: „Rođena sam na Božić 1946., a upisana 10.1.1947. Prednost se tada davala upisu u crkvene knjige više nego u općinske. Odmah po rođenju djeca bi se nosila na krštenje. To je bilo najvažnije, a i strahovalo se od smrti djeteta dok još nije kršteno.“

Nedjeljom se podrazumijevao odlazak na pučku misu. Glavna druženja bila su upravo u crkvenom dvorištu. Nakon mise mladi i stari bi se okupljali, igrali kolo i pjevali tradicionalne pjesme. Tu su se najčešće odvijala upoznavanja i spajanja budućih mladih bračnih parova. Crkve su često bile veoma udaljene od sela, tako je Luca redovito pješačila na misu po 10 kilometara, isto toliko i u povratku, i to uz brdo. Nedjeljna misa, svetkovine i blagdani nisu se nipošto propuštali. Naša sugovornica nam tako priča kako je nekoliko djece rodila malo poslije Uskrsa, ali je svejedno svaki Veliki tjedan ispoštovala. Posebno se vodilo računa o uskrsnoj ispovijedi koja je bila pod „obvezno“. Pješačilo se tako po kiši, snijegu i najvećim vrućinama – vremenske nepogode nisu mogle biti izgovor.

„Lijep običaj koji je također vezan za odlazak na nedjeljnu misu je oblačenje narodne nošnje. Toga nažalost više nema. Svaka žena bi imala svoju nošnju, najčešće naslijeđenu od predaka, koja se prenosila s generacije na generaciju. Žene su pokrivale glavu kada odlaze na misu, vezala se posebna marama tako da čvor dođe ispod vrata, odnosno da se pokriju kosa i uši. To se radilo po uzoru na Gospu“, ispričala nam je.

Seosko zajedništvo

S nostalgijom se Luca prisjeća i pripovijeda nam kako se prije puno više okupljalo i družilo, bilo je više naroda, više se djece imalo. Pored toliko obveza, njive, stoke, kućnih poslova i brige o djeci, opet se nalazilo vremena za druženje i, kako se nekoć nazivalo: „sijelo“. Ljudi su bili susretljiviji, društveniji i jednostavno topliji. Druženja su se također odvijala uz rad: žene bi navečer nakon obavljenih dnevnih poslova sjele i uz pjesmu zajedno plele, vezle, heklale…

Puno više su pomagali jedni drugima, zajedno se kupilo sijeno, vadio krumpir, komali kukuruzi, tkao lan… jednostavno, vladalo je zajedništvo i što god bi čovjeku zatrebalo, imao se kome obratiti za pomoć.

Luca ipak priznaje da je unatoč tom zajedništvu i druženjima ženama bilo puno teže nego danas. Nije bilo perilica za rublje, posuđe ili sušilica. Žene su sve nosile na korita, ribale hladnom vodom, ispirale i ponovno nosile do kuće. Same su i tkale, šivale i plele, nije se išlo u butike, ni na tržnice. Namirnice se također nisu kupovale, za obroke je uglavnom sve bilo iz vlastita uzgoja, dobiveno vlastitim radom i trudom. Najteže su bile zime koje su inače hladne i teške u srednjobosanskim selima.

Baba Luca – kako ju je za vrijeme razgovora s nama nazivao unuk David koji je bio nazočan dok smo pričali – kaže da danas iako još uvijek živi na selu, ne radi ni približno mnogo kao nekoć. „Posijem bašticu za naše potrebe i da imam zanimaciju u vrtu. Držim nekoliko kokica kako bismo jeli domaća jaja, i to je sve od životinja. Ono što volim i odmara me, a i uvijek mi je dobro išlo, jest pletenje tako da se jedino s tim još uvijek zanimam“, ispričala nam je.

Iako bismo s gospođom Šimunović kao svojevrsnom predstavnicom seoskih žena mogli nadugo još pričati, ostaje nam ipak samo diviti se ovim hrabrim i vrijednim majkama koje su unatoč svim poteškoćama koje seoski način života nosi – kako nekoć, tako i sada – svoj put posvetile onom najvrjednijem u ljudskom društvu: obitelji, djeci i odgoju novih pokoljenja. Zaista je nadahnjujuća ta nesebičnost koja je nužna kako bi se život posvetio prvenstveno drugima, stavljajući svoje potrebe i želje na drugo mjesto.

*tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 41/2021. str 18 i 19