Don Dominik Stojanović, dugogodišnji župnik na Kupresu preminuo je 22. srpnja u svome župnom stanu u Otinovcima. Svećenik i župnik koji se posve dao za katolički, hrvatski narod na Visoravni, poznavao je svaku kuprešku kuću, obitelj i čovjeka, a njega su poznavali mnogi: ne samo Kuprešaci nego sva okolica ramska, bugojanska, duvanjska i livanjska ali i sinjska, splitska..., ukratko bio je čuven na daleko.

Dominik Stojanović (prezime se izgovara s kratkouzlaznim naglaskom na prvom slogu) rođen je u Bosni, kako je i sam znao često reći, u ramskom kraju, na Uzdolu, u Donjoj Vasti 2. veljače 1938. Odmah po rođenju kršten je u župnoj crkvi na Uzdolu. Otac mu se zvao Pavao, a majka Iva, rođena Škarica. Njezin sin Dominik od milja ju je prozvao Anja. U ljeto 1939. vrhbosanski nadbiskup Ivan Ev. Šarić boravio je u ramskom kraju i krizmao na Uzdolu. Dominik je bio teško obolio i stric mu Ivo ode do župnika vlč. Dragutina Jurića zamoliti nadbiskupa da krizma i Dominika. Nadbiskup je prihvatio presedan, uzeo dojenče i istog ga časa krizmao, a za kuma mu povjerio samog župnika na Uzdolu vlč. Jurića. (Riječ je o svećeniku kojega su 1945. ubili partizani u Zagrebu, a u međuvremenu je od 8.12.1929. do 11.5.1930. bio urednik Katoličkog tjednika, zamjenjujući na tom mjestu budućega nadbiskupa dr. Smiljana Franju Čekadu, op. JV.)

Put svećeništva

Nakon rata 1946. na Uzdolu je otvorena pučka škola. Zajedno sa svojim vršnjacima Hrvatima i starijom muslimanskom djecom Dominik je započeo svoju osnovnu izobrazbu. Već 1950. završio je sve razrede koje je nudila tadašnja Uzolska škola. Dominika, kao i njegove vršnjake, čekao je život seoskog dječaka: čuvanje goveda, ovaca; posao u polju: oranje, kosidba, vršidba… i sve ono što rade ljudi na selu. Međutim, u jesen te iste godine, rodilo je voće na Uzdolu. Uzdolski župnik vlč. Ante Bogdan pozvao je malo jaču seosku djecu da mu oberu kruške. Ovaj se događaj duboko usjekao u Dominikovo pamćenje pa jednom zgodom sam pripovijeda: „Brao sam kruške kod župnika dr. Ante Bogdana koji je naslijedio župnika Josipa Konopku. Berući jednu krušku u bašči, župnik mi je držao ljestve, a ja sam brao kruške s pokrajne grane i kad sam bio visoko župnik me priupita: 'Domine, bi li ti išao u sjemenište učiti za svećenika?' Odgovorio sam da bi'... i na tom je završio sav razgovor. Nakon desetak dana pita mene ćaća: 'Šta si ti obećo župniku?' Velim ja: 'Ništa! Šta sam obeć'o?' Otac nastavi: 'Da ćeš u sjemenište!?' Tada mi stari izvadi neki papir i veli: 'Evo si primljen u Dubrovnik. Treba se spremit i ove efte putovat…'I bi tako.“

Školske 1953./1954. Dominik završava klasičnu srednjoškolsku izobrazbu kod isusovaca u Dubrovniku i iste godine se prijavljuje u bogosloviju za kandidata Vrhbosanske nadbiskupije. Međutim, u isto vrijeme je bio pozvan u vojsku u Varaždin i Črnomelj, a poslije toga u Karlovac. Uz brojna odricanja, konstantnu strpljivost i rodnu žilavost nije se dao preplaviti laskavim komunističkim obećanjima niti krivom ideologijom, već čista obraza i zdrave pameti  prijavljuje se u bogosloviju i odlazi u Đakovo. Na Petrovo 1964., zaređen je za svećenika i bio je prvi dijecezanski prezbiter rodom iz župe Uzdol. Dva dana prije njegove smrti sestre milosrdnice iz Sarajeva nazvale su ga i čestitale mu 45. godišnjicu svećeništva. Nitko se drugi nije sjetio ove godišnjice. Ta ga je plemenita gesta toliko ganula da ju je, premda posve onemoćao, žarko i sa suzama pričao svojim posjetiteljima.

Na vrhbosanskoj „njivi Gospodnjoj“

Poslije sama ređenja, don Dominik je imenovan župnim vikarom u katedrali u Sarajevu. Odsluživši pastoralnu godinu poslan je u Boće, u istoj službi na još godinu dana. Dvije godine kapelanije bile su dostatne da mladi svećenik stekne povjerenje nadbiskupa Čekade koji ga u ljeto 1967. imenuje župnikom na Visoravni u župi Rastičevo. Preuzevši župu od don Marijana Kopića, zatekao je teško ekonomsko poslijeratno stanje među svojim vjernicima. Neimaština se osjetila i u župnom uredu. Ipak se svijet, premda siromašan, pokazao predarežljiv. Župnik Dominik znao je reći: „Ni u siromašnu Rastičevu svećenik nije oskudijevao.“

Poslije dvije godine služenja u ovoj župi, dekretom istog nadbiskupa, u listopadu 1970. premješten je u susjednu župu Otinovci i tu živi i služi njezinim vjernicima sve do svoje smrti. U župi Otinovci-Kupres župnikovao je skoro 40 godina. U mračnom komunizmu, u kojem je lažno tužen, suđen i zatvaran ostao je svijetla i čista obraza te časna i dostojanstvena držanja. Okupljao je vjernike, poučavao mladež o vjeri, kulturi, nacionalnom identitetu i znanostima. I sam je puno čitao a nad pročitanim promišljao i kritički se osvrtao. U posljednjem ratu izbjegao je sa svojim vjernicima u Baško Polje i mimo svake nade hrabrio narod da se priprema za povratak – „ponovni ulazak u obećanu zemlju“. Vijest o smrti koju je prenio Hrvatski radio Kupres pogodila je sve slušatelje. Tijelo pokojnika 23. srpnja izloženo je na odru u župnoj crkvi Svete Obitelji. Njegovi župljani su cijeli dan neprestano dolazili i molili za pokoj njegove duše. Ministranti, njih četrdeset izmjenjivali su se cijeli dan kako bi stojeći uz Dominikovu salmu posljednji put počastili pokojnoga župnika.

U kupreškom Hrvatskom domu upriličena je prigodna komemoracija. Misu zadušnicu i pogrebne obrede predvodio je pomoćni vrhbosanski biskup mons. dr. Pero Sudar. Ispred 96 svećenika, 47 časnih sestara, don Dominikove bližnje rodbine i više od dvije i pol tisuće vjernika biskup je progovorio o nadi besmrtnosti buduće, plemenitim težnjama i dobrim djelima koje krase Kristove službenike i sve vjernike na zemaljskome proputovanju.

Dirljive riječi oproštaja izrekli su i preč. Luka Tunjić, generalni vikar Vrhbosanske nadbiskupije, preč. Stipe Ljubas izaslanik mons. Ante Jurića, splitskog nadbiskupa u miru, preč. Ilija Miškić, dekan Bugojanskog dekanata, preč. Ivan Bošnjak, Dominikov zemljak i prijatelj iz generacije, a na kraju je mr. Ivica Mršo zahvalio Bogu i pokojnom Dominiku u ime svih kupreških svećenika, njegovih zvanja i svega puka čitajući župnikov testament i posljednji pozdrav.

Don Dominik je živio uz nas Kuprešake, radio za nas i postao jedan od nas, a opet u svemu malo drugačiji i poseban. Pokoj vječni dao mu Gospodin. Amen.   

Dubravko Turalija/ KT