ned, 13. rujna 2026. 09:09
Na dan utemeljenja Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja, 13. rujna, promišljamo o povijesti ovoga reda, današnjem poslanju te predviđanjima za budućnost…
Priredio: Željko Ivković, Katolički tjednik
Školske sestre franjevke Krista Kralja već više od jednog stoljeća tiho, ali neumorno utiskuju pečat kršćanske ljubavi bilo gdje da se pojave i osnuju svoje zajednice. Korijeni njihove karizme nastali su iz duha djelovanja Svetoga Franje Asiškoga (1181. - 1226.) te su ove redovnice posvetile svoj život onima kojima je pomoć najpotrebnija: djeci, siromašnima i bolesnima. Njihovo je poslanje od samih početaka reda te dolaska u hercegovački krš bilo prožeto dubokim povjerenjem u Božju providnost, čime su u kriznim i teškim vremenima ostale čvrst oslonac svima koji su tražili utjehu, odgoj ili duhovnu potporu.
.jpg)
Djelujući kroz škole, bolnice, sirotišta i župe, ove sestre nisu nosile samo znanje, nego i živu vjeru koja se svjedoči djelima, a ne praznim riječima. Svaka je njihova zajednica postala maleno žarište iz koga se širila blagost, milosrđe i kršćanska toplina. U središtu njihova rada nikada nije bila osobna čast ili slava Družbe, nego želja da se u svakom čovjeku prepozna i posluži sam Isus Krist pod čijim barjakom ponosno služe.
Gdje je sve započelo?
Družba je našla svoje službene temelje i konstitucije najprije u Grazu gdje je 1843. Školske sestre osnovala s. Franciska Antonija Lampel. Iz te se zajednice razvila samostalna Družba u Mariboru, koju je 1869. utemeljila s. Margarita Pucher (1818. - 1901.) te postala vrhovnom predstojnicom nove Družbe. Duh koji je prožimao život i djelovanje u početcima i koji je vodio kasnije generacije sestara može se opisati kao „milosrđe prema siromašnima, zapuštenima, rubnima“. Da je zamisao o osamostaljenju došla u pravom trenutku, pokazao je prilično brz rast zajednice budući da su deset godina kasnije imale 40 sestara (zbog zakonskog ograničenja), tri kuće i jednu školu.
Godine 1922. Družba je priznata kao redovnička ustanova papinskoga prava, a danas joj je sjedište u Grottaferrati kod Rima, i ima više od 750 sestara u šest provincija i jednoj delegaturi.
Karizmatski naziv Družbe proširen je na Vrhovnom kapitulu 1935. dodatkom Krista Kralja na službeno ime.
Tko upravlja Provincijom?
Provincijsku upravu čine: provincijska predstojnica S. M. Franka Bagarić, provincijska zamjenica s. M. Vinka Bešlić, te provincijske savjetnice s. M. Kata Ostojić, s. M. Dominika Anić i s. M. Zdravka Grgić, kao i provincijska tajnica s. M. Jelena Hrkać i provincijska ekonoma s. M. Vinka Bešlić.
.jpg)
Rast broja sestara i samostanskih zajednica diljem Europe i obiju Amerika doveo je do podjele Družbe na provincije. Četiri su nastale 1922.: Mariborska provincija Bezgrješnog začeća; Splitska provincija Presvetog Srca Isusova; Tršćanska provincija Svetih Petra i Pavla, te Lemontska provincija Sv. Franje Asiškog (SAD). Nakon njih osnovana je Mostarska provincija Svete Obitelji (1932.); Argentinsko-urugvajska provincija Sv. Josipa (1935.); Bosansko-hrvatska provincija Prečistog Srca Marijina (1942.); Austrijsko-koruška provincija Bezgrješnog Srca Marijina (1955.); Paragvajska provincija Uznesenja Marijina (1974.), te Rimska regija (1969.).
Od osnutka do danas u Družbu se utkalo više od 1 750 preminulih sestara, a 750 redovnica djeluje u više od 120 zajednica diljem svijeta.
Hercegovačka rapsodija
Za nas bitna priča počinje 1899. kada su Školske sestre franjevke, na poziv biskupa mons. Paškala Buconjića, OFM, došle u Hercegovinu, točnije u Mostar. Prve dvije redovnice - s. Rafaela Kovačič i s. Benedikta Zupančič - stigle su u Mostar 1. kolovoza 1899., ali u pamćenju zajednice kao prve „mostarske“ sestre smatrane su s. Gertruda Neuwirth i s. Štefanija Detiček koje su inače došle krajem kolovoza, ali su cijeloga života ostale u Hercegovini, te s. Inocencija Ozmec koja je u Gradu na Neretvi bila dugi niz godina. Poslije dolaska sestara iz Maribora brzo se javljaju i domaće djevojke za kandidatice. Prva među njima bila je s. Jeronima Buntić. One najprije idu u formaciju u Maribor, a od 1923. osnovan je novicijat u Mostaru. Devet godina poslije, 1932., utemeljena je i Provincija posvećena Sv. Obitelji koja danas ima 183 sestre i 23 podružnice u šest zemalja svijeta. Redovnice su nazočne pri franjevačkim samostanima i nekim župama u BiH i Hrvatskoj, u Hrvatskim katoličkim misijama u Europi i SAD-u.
U školskim klupama i drugo
U evanđeoskom duhu njihove utemeljiteljice i sestre „mostarske“ Provincije, od početka do naših dana, nastojale su čitati znakove vremena i na evanđeoski način odgovarati potrebama svoje okoline.
Kada su u komunističkom režimu, oduzimanjem samostana i škola te zabranom odgojnog i prosvjetnog rada, ostale bez krova i kruha, sestre nisu gubile pouzdanje u Boga. U tim su se okolnostima okrenule novim načinima služenja: u župnom apostolatu kao sakristanke, orguljašice, katehistice i u kućanstvu crkvenih ustanova te u bolnicama i staračkim domovima.
Duhovnost ovih sestara ukorijenjena je u franjevačkoj jednostavnosti, siromaštvu i predanoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U središtu njihova života je molitva. Liturgija časova izražava njihov poziv na hvalu, dok je euharistijsko klanjanje dragocjeno vrijeme tišine i susreta s Kristom prisutnim u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Razmatranje Božje riječi za ove redovnice dubok je i osoban susret sa živom Riječju koja dira, usmjerava i preobražava srce.
Posebno štuju Djevicu Mariju i nastoje slijediti njezin primjer vjernosti u svakodnevnom životu, osobito molitvom svete krunice.
Kako bi posvetile vlastito vrijeme, vježbaju se u nutarnjoj šutnji i darivanju vremena Bogu, obnavljajući duh kroz mjesečne duhovne obnove i godišnje duhovne vježbe.
Sestre su tako dočekale rat u BiH kada je zajednica ponovno doživjela snažan udarac kao i 1945. Odmah je 1992. spaljen i do temelja uništen samostan u Bijelome Polju kod Mostara koji je nakon Drugog svjetskog rata bio duhovno središte, i kuća u kojoj je živjela gotovo trećina Provincije. Tu je bio novicijat, sjedište provincijske uprave, kuća duhovnih vježbi i drugih susreta, te oaza u kojoj su starije sestre mogle mirno provoditi svoje dane.
Sestre su konačno našle „svoj kutak“ zahvaljujući izgradnji samostana u Međugorju u naselju Donji Baraći, te u obnovljenoj kući u Franjevačkoj 88 u Mostaru koja je vraćena Provinciji nakon gotovo pola stoljeća. U Bijelom Polju podignut je novi samostan 2005. te je sestrama omogućen povratak na izvore. Ponovno su dobile molitveni i radni prostor, kuću za odgoj redovničkog pomlatka, mirni prostor za bolesne i nemoćne...
Nakon posljednjega rata ove su redovnice ponovno uključene u odgojno-obrazovni rad: od predškolskog do visokoškolskog uzrasta. U vlasništvu su Provincije i vrtići, a u Bijelom Polju imaju duhovni centar Biskup fra Paškal Buconjić.
.jpg)
Nazočne su i u drugim područjima socijalne skrbi i karitativnog djelovanja, kao i u književnom i slikarskom stvaralaštvu te glazbi, radijskom vjerskom programu i drugim medijima. U većim samostanskim središtima (Mostar, Bijelo Polje i Međugorje) sestre se bave i izradom crkvenoga ruha, redovničkih odijela te pripremanjem hostija…
Karizma Družbe jučer, danas, sutra...
Nakon povijesnoga hoda promišljali smo o, kako se popularno kaže, „modernim vremenima“. Iako se doba u komu živimo bitno razlikuje od onoga u kome je Družba nastala, poziv i poslanje sestara i danas su jednaki, a to je, kako kažu Konstitucije (čl. 2): „Utjelovljivati, svjedočiti i navješćivati Kristovo kraljevstvo.“
Ipak, sadašnja situacija posvećena života veoma je složena uslijed djelovanja brojnih suvremenih čimbenika. Mladi se sučeljavaju sa svijetom koji je izrazito sekulariziran, prožet potrošačkim i individualističkim duhom te relativizmom. Rezultat toga je manje sklopljenih brakova te manje rođene djece, a posljedično i smanjenje broja duhovnih zvanja.
Ipak, Školske sestre franjevke i njihove kandidatice, iako ne u brojevima kao prije pola stoljeća ili u vrijeme dolaska u Mostar, pokazuju kako je velika milost „zaboraviti“ sebe te se uz Božju pomoć posvetiti radu za druge. Premda su iskušenja brojna, one su pokazale da je i dalje moguće slijedeći uzor Isusa Krista.
.jpg)
Danas, dok gledamo na njihov povijesni put, prepoznajemo neprocjenjivo bogatstvo koje su utkale u duhovnu i kulturnu baštinu svih naroda među kojima djeluju. Njihova prisutnost i dalje svjedoči o tome kako se jednostavnim, požrtvovnim i svakodnevnim radom mogu graditi bezvremenska dobra. Priča o Školskim sestrama franjevkama Krista Kralja stoga nije samo pregled prošlosti, nego i živi poziv na vjeru, nadu i nesebično darivanje koje nam je svima i te kako potrebno.