Janja Delić

Strastvena zaljubljenica u sport i u devetom desetljeću života


Sport je odavno prestao biti samo sredstvom zabave i ispunjavanja slobodna vremena. Za mnoge je postao stil življenja bez kojega teško mogu zamisliti svoju svakodnevicu. Za baku Janju Delić iz Haljinića nedaleko od Kaknja je doslovce najvažnija sporedna stvar na svijetu.

Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

U zaseoku Čalikova Bara, u blizini župne crkve u Haljinićima, na putu od Kaknja prema Kraljevoj Sutjesci, u obiteljskoj kući Delić žive: baka Janja, njezin sin Anto i snaha Katica. Ako je suditi po prezimenu Delić, koje je nosio i veliki sportski novinar Mladen, zajednička karakteristika Delićima je ljubav i opsjednutost sportom. To se posebno može primijeniti na baku Janju koja i danas, unatoč poznim godinama, uživa pratiti tenis i nogomet. No, ni ostali sportovi joj nisu strani, a jedino ne voli gledati Formulu 1. Međutim, zna da je i tu najbolji svih vremena Nijemac Michael Schumacher te da je Brazilac Ayrton Senna izgubio život u jednoj od utrka.  

Od radija do stadiona
Janja je rođena 11. studenoga 1932. te za koji dan će, ako Bog da, proslaviti svoj 88. rođendan. U braku s pokojnim suprugom Ivom rodila je četvero djece od kojih je sin Anto stalno s njom. Od mladenačkih dana velika je zaljubljenica u sport. Posebno ju je zanimao nogomet. To možda u današnje vrijeme i nije toliko neobično koliko je bilo u vrijeme njezine mladosti kada su pripadnice nježnijeg spola slabo pratile sportska događanja, a još manje ista posjećivale. Napominje kako je, srećom, imala muža koji je bio širokih vidika te tu njezinu strast prema sportu nije pokušavao ničim umanjiti. I danas pamti igrače koji su igrali prije 50-ak godina te nabraja: Pele, Gerd Müller, Franz Beckenbauer, Johan Cruyff, Rajko Mitić… Utakmice je najprije pratila na radiju, zatim je brat njezina muža kupio televizor, a vremenom su i sami nabavili TV-prijamnik te je iz vlastite kuće mogla pratiti različita sportska nadmetanja. Ništa ju nije moglo spriječiti u gledanju utakmica te je brojne obveze kao supruga i majka uvijek uspješno stizala završiti prije početka sportskog događaja. „Sijala sam kukuruze iznad kuće. Kada najveće sunce sija, ja kopam da bih mogla gledati utakmicu. To su i djeca znala, a muž mi pogotovo nije branio. Zatim sam imala dvije krave pa bih na poluvremenu trčeći išla u štalu pomusti ih. Znala sam i malo mlijeka proliti, ali samo da stignem na vrijeme da ne prođe koja minuta“, prisjeća se mladenačkih dana 88-godišnja baka.

Imala je prigodu biti i uživo na stadionu, i to na zeničkom Bilinom polju gdje je s jednim susjedom išla gledati utakmicu između Čelika i Dinama. „Ja ušla na stadion u nošnji, a ljudi se ne mogu načuditi. Jedan susjed mi je tada rekao: 'Hajde, Janjo. Ja ću sve platiti'“, kazuje baka te napominje kako je jedan „cigo“ imao nečiste namjere s njom kada ju je vidio samu među muškarcima na tribini, na što mu je ona uzvratila šamarom. „Ja sam došla gledati utakmicu, a ti misliš ako sam došla tu među narod, da tražim nešto drugo. Šamar sam mu opalila, na što se on samo povukao, a svi ostali su meni aplaudirali“, prepričava doživljaje sa svoje prve utakmice koju je uživo pratila.

Sport bez psovke
Iako kod strastvenih navijača kada prate utakmice svojih klubova i reprezentacija, osobito onda kada rezultat nije onakav kakav su priželjkivali, ni psovke nisu rijetke, to kod bake Delić nije slučaj. „Ne psujem nikada. Kada su naši nekada igrali (op. bivša Jugoslavija), onda sam u ambulanti kupovala tablete za tlak. Ako naši gube, moram popiti tabletu da mi zlo ne bude. To sam uvijek imala“, otkriva Janja tajnu kako se borila s negativnim rezultatom svoje momčadi. Međutim, trenutno joj nedostaje sport budući da u kući nemaju kabelsku televiziju te prate samo "zemaljske" programe koji ne prenose mnogo sportskih događaja. „Samo u vijestima čujem tko je pobijedio“, ističe Janja te rješava vječitu nedoumicu u modernom nogometu tko je bolji Messi ili Christiano Ronaldo. „Messi je najbolji. Ronaldo je sada nešto oslabio. Ne mogu ga više poznati, ošišao kosu pa nekada gledam je li Ronaldo ili nije“, procjenjuje baka uz opasku kako je s oduševljenjem pratila proteklo Svjetsko prvenstvo u Rusiji na kojem je Hrvatska osvojila drugo mjesto. „Kada su igrali Svjetsko prvenstvo i mnogo produžetaka, Luka Modrić i Ivan Rakitić su bili najbolji“, prisjeća se te napominje kako je s velikom nervozom pratila izvođenje kaznenih udaraca. Osim njih dvojice zna i „zemljaka“ Dejana Lovrena čiju je baku i osobno poznavala. „Molim se Bogu kada igraju, osobito za Luku i Hrvatsku. Krunicu odmah izmolim. Kada pobijedimo, onda od radosti i plačem i Boga molim“, objašnjava svoje rituale baka Delić.

Nadal pa Đoković
No, od svih sportova tenis joj je najdraži te Španjolac Rafael Nadal. „Ja sam veliki sportaš, ali tenis volim najviše. Kada sam bila u Srbiji kod kćeri, oni svi navijaju za Đokovića, a tada je igrao protiv Nadala. Taj meč su igrali gotovo šest sati, samo šest ili sedam minuta manje od šest sati. Nadal bolji bio i u zadnjem setu vodio 4 prema 2. Đoković malo-pomalo i na kraju pobijedi. Meni krivo, hoću 'crknuti', a 'moram' navijati i ja za Novaka jer sam u Srbiji“, živopisno prepričava baka jedan od brojnih teniskih mečeva koje je gledala. To je nadmetanje na nju ostavilo snažan dojam kojeg je u jednom dahu podijelila s nama: „Vidjela sam ja da se Nadal umara, malo-malo pa briše ruke, namješta kosu. Umori se dok jednom lopticu udari, a Đoković se ne saginje. Njegova su leđa ispravna“, u stilu vrhunskog poznavatelja tenisa analizira igru dvojice ponajboljih tenisača ikada.

Hajduk živi vječno
„Žao mi je umrijeti samo radi sporta. Ni za čim više ne žalim. Sva su mi djeca dobro i, Bogu hvala, lijepo žive. I ja sam se naživjela“, objašnjava Janja uz našu opasku kako ju možda s one strane očekuje neki „nebeski sport“, na što u šali odgovora: „Imam mali televizor pa se šalim da mi ga stave u sanduk. Imaju i dva mala radija pa i njih neka stave.“

Osim reprezentacije posebno mjesto u srcu bake Delić zauzima splitski Hajduk. „Ja sam za 'Ajduka navijala, a djeca za Dinamo. Hajduk je moj“, ponosno ističe naglašavajući kako joj je želja imati dres splitskog kluba. „Da imam, trebali bi mi odjenuti kada umrem pa da s dresom odem u grob“, zaključuje ova skromna starica uz nadu da će joj se ta želja i ispuniti.