Hrvatska

Trenutci izolacije pomažu nam susresti Boga što je cilj i smisao čovjeka


Trenutna situacija pandemije svima nam je nova i neuobičajena, ali način na koji se s njom nosimo razlikuje se od pojedinca do pojedinca. Kako na to gleda i u tomu se snalazi mladi svećenik kojemu je povjerena župna zajednica saznali smo od vlč. Josipa Erjavca...

Piše: Josipa PrskaloKatolički tjednik

Vlč. Erjavac, 29-godišnji svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, od ljeta 2019. župni je upravitelj župe Presvetog Trojstva Tordinci, koja se nalazi nedaleko od Vinkovaca i Vukovara.

Kada nešto daleko postane blizu
Kako kaže za koronavirus je čuo još u prosincu 2019., te je mislio kako je to samo još jedan u nizu virusa. "Samim tim pomislio sam da nam ne može ništa, to je samo trenutno. Ovako da će biti, da će se cijeli svijet 'zaustaviti' nisam mogao ni pomisliti. Cijelo vrijeme od izbijanja u Kini, do dolaska u Europu pa sve do nas, vjerujem da sam, kao i svi, imao osjećaj kako je to daleko: dok dođe kod nas - nestat će. Bilo je upravo suprotno, došao je i sigurno da smo se svi zapitali što donosi sutra... Nekako, dok je daleko, žao nam je ali kad dođe u naše dvorište drugačije se diše. Jedan od najvećih čovjekovih strahova jest upravo strah od smrti, sigurno da se svi toga bojimo. Kad vidimo našu susjednu Italiju i u njoj toliko umrlih sigurno da se zapitamo i o vlastitom životu. Upravo u tome - kada dublje razmislimo vidimo smisao i postojanja ljudskog života. Smisao svakom čovjeku, svakom životu daje Bog", podsjetio je naš sugovornik.

Kazao je kako u ovom vremenu u kojem se nalazimo moramo mijenjati dosadašnji način života, navike, hobije, te kako nikomu ovo vrijeme nije ugodno, nije lijepo jer nas ograničava u našim dužnostima i planovima. "Kao i svakom čovjeku i meni samom ovo teško pada jer sam ograničen prostorom. Teško mi je to što nisam u mogućnosti biti sa svojim vjernicima kojima sam povjeren. Vjerujem da je i njima tako", kazao je i dodao kako ukoliko želimo da bude bolje i da pobijedimo pandemiju moramo slušati upute civilnih vlasti.

Bog je ljubav
No, svjedoci smo i kako nisu rijetki oni (vjernici) koji novonastalu situaciju i pojavu koronavirusa, k tomu i nedavni razorni potres u Zagrebu, gledaju kao Božju kaznu... U tim trenutcima potrebno im je bolje rastumačiti poruku Evanđelja, koju, dok tako promišljaju, očito nisu dobro shvatili... "Još i sam dok sam bio mali, govorili su mi stariji - ako nisi dobar Bog će te kazniti. Ali s vremenom sam shvatio da je Bog ljubav; odnosno koji će to otac svoje dijete kazniti?! Ljudi su svjesni da živimo u vremenu u kojemu Bog više nije na prvom mjestu, gdje je često sve drugo važnije od Njega. I sigurno da čovjek misli kako svaka nedaća ili nepogoda je Božja kazna. Naravno da je čovjek svojim djelovanjem izazvao neke od pojava koje nisu uobičajene, ali to nikako nije Božja kazna. On je onaj koji svakoga od nas želi, ljubi i voli", posvijestio je vlč. Josip koji se zatim nadovezao na korizmu koju je, možemo reći, ova pandemija na neki način "produbila".

"Svi mi znamo što je korizma. Vrijeme kada nema pjesme, velikog veselja, jednostavno vrijeme kada se pripremamo šutnjom, molitvom, postom i pokorom za našu najveću svetkovinu Uskrs. Današnjim načinom života, čovjek sadašnjice jednostavno nema vremena za ovo navedeno jer stalno 'trči' za poslom. Ovo vrijeme, ova 'pauza' je razdoblje kada smo pozvani zaustaviti se, razmisliti upravo o smislu korizme, o smislu života. Tko sam? Što sam? Odakle sam? Kuda idem? Ovi trenutci izolacije pomažu nam povući se u svoj život i da u samoći vlastitog bića susretnemo Boga. Susresti Boga je cilj i smisao čovjeka", naglasio je vlč. Josip.

Ali kako ćemo bez svete mise?
Razgovarali smo i o tomu "kako narod diše" te nam je tako otkrio da, kako vrijeme odmiče i kako bolest "dolazi" bliže, sve više i više među ljudima vlada osjećaj straha i zabrinutosti. "Ovih dana, prolazeći kroz sela župe, vidi se da na ulicama nema ljudi. Izlaze iz kuća samo ukoliko moraju na posao, u trgovinu ili liječniku. Sela, ulice su prazni, nema dječjeg smijeha, igre, jednostavno sve je svedeno na minimum, na ono nužno", opisao je mladi svećenik istaknuvši kako se ljudi najčešće boje za svoje bližnje, obitelj, djecu te kako je taj strah koji vlada među ljudima opravdan. "No, mi kršćani, imamo nadu i u najtežim trenutcima imamo se razloga nadati", potaknuo je vlč. Erjavac.

Njegova župa, s filijalama Antin, Korođ, Ćelije, Palača, Silaš, Bobota, Ludvinci i Mlaka Antinska, tijekom rata bila je potpuno razrušena, ljudi su bili u izbjeglištvu, a puno njih je i ubijeno, dok se za nekima i dandanas traga. Trenutno broji oko 1 300 vjernika, u oko 350 obitelji. Kako kaže, u župi ima mladosti, ali su isto tako pogođeni i odlaskom mladih u zemlje zapadne Europe zbog posla. Od uvođenja mjera predostrožnosti sam je slavio misu, sakramente nije imao jer su trenutno "zabranjeni" osim u smrtnoj pogibelji, a ni sprovoda, Bogu hvala, nije bilo.

"Ovih proteklih dana kontakt sa župljanima je bio uglavnom preko telefona, mobitela, porukom, ali je bilo i usputnih susreta na ulici. Primijeti se kako su se svi povukli u svoje domove i čekaju što će biti. Neki dan, dok sam s jednim župljaninom razgovarao kazao mi je da mu je kćer rekla: 'Sve je to dobro, preživjet ćemo i izolaciju i virus, ali kako ćemo bez svete mise, to nikako ne mogu shvatiti'. Sigurno da mi je bilo drago čuti ove riječi od jedne mlade osobe koja je itekako svjesna situacije u kojoj se nalazimo. Moram priznati da nikoga ova pandemija ne ostavlja ravnodušnim. Kao mladi svećenik mogu reći da ljudi koji vjeruju puno lakše prihvaćaju ovo vrijeme, prihvaćaju ne kao kaznu nego kao jednu novu priliku, za jedno novo preispitivanje vlastitoga ja, vlastitog smisla i postojanja, vlastite zadaće u svijetu koju smo svi dobili rođenjem", ispričao je vlč. Josip.

Ne kazna, nego nova prilika
Upitali smo ga i kakav je zapravo osjećaj slaviti misu bez naroda. "Moram priznati da u početku nisam bio svjestan što je misa bez naroda. Nekako mi je to bilo kao nešto što nam je 'naređeno' na određeno vrijeme radi sprječavanja širenja koronavirusa. Svjestan toga sam postao u trenutku kada sam slavio 'posljednju' svetu misu s narodom na svetkovinu Sv. Josipa. Kada sam župljanima rekao da od sutra 'nema' svete mise, križnog puta, pobožnosti… u tom trenutku sam shvatio što nam tek dolazi. Sigurno da je ovo vrijeme ne kazna nego jedna nova prilika kako bismo se 'probudili' iz one naše ljudske udobnosti. Svijet nas odvlači od smisla, od cilja našega života, ovo je prilika vratiti se na onaj pravi put koji vodi cilju, a to je put Isusa Krista", kazao je.

Prokomentirao je i kako danas živimo u vremenu kada dobar dio kontakata, barem mlađih osoba, ide preko interneta. "Naravno da to ne mijenja onaj naš redoviti život župe. Ali u ovom trenutku moramo iskoristiti mogućnost interneta, društvenih mreža koje uglavnom svi imaju. Vidim kako neke moji kolege svećenici imaju online mise, kateheze i sigurno da je to hvale vrijedno, stoga moramo koristiti sve mogućnosti koje nam se nude da naviještamo Radosnu vijest. Važno je da naši vjernici, župljani znaju da smo s njima, da mislimo i molimo za njih i na ovaj način komunikacije", poručio je mladi svećenik.

Pročistiti živote...
Kroz razgovor nametnula se i tema vjere, odnosno pouzdanja u Boga i inače, a poglavito u ovom neizvjesnom vremenu. "Ljudi su često danas 'sigurni' ako im je osigurana egzistencija. No, ovo vrijeme nam govori upravo suprotno. Ovih zadnjih dana mogli smo vidjeti da koronavirus i potresi koji su pogodili Zagreb govore kako nismo sigurni ni u jednom trenutku. Padaju mi na pamet riječi Psalma 103,15-16: 'Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo'. Vjerujem kako će ovo, kada prođe, probuditi svijest čovjeka da shvati kako je Bog onaj koji nam daje život. Ovo je ono što će pročistiti naše živote od loših navika, grijeha", podijelio je s nama vlč. Erjavac.

Spomenuo je, s druge strane, kako neki pak znaju reći da im je ovo gore i teže nego rat, jer su u ratu znali, čuli tko puca, odakle dolazi neprijatelj, ali ovo danas je puno teže, budući da se ništa ne zna, ne vidi i ne čuje. "Ljudi itekako mole, vjeruju da nam samo Bog može pomoći. Primjerice trebali smo imati 24 sata za Gospodina u petak (20. ožujka) s početkom u 18 sati, sa svetom misom i završetkom u subotu svetom misom u 18h, ali kako su nam dan ranije zabranili veće skupove nismo mogli imati u crkvi našu zajedničku molitvu koja je trebala trajati 24 sata. Mi smo ju ipak imali tako što smo molili svatko na onome mjestu gdje je bio u to vrijeme, a to je uglavnom u svome domu, u svojoj obitelji. Svatko je na Facebook stranicu, u to vrijeme kada je molio, poslao fotografiju molitvenika, krunice… tako je svaki sat - 24 sata dolazila nova fotografija. U tome sam vidio kako moji župljani vjeruju i da svoje potrebe, brige stavljaju u Božje ruke i pod moćni zagovor Blažene Djevice Marije, jer je župa inače i svetište BDM-a – Gospe Fatimske", opisao je naš sugovornik ovaj kreativni vid "duhom" zajedničke molitve.

Na kraju je poručio da svi prihvatimo ovu situaciju kao priliku za osobnu izgradnju. "Iskoristimo ovo vrijeme za sebe, obitelj… Ovo je trenutak kada ćemo predahnuti u ovom užurbanom svijetu koji nam svakodnevno nameće svoj tempo koji često ne možemo pratiti i dolazi do raznih stanja, razočarenja, svađa… Ali ponajprije ne zaboravimo kako se nalazimo u korizmi, u vremenu kad smo pozvani intenzivnije moliti. Neka ovo bude uistinu korizma kojoj se vraća njezin pravi smisao, upravo onaj kakav bi trebao biti: post, molitva, pokora -  jedna priprema za našu najveću kršćansku svetkovinu Uskrs", potaknuo je mladi svećenik vlč. Josip Erjavac.

Nama ne preostaje puno nego uistinu dopustiti da nam ova prinudna izolacija pomogne izolirati se od loših navika i grijeha, te da uslijed nemogućnosti nazočenja svetim misama u crkvi, Crkvu "načinimo" u svom domu. Ali još važnije - u svom srcu.