Pojam „sinodalnost“ već godinama dominira crkvenim raspravama, no kako proces napreduje, njegovo značenje kao da postaje sve zamagljenije. Raspravu je pokrenuo papa Franjo, a u nasljeđe ju je ostavio svome nasljedniku Leonu, zajedno sa sinodom u više etapa koja traje od 2021.

Izvorno, riječ proizlazi iz pojma „sinoda“ – drevne crkvene ustanove koja seže u prva stoljeća i koju su činili isključivo biskupi. Danas, međutim, mnogi taj pojam nastoje proširiti na različite skupine i strukture, tretirajući Crkvu gotovo kao modernu demokraciju u kojoj bi se glasovanjem odlučivalo čak i o pitanjima nauka.

Posljednjih mjeseci sve su glasniji pozivi biskupa i kardinala da se u tu zbrku unese pojmovna jasnoća. Čini se da papa Leon vodi računa o tome, nastojeći konkretnim potezima zaustaviti lutanja. Tako je uskratio njemačkim biskupima odobrenje za osnivanje trajne Sinodalne konferencije, u kojoj bi laici i biskupi imali jednako pravo glasa o ključnim pitanjima, čime je početak rada tog tijela u Stuttgartu odgođen na neodređeno vrijeme. Zatim je motuproprijem od 29. kolovoza proširio ovlasti tradicionalnih biskupskih sinoda u Istočnim katoličkim Crkvama, uključujući i opciju smjene patrijarha ako se nepovratno naruši povezanost između glave i biskupa.

Usprkos intenzivnim debatama u crkvenim krugovima, većina običnih vjernika ostala je ravnodušna prema ovim nejasnim raspravama. Upravo zato, tekst uglednog crkvenog povjesničara, 97-godišnjeg kardinala Waltera Brandmüllera, koji prenosi poznati vatikanist Sandro Magister na blogu Settimo Cielo, donosi prijeko potrebno razjašnjenje.

Tekst kardinala Brandmüllera prenosimo u cijelosti.

Od vremena pape Franje sve se više govori o „sinodalnosti“, u različitim kontekstima i s različitim značenjima. No još uvijek nedostaje jasna i jednoznačna definicija te riječi. Zbog toga pada na pamet poznati razgovor između Mefista odjevenog u profesora i učenika u Goetheovu Faustu. Mefisto kaže: „Općenito, sinko, držite se riječi i bez greške ćete ući na glavna vrata u svetište sigurnosti.“ Učenik odgovara: „Ipak, u riječima mora biti sadržan neki pojam, koliko ja razumijem.“ Mefisto odgovara: „Naravno, ali ne treba se time previše opterećivati, jer upravo tamo gdje nedostaje pojam, riječi postaju sjajne i spremne za uporabu.“

Upravo kako bismo izbjegli Mefistove zamke, dobro je prisjetiti se jasne definicije sinodalnosti, ali prije svega sinode.

Prema klasičnom katoličkom shvaćanju, sinoda je susret biskupa radi zajedničkog vršenja njihove učiteljske i pastoralne službe.

Ako su na nju pozvani svi biskupi Crkve i okupljaju se pod predsjedanjem pape ili njegovih delegata, riječ je o općem, odnosno „ekumenskom“ koncilu, kojemu – cum et sub Petro – pripada najviša učiteljska i pastoralna vlast i koji proglašava i konačne i nepogrešive nauke, koje treba prihvatiti u poslušnosti vjere.

Ako se pak okupe biskupi određene skupine partikularnih Crkava – crkvene pokrajine, crkvene regije itd. – takvom partikularnom koncilu pripada samo „redovito učiteljstvo“, a njegove odluke zahtijevaju potvrdu Svete Stolice.

U oba slučaja biskupi djeluju na temelju učiteljske i pastoralne vlasti koju su primili sakramentalnim ređenjem.

Pavao VI. je motuproprijem Apostolica sollicitudo iz 1965. ustanovio takozvanu Biskupsku sinodu – „Synodus episcoporum“ – kao savjetodavno tijelo pape.

No bez dovođenja u pitanje potrebe ili opravdanosti takvog tijela, budući da papa pojedinačno saziva njegove sudionike i da bi njihova zadaća trebala biti savjetovati rimskog prvosvećenika, a ne proglašavati nauk, odlučivati ili donositi zakone, radi pojmovne jasnoće bilo bi primjereno ne koristiti izraz „sinoda“ – koji u ovom kontekstu može dovesti do nesporazuma – nego pronaći drukčiji i prikladniji naziv.

Isto vrijedi za nedavno osnovana tijela u kojima, osim biskupa, sudjeluju i svećenici te vjernici oba spola, a koja nastoje predstavljati cijeli Božji narod. Ni u ovom slučaju ne može se govoriti o sinodi, budući da ni svećenici ni laici ne mogu vršiti učiteljsku i pastoralnu službu koju biskupima daje samo sakrament svetog reda.

Naravno, kompetentnim laicima moguće je povjeriti savjetodavnu ulogu. No ako bi se takva suradnja primjenjivala, trebalo bi pažljivo izbjegavati svaku obmanjujuću uporabu izraza „sinoda“, „sinodalnost“ i sličnih pojmova te radije pronaći izraz koji na odgovarajući način opisuje stvarno stanje.

Očito je da osnivanje takvih tijela proizlazi iz nastojanja da se više ili manje nekritički usvoje sekularne strukture i demokratski postupci u crkvenom životu, kako bi se Crkva uskladila s vremenom u kojem živi.

Činjenično u katoličkom se okruženju time zapravo predlaže vrsta sinode nadahnute i protestantskim modelom, čije se članove demokratski bira među pastorima, muškarcima i ženama različitih stručnosti i kulturnih sredina, pri čemu svi imaju jednaku riječ u odlučivanju. I sam je Luther te ideje iznio u svojim polemičkim spisima iz 1520.

Negirajući izrijekom da je Isus Krist ustanovio sakrament svetog reda, tvrdio je da je samo krštenje dovoljno da muškarca ili ženu učini svećenikom, biskupom i papom. Očito je da je takvo shvaćanje sinodalnosti nespojivo s katoličkom ekleziologijom.

Ne treba također zaboraviti kakve je druge posljedice – danas prepoznate kao negativne – u životu Crkve imalo nekritičko prihvaćanje sekularnih modela i postupaka koji su se tijekom njezine povijesti pojavili.

U taj se kontekst uklapa i ustanovljenje biskupskih konferencija. Njihov je nastanak usko povezan s krajem Ancien Régimea, europskog sustava prijestolja i oltara, te pojavom moderne sekularne države. Upravo se tada pojavilo pitanje položaja Crkve u sekularnoj državi i njezinih odnosa s njom.

Kada su u prvoj polovici 19. stoljeća u Europi nastale biskupske konferencije, njihov referentni okvir nije bila hijerarhijska struktura Crkve, nego pojedinačna država. Stoga se savjetodavna i odlučujuća djelatnost konferencije ograničavala na pitanja koja su se odnosila na položaj i djelovanje Crkve u modernoj sekularnoj državi. Nisu se odnosila na pitanja nauka, liturgije, sakramenata itd. Jedina iznimka koja je izazivala sukobe bila je ženidba, čije su pravno uređenje prema napoleonskom modelu zahtijevale i sekularne države.

Uzimajući u obzir izvornu funkciju biskupskih konferencija, stoga je vrlo problematično što im je papa Franjo u apostolskoj pobudnici Evangelii gaudium – izvan onoga što predviđa Zakonik kanonskog prava iz 1983. – pripisao „i određenu autentičnu učiteljsku vlast“. U tom smislu treba snažno ponoviti: „Ni u pitanjima nauka biskupska konferencija nije hijerarhijska međurazina niti organ nacionalne Crkve koji bi mogao konkurirati učiteljstvu sveopće Crkve ili čak ugroziti učiteljski primat pape“.

Od kraja 19. stoljeća možemo uočiti da su, osobito u Europi, mjesto sinoda zauzele biskupske konferencije, čiji oblik i postupci slijede – kao što je već rečeno – političke modele. Teško je zanemariti činjenicu da je riječ o izričaju sve veće sekularizacije shvaćanja Crkve. Kao što je već primijećeno, upravo se u tome prepoznaje novi arijanizam u ekleziologiji koji, iako izrijekom ne niječe nadnaravni karakter Crkve, više ili manje ga zanemaruje: Crkva kao društveni entitet.

Nasuprot tim biskupskim konferencijama koje odgovaraju političkim granicama, trebalo bi ponovno dati izvornu važnost sinodama partikularnih Crkava koje odgovaraju autentičnim crkvenim hijerarhijskim strukturama. To bi se moglo učiniti još učinkovitije kada bi se – kao što svjedoči praksa od 6. stoljeća – ti skupovi biskupa održavali u obnovljenim liturgijskim oblicima predviđenima Pontifikalom iz 1986.

Na taj bi se način moglo učinkovito suprotstaviti procesu sekularizacije Crkve i učiniti odlučujući korak prema njezinoj „desekularizaciji“, čiju je potrebu snažno naglasio Benedikt XVI.

J.M., KT