Bitka za ranjenike


Vrlo brzo, možda već ovoga tjedna, mogli bismo doznati hoće li ranjeni Hrvati početi proces rehabilitacije. Ili počinje ono najgore. Vrijeme, dakle, kada će ih, kako je dao naslutiti Faceebok junak Milanović, polemizirajući s herojskim zecom Plenkovićem, pojesti vrapci kao krušne mrvice na podu. Briselskome...

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Prošloga je tjedna Zoran Milanović navijestio kako u Bosni i Hercegovini na pogrebnu zabavu dolazi Ursula fon der Lajen kako bi položila cvijeće na grob nakon što je, veli, uzurpator – Središnje izborno povjerenstvo raspisalo izbore po kojima će se i ove godine, baš kao i tri puta ranije, predizborna kampanja za Ljiljana Zlatnog voditi i po džamijama. Tradicionalno! A, evo, i HRT je prošle nedjelje, baš nekako pred ručak da ubije dobar tek, pružio prigodu bošnjačkome gaziji da izvrijeđa Hrvate – ma gdje bili. Srećom, nije, kao ranije, pozivao vehabije na Jadran. 

Ništa od muštuluka!

No od buketa predsjednice Europske komisije, ipak, – ništa! Fon Der Lajen neće, kao što nam je muštuluk hvatao hrvatski predsjednik, vidjeti ni Sarajevo ni (zapadni) Mostar, već će nam, valjda umjesto nje, potkraj ovoga tjedna u pohode Charles Michel. Koje će pak teme taj predsjednik Europskoga vijeća tretirati u glavnom gradu, nitko još ne zna. Predmnijeva se, međutim, kako će s najvišim bh. dužnosnicima razgovarati o osiguravanju potrebnih sredstava za održavanje izbora nakon što su HDZ-ovi ministri u Vijeću ministara blokirali raspoređivanje 12,5 milijuna KM potrebnih za organizaciju. A Izborni zakon?! Malo je vjerojatno da taj bivši belgijski premijer donosi čarobni štapić kojim bi preko noći osigurao poštene izbore.

Uostalom, u njegovu itinereru – kao u slučaju Fon Der Lajen – ne spominje se dio Grada na Neretvi pod hrvatskim nadzorom, već Srbija i Albanija. Dakle, BiH je samo jedna u nizu, a ima posla ne za nekoliko dana, već nekoliko tjedana. Istina, mogu hrvatski pregovarači o izmjeni toga zakona pregovarati i u „europskome Jeruzalemu“, ali ozračje ipak nije adekvatno. Posljednjih godina... Nezgodno bi, naime, bilo da dok Belgijac pregovara, ispod prozora začuje: "Ubij, ubij, ustaše!" - taj omiljeni refren tzv. probosanaca. Mada, možda bi mu u takvim okolnostima mnoge stvari postale jasnije.

A ta Michelova balkanska turneja, posjet trima problematičnim državama na brdovitom Balkanu, u sjećanje zapravo priziva još jedan Milanovićev stand up show i to taman kada su ljevičari iz bivših zbratimljenih ex-Yu republika obilježavali 79. obljetnicu Bitke na Neretvi. Polaganjem, između ostalog, i cvijeća na platou Muzeja Bitka za ranjenike na Neretvi u Jablanici, gdje je, inače, tijekom ovoga – valjda posljednjeg?! – rata bio logor za Hrvate....

Predsjednik svih Hrvata II.

Budući da je već ranije zaprijetio, baš kao da je znao što sprema Recep Tayyip Erdoğan, Fincima i Šveđanima vetom glede njihovih atlantskih ambicija, obratio se, znajući kako im se to baš i ne sviđa, domicilnim, hrvatskim ljevičarim. Kakav je, kažu mu aktualni osporavatelji, nekoć i sam bio. A onda izbacio desni žmigavac.

"Ako im ovo ne paše neka zamisle da je ovo bitka za ranjenike. Hrvati u BiH su ranjenici, politički ranjenici. Zaštitimo svoj narod u BiH. Hrvatsku kao članicu NATO-a brine ta situacija. To je naš narod, to je moja ustavna obveza“, zavapio je taj, kako se osobno doživljava, predsjednik svih Hrvata. Što je, dojma sam, malo neprimjereno kada se evo obilježava 100 godina od rođenja Franje Tuđmana. Ipak!

Kako bilo, prošlo je stanovito vrijeme a ranjeni se Hrvati nisu oglašavali. Osim, doduše, Dragana Čovića. Ali kako on „od stoljeća sedmog“ vodi ranjenike prinuđen je kao umiljato janje dvije majke sisati: I onu na Pantovčaku i onu na Trgu Sv. Marka, pa je očekivano da se javlja i računa na obje adrese. (Samo se treba nadati kako ovaj trokut neće biti uzrok novoga prijepora u kronično posvađanome hrvatskome političkom vrhu...)

Začudio je prekosavski muk predsjednika svih – ispričavam se Tuđmanu! – Hrvata, pa ih je prozvao: „Htio bih čuti jasnu poruku i od drugih predstavnika Hrvata u BiH, osim Čovića. Očekujem njihov jasan stav. 'Zoka, nastavi tako idemo u tu vrstu pothvata'. Ako ne čujem to, onda ću se zamisliti!"

Zoka, samo tako nastavi!

No nema razloga da ga teške misli more. U jednom danu su mu ovoga tjedna iz (zapadnog) Mostara poručili republikanci, haesesovci i Devedesetka, a što bi se ukratko moglo parafrazirati kao: Zoka, samo tako nastavi! Ili još konkretnije kroz ocjenu čelnika Hrvatske republikanske stranke Slavena Raguža da je Zoran Milanović uradio više u posljednjih 15 dana za internacionalizaciju hrvatskog pitanja u BiH nego HDZ u posljednjih 20 godina. Čini mi se kako je mislio na oba HDZ-a.

I sve je to, dakako, lijepo. Osobito kad predsjednik još obznani kako mu je važnija zanoktica Hrvata u BiH nego cijela rusko-finska granica. Ali, što uistinu može Zoka?! Je li, kao što to misli Plenković, samo Faceebok junak? (Samo) velika usta... Pčela koja puno zuji, a meda ne daje? Ili pak u njegovim javnim elaboratima, gdjekad brutalnim, ima, u biti, puno politike? Sadržajne i svrsishodne, pa makar i – preglasne! Miljama udaljene od političke korektnosti...

„Mnogi ljudi to doživljavaju kao neku vrstu populizma, iživljavanja, primitivizma. Ali, gospodin Milanović najavom je hrvatske blokade širenja NATO saveza, uspio uraditi stvar veoma važnu iz kuta njegovih interesa, da pitanje Hrvata pošalje direktno u Bijelu kuću“, drži primjerice Fahrudin Radončić, koji, kao valjda jedini bošnjački lider, već stanovito vrijeme upozorava kako je Komšiću, tj. bošnjačkoj prevari starostavnoj, rok istekao. I koji je, evo, u suglasju s hrvatskim (bh.) republikancima.

Problem je, međutim, što Bošnjaci nisu vjerovali (čak!) ni Harisu Silajdžiću, koji je 2006. upozorio kako će Hrvatima ogaditi Bosnu i Hercegovinu budu li im birali člana Predsjedništva. Istina, taj se nesuđeni Alija poslije Alije u međuvremenu malo pokolebao glede hrvatskog pitanja. No njegove su se riječi pokazale proročkima.

U(B)ZP – četvrti put!

Kako i ne bi, „pošteni Hrvat“ se, evo, priprema da četvrti put uzurpira hrvatsku fotelju u sarajevskoj Titinoj 16. A Bakir Izetbegović, jedva čekajući još jednu izbornu prijevaru, već je ponudio „kompromisno rješenje“ – da se i ovoga listopada glasuje po Komšićevoj mjeri, pa tek onda reforma Izbornog zakona. Baš, dakle, da ti se zgadi. Gore negoli 2006. kada je počeo ovaj udruženi bošnjački zločinački pothvat!

U ovome, međutim, trenutku treba kazati kako je Čović nedavnom tvrdnjom da je nemjerljiv doprinos Hrvatske vlade i premijera u aktualnoj situaciji, doveo svoje zagrebačke pokrovitelje u nezgodnu situaciju. Računajući pritom na Plenkovićevu tihu diplomaciju te njegov osobni utjecaj u Bruxellesu, kojega Milanović, inače, ustrajno dovodi u pitanje. Štoviše, ismijava, tvrdeći kako je isposlovao (samo) dolazak Fon Der Lajen u Sarajevo na – komemoraciju! Dok istovremeno hadezeovski bh. lider veliča zasluge hrvatskog premijera baš zbog dolaska predstavnika EU u BiH.

No što ako i ovaj listopad bude kao i onaj 2006., 2010. i 2018.?! Značilo bi to onda kako su (ranjeni i uvelike zgađeni) Hrvati šaptom pali, a da je zapravo predsjednik Hrvatske vlade „herojski zec“, kako ga je, još kad je počela ova bitka za ranjenike, krstio bombarder s Pantovčaka.   

Čekamo, dakle, Michela, nakon čega, ili nakon kojega, ćemo dobiti neke odgovore. A možda i sve! Pa i na to koje je potencirao prizivač bitke za ranjenike: „Ili smo nacija ili nismo. Ako nismo, da se brate raziđemo, da priznamo kako postoje ovi u BiH koji su treća klasa i mi koji za njih uopće ne brinemo. Ili ćemo kroz pritisak na NATO istjerati pravdu da nas se ne tretira kao krušne mrvice koje vrapci jedu na podu. Isposlovati kako bi se problem Izbornog zakona riješio ukazom visokog predstavnika međunarodne zajednice.“