Tamo daleko...

Jasenovac i Srbija stara


Uvijek isto staro srpsko guslanje o ustašama. Tako je bilo i ranih 1990-ih kada su, pripremajući agresiju na Hrvatsku, NDH-om plašili "srpsku nejač". O ustaškoj je državi Vučić bulaznio i u Glini '95., uoči "Oluje" koja je pomela velikosrpski pretenzije. Ne treba zato čuditi što i danas u Beogradu Hrvatsku vladu nazivaju ustaškom. Plenkovićevu?!

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

 U općoj kakofoniji nastaloj na obje obale Save, koja je mimo Brozovih prijetnji, ipak, 1990-ih potekla uzvodno, a nakon što se (potencijalni) srpski ilegalac na prepad pokušao ušuljati u Hrvatsku, naročito je znakovita ona brata mu iz prijeka: „Do ovakve situacije nije smjelo doći, nije se smjelo dogoditi da predsjednik Srbije ne može doći u Jasenovac. Trebalo je tražiti alternativne načine da se osigura njegov dolazak, pogotovo što je dva puta u nepunih godinu dana, u kasnu jesen 2021. i rano proljeće ove godine, postojala komunikacija o datumima kad bi se to moglo dogoditi pa su se strane sporazumjele, a posjet odgodio“, nije, eto, mogao prežaliti predsjednik SDSS-a, Milorad Pupovac to što Aleksandar Vučić nije položio taj svoj, sad već, mitski cvijet ispod onoga jasenovačkoga kamenoga.

Povijesni govor u Glini

Bit je, međutim, u tomu da je Vučiću, možda – čak! – evo, i po treći put, više stalo do skandala negoli do komemoriranja jasenovačkih žrtava. Uostalom, čitav se niz diplomata, srbijanskih i hrvatskih, oglasio nakon što je ilegalac s Andrićeva vijenca pokušao u Hrvatsku ući baš kao što ulazi u – Čačak. Ili, kao što je (nekoć) s tadašnjim udbaškim revolverašem, a kasnijim ratnim zločincem Arkanom i ostalim četnikolikim (predratnim) desperadosima u svibnju '90. banuo u Zagreb i u suradnji s milicijom, što je navijestilo kasniji savez kokarde i petokrake koji je kulminirao u Vukovaru, harao Maksimirom i okolnim kvartovima. Ili, kao što je u ožujku '95. osvanuo u Glini i održao „povijesni govor“ u kojemu je, uz ino, ispalio: „Nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska! Nikada Banija neće nazad u Hrvatsku. Nikada više ovdje ustaška vlast neće moći doći“, zagalamio je da bi se onda obračunao i s tadašnjim voždom: „Nitko više ne zna ni u ovoj sali za kakvu se državu zalaže Slobodan Milošević. Hoće li mu to biti beogradski pašaluk ili nekakva AVNOJ-ska Jugoslavija, kakva će to država biti? Ako srpski radikali pobjede i poraze predsjednika Srbije, vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji, jedinstvenoj srpskoj državi i tu odstupanja nema“, iskoristio je onovremeni mlađahni radikal ovu prigodu i za predizbornu promidžbu. (Uzgred, uskoro je, nakon što je Oluja pomela velikosrpske pretenzije, Vučić postao Miloševićev ministar informiranja.)

Uvenuo je Acin cvetak – jasenovački

 Ako, dakle, u drugi plan gurnemo diplomatski protokol koji, dakako, precizira – pa se onda i predmnijeva – prema kojim uvjetima predsjednik jedne države ulazi u drugu, dolazimo do – kredibiliteta. Gospodin s uvenulim (jasenovačkim) cvijetom u ruci u tom je kontekstu uistinu praznih ruku. Bio je, naime, ordonans dvojici četničkih vojvoda – Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića. U jednom trenutku, dvojica su mu, ipak, bila previše te se s ovim drugim odmetnuo od svoga političkoga oca, vojvode Voje i s vojvodom Tomom osnovao Srpsku naprednu stranku. A kad smo kod stvarnog Vučićeva motiva da dva-tri tjedna prije obilježavanja Oluje s lojalnom mu sedmom silom iznenadi Hrvatsku usred Jasenovca, treba se podsjetiti na povijest njegova komemoriranja.

 Prije tri godine naprosto je izmolio, tražeći novinskim spinovima praktički pozivnicu: „Ako me Bošnjaci žele u Srebrenici, doći ću, pognut ću glavu e kako bih kasnije mogao hodati uzdignuta čela“, patetično je molio i izmolio posjet Potočarima.

 Sukrivac u Vučićevu ondašnjem aboliranju i kasnijem uprizorenju toga tadašnjeg srbijanskog premijera u Memorijalnom centru, gdje su ga Majke Srebrenice (čak!) ovjenčale Cvijetom Srebrenice, bio je Bakir Izetbegović, tvrdeći kako je taj srebrenički gost „simbol jedne pozitivne promjene politike, zbog koje je u Srbiji došlo do sazrijevanja“. Zaboravio je Izetbegović II. pritom skupštinsku prijetnju tadašnjeg golobradog radikala kako će ubiti sto Muslimana za jednoga Srbina, izrečenu neposredno nakon srebreničkog genocida, u jesen '95. (Doista je '95. bila godina u kojoj je aktualni šef srbijanske države briljirao... od Banije do Drine!) A onda je, samo što ju je pognuo, umalo – prema, doduše, srbijanskim izvorima – izgubio glavu. Zapravo, ostao je samo bez naočala, što mu, međutim, nije smetalo da se promovira kao patnik.

Cio svijet podsmijeva se Srbiji

Srebrenički je skandal zbilja važan kako bi se identificirala Vučićeva osoba, budući da je, nakon silnih prepucavanja na relaciji Sarajevo – Beograd glede krivnje za taj, vele neki, atentat, otkriveno kako je srebrenički samozvani gost raspolagao s upozorenjem sigurnosnih službi što mu se sprema. Ipak, krenuo je grlom u jagode... pa je, eto, morao kupovati nove naočale. Slijedom čega je vrlo zanimljiv ovotjedni zahtjev Čedomira Stojkovića upućen srbijanskom predsjedniku, u kojemu taj beogradski odvjetnik nastoji utvrditi jesu li službe sigurnosti Republike Srbije imale najavu i koordinaciju sa službama sigurnosti Republike Hrvatske oko navodnog posjeta predsjednika Srbije te dozvoljavaju li uopće sigurnosne procjene realizaciju toga posjeta.

   „Zahtijevam od Vlade Republike Srbije da odmah prekine dalje sramoćenje države i dalje uništavanje međunarodnog ugleda, jer cio svijet se podsmijeva Srbiji zbog ideje njezina predsjednika da službenim kolima i sa službenom putovnicom, službenim vozačem i kompletnim osiguranjem koje mora biti naoružano posjećuje drugu suverenu državu 'privatno i bez najave'“, inzistira Stojković, naglašavajući kako je rečeno od izuzetne važnosti za građane Srbije kako bi mogli procijeniti je li Hrvatska donijela ispravnu odluku o uskraćivanju posjeta ukoliko se, kaže, Vučić tim posjetom šegačio, ili je posjet uskraćen neopravdano i suprotno bečkim konvencijama.

 Jasno, i rečeni odvjetnik i sva objektivna javnost – poglavito (i) nakon srebreničkog iskustva – zna koji su Vučićevi zakulisni motivi. Jedan od rijetkih u Hrvatskoj koji to ne vidi je njegova, zapravo, hrvatska veza i, po svemu sudeći, doživotni lider tamošnjih Srba – Milorad Pupovac, koji je, zanimljivo, ove godine 11. srpnja pohodio Srebrenicu. Bez, koliko sam zamijetio, naočala... Taj je čelnik srpske partije, inače, koalicijskoga partnera vladajućega HDZ-a, zanimljiv u „slučaju Jasenovac“, ne samo zato što mu je nesuđeni gost otkrio kako je spreman za diverziju na međi s Hrvatskom (pa se, veli, mogu, ako hoće Mile, naći ispod Bogdanovićeva kamenoga cvijeta...), nego, prije svega, zbog činjenice da je recenzent, uz Ivu Goldsteina i povjesničarku Zoricu Stipetić, aktualnog stalnog izložbenog postava u Memorijalnom muzeju Spomen-područja Jasenovac, postavljenoga 2006.

Ponovljene laži, ipak, ne postaju istina!

     Znana je, naime, stara srpska laž o 750 000  (Vučić je znao ići i do milijuna!) ubijenih Srba (!) u ustaškom logoru na Savi. No, na po službenom popisu koji je poimence objavljen i u Jasenovcu riječ je o 83 145 žrtave, od toga 13 166 Židova (U Jad Vashemu ih je 16 000). Ukoliko, dakle, lider SDSS-a i ubuduće bude Vučićeva veza za komemorativni pohod Hrvatskoj, dobro bi bilo da s njim prethodno progovori koju i o ovoj laži koja, ma koliko je tisuća puta u Beogradu ponavljali, nikada neće biti istina. Nije to, dakako, lak zadatka za Pupovca. O čemu svjedoči i slučaj rečenoga Goldsteina, godinama, inače, omiljenog gosta te objavljivanog i čitanog pisca u Srbiji.

    Taj je hrvatski povjesničar 2018. objavio knjigu Jasenovac, u kojoj na više od 900 stranica iznosi službenu brojku od (rečenih) 83 145 žrtava. Sljedeće godine, s liste za otkup Ministarstva kulture Srbije izbačeno je to Goldsteinovo djelo s povijesnom tematikom, uz obrazloženje kako „Goldsteinovo otkriće o broju žrtava u Jasenovcu nemalom broju stručnjaka liči na povijesnim revizionizam“.

      To je, dakle, ta Vučićeva Srbija, u kojoj se, u što smo se uvjerili ovih dana gledajući tamošnji tisak, kada se govorio o Hrvatskoj (i Hrvatima) govori isključivo njegovim glinskim vokabularom iz '95. Ipak, oni rijetki tamo daleko, skloni (čak) zavapiti: "Ustani, Slobo, sve ti je oprošteno", raskrinkali su predsjednikove motive. Tako je jedan on njih, samoidentificirajući se kao „pravoslavni drugosrbijanac“, odmah nakon što su državni mediji počeli gorke suze liti zbog toga što je Acin cvet za Jasenovac uvenuo u Beogradu, na Twitteru napisao: „U sljedeća 72 sata očekujte: ustaški pir, šiptarski napad, bugarski nož, bošnjačku klevetu, crnogorsku osvetu... sve samo da se ne priča o ukrajinskom zrakoplovu punom srpske robe“. (Riječ je, dakako, o zrakoplovu koji je poletio iz Niša s oružjem za Bangladeš i koji se srušio u Grčkoj.) I tako i bi: "Ceo svet je protiv Srba!"

  Alternativa – svakako!

   Čak se, međutim, i neki sarajevski portali, la(h)ki inače na atributiranju Hrvata po Vučićevu glinskom modelu, zgražavaju nad svesrpskom (tabloidnom) histerijom ravnoj onoj iz '45., '90., '95... Ali, nije tu riječ (samo) o tabloidima pod Vučićevim nadzorom. Na službenim stranicama srbijanskih važnih ministarstava vlada u Zagrebu bez imalo se krzmanja krsti – ustaškom. Ova (Plenkovićeva) vlada?!

   Nije riječ pritom samo o neformalnome Vučićevu glasnogovorniku i imenjaku, ministru ratnom Vulinu, već i o šefu diplomacije Nikoli Selakoviću, premijerki Ani Brnabić... A onda Pupovac kaže kako je trebalo naći alternativna rješenja kako bi srbijanski predsjednik posjetio Jasenovac.

   Može, ali prvo neka Srbi pronađu alternativu Aleksandru Vučiću. Ako je, dakako, uopće ima.