Kako je Dodik ukrao Božić


Sklanjajući se od uniformiranih batinaša eresovskoga Grincha, Banjolučani su palili svijeće ispred hrama Krista Spasitelja. Simbolično? I više od toga.

Piše: Josip Vričko

U vrlo nadahnutoj homiliji na misi polnoćki u sarajevskoj prvostolnici Srca Isusova, vrhbosanski nadbiskup mitropolita Vinko kard. Puljić, kazao je, uz ino, i: „Izgubili smo taj plemeniti osjećaj da čovjek ima svoje pravo i dostojanstvo. Mi smo mislili da je diktatura proletarijata prošlost, a vidimo da tko god dođe na vlast provodi svoju diktaturu“, naglasio je kardinal.

Samo dan-dva ranije, predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik čestitao je kardinalu (i svim katolicima) Božić, poručivši: „Neka radost blagdana Kristova rođenje donese radost, nadu i mir u vaša srca i vaše domove.“

 A onda je na sam Božić, taj eresovski navjestitelj nade i mira, poslao policiju, više-manje specijalnu, na vlastiti narod, na banjolučki Trg Krajine, gdje se prosvjednici okupljaju mjesecima tražeći Pravdu za Davida. Za mladića uzroke čije tragične smrti istražitelji ne mogu detektirati evo već gotovo 300 dana. Represija, izravni sukob Dodikovih batinaša s golorukim građanima trajali su gotovo cijeli dan. Tragedija je izbjegnuta samo pravim čudom.

A možemo se zapitati kako su se (tek) osjećali malobrojni tamošnji Hrvati, vidjevši kako se specijalci obračunavaju sa „svojima“. Slike ratnog progona sigurno su im se bolno vraćale. Na eto ovaj Božić...

Kada je kardinal Puljić govorio o diktatorima, vjerujem kako je imao na umu da se oni u nas, ovdje na brdovitom Balkanu naročito dobro primaju. Sve Jugoslavije, uostalom, svjedoče o tomu. Jedan od njih, Aleksandar Vučić pohvalio se svojim glasačima da je nazvao Kolindu Grabar Kitarović i osobno joj čestitao Badnju noć, uvjeravajući je, kaže, „kako mnogo toga možemo zajedno učiniti“.

Jasno, ne mogu ni kardinal ni hrvatska predsjednica odbijati blagdanske čestitare. Nije pristojno. Riječ je, međutim, o istoj vrsti političara, o istom poimanju politike – kao, prije svega, nekontrolirane vlasti. Upravo, dakle, o onomu protiv čega kardinal Vinko godinama diže glas, (do u nebo) vapijući za pravo malog, tzv. običnog čovjeka.

Teško se pritom oteti dojmu da eresovski vožd ne oponaša svoj beogradski uzor kada šalje „pendreke“ na narod. Jer, potkraj studenoga grupa maskiranih nasilnika pretukla je jednog od opozicijskih lidera Borka Stefanovića i od tada traju prosvjedi u Beogradu pod nazivom Protiv krvavih košulja. Malobrojni opozicijski mediji poznali su u ovoj represiji rukopis bivših (?) Vučićevih (dakako i Šešeljvih) radikala. Danas navodno reformiranih u – naprednjake. Nakon Kruševca, Beogradom mirno prosvjedujući šeta na desetine tisuća prosvjednika. Neće se, poručuju, zaustaviti dok Ovaj ne ode.

Sudeći prema banjolučkom utorku, slična bi se priča mogla ponoviti i u Banjoj Luci. Sklanjajući se, na Božić, od uniformiranih batinaša eresovskoga Grincha, Banjolučani su palili svijeće ispred hrama Krista Spasitelja. Simbolično? I više od toga. Ovdje se, naime, diktature lako primaju i nešto teže ruše. Ali, ipak, ruše.