Nametanje ili pomoć pri izboru zvanja?


Neke odluke trajno usmjeruju daljnji tijek čovjekova života. To su ona raskrižja na kojima bi svatko morao sam dati osobni odgovor. Obitelj, društvena zajednica i Crkva u tome bi mu trebali pomoći.

Piše: Josip Vajdner

Čovjek se svakodnevno nalazi pred mogućnošću izbora za koje možemo kazati da su mala životna raskrižja. Čim se probudi može odabrati: ustati i raditi ili ležati i ljenčariti? Život – suprotno dosta raširenim shvaćanjima o sudbini – nije hodnik kroz koji pojedinac mora proći, te mu je već unaprijed određeno koliko dugo i kako će živjeti. Čovjek kao slobodno biće kreira vlastitu sudbinu svakodnevno se opredjeljujući za ovo ili ono. Ipak, neke odluke trajno usmjeruju daljnji tijek života. To su ona raskrižja na kojima bi pojedinac morao sam dati odgovor na pitanje kojim putem krenuti dalje. Obitelj, društvena zajednica i Crkva bi mu trebali u tome pomoći. Jedno od takvih životnih raskrižja jest odabir zvanja koji stoji pred mladima po završetku osnovnog, a onda – još važnije – srednjoškolskog obrazovanja.

Premda svaki – ili barem velika većina – roditelj želi svome djetetu sreću u životu, time što mu nametne koje će zvanje odabrati može vrlo lako postići suprotno

            U tom je razdoblju, koji je svojevrstan šok za mladu osobu, od krucijalnog značaja zdrava podrška najbližih. Ujedno tu leži i najveća opasnost: pod izlikom pomaganja nametati svoje mišljenje. Iskustvo nam govori kako nije mali broj onih koji su pod pritiscima svojih roditelja popustili i odlučili se za nešto, iako to uopće nisu željeli. Premda svaki – ili barem velika većina – roditelj želi svome djetetu sreću u životu, time što mu nametne koje će zvanje odabrati može vrlo lako postići suprotno. U svojoj knjizi Pastoral mladih i usmjeravanje zvanja, osmi Don Boscov nasljednik, Juan Edmundo Vecchi, (1931. – 2002.) naglašava kako bi roditelji i odgajatelji trebali „nastojati poticati mlade da se pitaju i razmišljaju, pozivati ih da se izraze, probuditi želju da pokušaju i odvaže se živjeti u skladu s evanđeljem“. To je način kako izbjeći opasnost nametanja svoga mišljenja i ujedno put kako pomoći mladom čovjeku da sam otkrije što bi želio biti u životu. Jer, na najvažnija životna pitanja svatko mora osobno dati odgovor.

            Promatrano iz kršćanske perspektive, zvanje jest dijalog. Za svakoga pojedinačno Bog je spremio „mapu“ na kojoj je ucrtan put k osobnoj sreći. Na čovjeku je hoće li pristati na taj Božji plan. To je područje gdje ljudi mogu svome Stvoritelju reći: „Ne“. Suradnja, dakle, s Njim jest stvar slobodnog pristanka. Stoga je opravdano ustvrditi da nas Bog bez nas neće ni spasiti. Ako čovjek u svojoj slobodi ne surađuje s Bogom, onda postaje rob te iste slobode. Opravdavajući svoje postupke tvrdnjama kako „ima pravo“ misliti i činiti drugačije, čovjek je u opasnosti postati zatočenikom vlastitih misaonih konstrukcija u kojima životnu sreću želi ostvariti bez Boga. Rezultat takvog stava je uvijek porazan. Zato je pitanje izbora zvanja vezano uz pitanje smisla života. To je ustvrdio i Sv. Ivan Pavao II. u Završnom dokumentu Kongresa o svećeničkim zvanjima i o zvanjima posvećena života u Europi (koji je održan u Rimu 1997.) a nosi naslov Nova zvanja za novu Europu, rekavši: „Nevolja koja vlada u svijetu mladih otkriva, i u novim naraštajima, hitna pitanja o značenju egzistencije, što dokazuje da nitko i ništa ne može ugasiti u čovjeku pitanje smisla i želju za istinom. Za mnoge je to tlo na kojemu se temelji traganje za zvanjem.“

Prva Crkva je kršćanstvo, čiji je vrhunac svetost, smatrala pozivom. Zato je kršćanin mogao biti u bilo kojem zvanju i ostvariti svoj prvotni poziv. To će Bl. Ivan Merz uzeti za svoj životni moto i kazati: „Katolička vjera je moje životno zvanje“

            Kada Biblija govori o zvanju, želeći istaknuti dinamiku dijaloga, koristi riječ „poziv“. Uz njega je u načelu vezano poslanje, koje ne ovisi isključivo o ljudskim sposobnostima. Dovoljno se prisjetiti: pomazanja Davida za kralja (1 Sam 16,1-13) ili poziva u proročku službu Jeremije (Jr 1,4-10). Kada ljudi pristaju na Božji plan On im omogućava i podnositi teret koji ide uz to. Prva Crkva je kršćanstvo, čiji je vrhunac svetost, smatrala pozivom. Zato je kršćanin mogao biti u bilo kojem zvanju i ostvariti svoj prvotni poziv. To će Bl. Ivan Merz uzeti za svoj životni moto i kazati: „Katolička vjera je moje životno zvanje“. Stoga se ističe da grijeh priječi ostvarenju kršćaninova ili, univerzalnije rečeno, čovjekova životnog poziva. Kvalitativni skok u ljudskoj povijesti koji se dogodio Isusovim dolaskom vezan je za ovu čovjekovu dimenziju, pa Crkva naučava: „Što god je Isus učinio, rekao i trpio imalo je za cilj da palog čovjeka obnovi u njegovu prvotnom pozivu“ (KKC 518).

            Iz svega rečenog mogli bismo zaključiti izbor zvanja ima religiozne elemente jer je pitanje čovjekove suradnje s Bogom. Zato je nužno stvoriti ambijent u kojem će mladi lakše prepoznavati što je njihov životni poziv. Juan Edmundo Vecchi bi rekao: „Akcija u korist zvanja, ne može se ograničiti na brigu za pojedince. Treba naprotiv poticati, na crkvenom i društvenom polju, kulturu poziva: to znači pogled na život kao na dar i služenje, a ne kao na individualnu želju da se ostvari nešto do čega nam je stalo ili postigne to da se bude netko“.

U ovaj kontekst se uklapa i govor o duhovnim zvanjima u koja Bog i danas poziva. Obitelj i zajednica ne bi smjela biti prepreka, nego kako kaže Drugi vatikanski koncil: „Kršćanski supružnici jedno drugome, svojoj djeci i ostalim članovima svoje obitelji suradnici su milosti i svjedoci vjere. Oni su svojoj djeci prvi prenosioci vjere i odgojitelji… razborito im pomažu u izboru njihova zvanja, i ukoliko u njima otkriju sakralno zvanje, trebaju ga brižno podržavati“ (AA 11).