Nemoj po glavi, bejzbolašu plavi


Posljedice povrede glave znaju se očitovati i retroaktivno. Može li se na osnovu posljednjih istupa mostarkog doktora opće prakse, Slave Kukića, protiv kardinala Vinka, definirati takvo što?

Piše: Josip Vričko

Potkraj lipnja 2014. prof. dr. Slavu Kukića napao je u njegovu mostarskom kabinetu lokalni „bjezbolaš“ i nanio mu ozbiljne povrede. Napadnuti je profesor vidio svoga napadača, ali njega, onako ranjenoga, nije zanimao napadač, nego nalogodavac te je iz bolničkog kreveta suvereno detektirao u kom pravcu treba usmjeriti istragu, Riječ je o fašizmu, kazao je glasom koji ne trpi pogovora.

Što su, dakako, spremno prihvatili mediji u kojima mostarski profesor nastupa kao doktor opće prakse, komentirajući sve od sarajevskog smoga, preko vojne muzike pa do daleke budućnosti. A budući je svoje stradanje povezao s osobnim komentarima dočeka haaškog osuđenika Darija Kordića, logično je da su Kukićeve bolne rane osobito teško pale sarajevskoj političko-medijskoj čaršiji.

Ipak, Bogu hvala, Kukić se razmjerno brzo oporavio te je mostarski slučaj više-manje pao u zaborav. Iako čak tri puta udaren u glavu, taj se "posuški Wiesenthal" brzo vratio svome znanstvenom radu i osobito novinskim kolumnama, koje inače čita - ali ne baš redovito - samo urednik toga mostarskog niskonakladnika. Jasno, nastavio je usput mostarski ranjenik za potrebe sarajevskih medija gledati u kristalnu kuglu i previđati što čeka Bosnu napaćenu. I, doista, činilo se tih dana da nisu, kao što se uporno tvrdi, tvrde samo bosanske, već, eto, i hercegovačke glave.

A onda je došao Sveti Stefan!

Međutim, prošloga ljeta, Kukić je obznanio kako će se kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva BiH te da će osvojiti 100 tisuća glasova više od Dragana Čovića. Ne kanim biti general/liječnik poslije bitke/dijagnoze, ali nakon te izjave sjetio sam se da sam negdje pročitao da se posljedice povrede glave znaju očitovati i – retroaktivno. Simptomi su se, doduše, javljali pred i tijekom izborne kampanje, ali nakon što su Bošnjaci dobili dva člana Predsjedništva BiH, izabrali Vladu Županije Sarajevo bez Hrvata... Kukićevo stanje se, rekao bih, stabiliziralo. A onda je došao Sveti Stefan! I omiljena mu tema Dragan Čović.

Prvo je ispalio kako se danas hrvatska politika više kreira u Mostaru negoli u Zagrebu, slijedom čega nije mogao a ne komplimentirani hadezeovskome lideru, konstatirajući kako je Čović preživio (i) Sanadera kada ga se ovaj kanio riješiti. (Sjetimo se zagrebačkog projekta HDZ 1990...).

„Preživio bi i premijera Plenkovića zbog činjenice da je Čović jako suptilan, jako manipulativan... Posjeduje sposobnost prodavanja magle ljudima. Osim toga, on je čovjek koji može kupiti. Uostalom, ako pratite nastupe kardinala Puljića zadnjih godina, to su nastupi kupljena čovjeka. To su nastupi čovjeka koji uopće ne čuje vapaje svoga biskupa iz Banje Luke i čovjeka koji i nogama i rukama podržava Dragana Čovića“, objasnio je Kukić banjolučki slučaj.

I tu otkrivamo drugu njegovu omiljenu metu – vrhbosanskog nadbiskupa metropolita Vinka kard. Puljića. Neposredno nakon što je izborni epilog potvrdio bošnjačku izbornu ujdurmu kojom je po treći put u državni vrh instaliran Željko Komšić, Kukić se istaknuo potpuno pogrešno – ali pretpostavljenoj publici i Komšićevoj izbornoj bazi vrlo milozvučno – tumačeći jednu kardinalovu izjavu, kojom je raskrinkao omiljenu frazu ovdašnje političke čaršije: Komšić je izabran prema važećem Izbornom zakonu.

No, nakon Dana Republike Srpske, otišao je korak dalje, zapravo korak predaleko... Mogu čak i prihvatiti da u njegovoj tvrdoj (marksističkoj) glavi nije baš najjasnija Puljićeva parabola o Hitleru, ali u ovoj posljednjoj izjavi, osim što vrijeđa – zaobilazi i istinu. Zapravo, što će (taj) eufemizam – laže! Kardinal – uopće?! – ne čuje vapaje biskupa Komarice?!

Pročita li se što, profesore?!

Evo što je kardinal napisao 8. veljače 2016. u pismu srpskom patrijarhu Irineju, kojom reagira na njegove izjave tijekom Dana Republike Srpske u Banjoj Luci 9. siječnja 2016. Poglavito na Irinejevu tvrdnju kako je Republika Srpska utemeljena na istini Božjoj, na pravdi Božjoj.  "...Posebno je bolna činjenica da su se ubijanja, progoni i oduzimanje ljudskih i građanskih prava nesrpskom stanovništvu, pa tako i katolicima, događali i u onim dijelovima koji su bili sasvim pod kontrolom srpskih vlasti i gdje nije bilo ratnih sukoba. Tako je na području banjolučke općine, u kojoj nije bilo nikakvih oružanih sukoba ni ratnih događanja i u kojoj su apsolutnu vlast imali srpski predstavnici, a Banja Luka je i moj rodni grad i rodni grad banjolučkog biskupa Franje Komarice i tu je ubijeno 112 katolika. A više od 90 % tamošnjih katolika, te svećenika, redovnika i redovnica, uključujući i majku i najbližu rodbinu biskupa Komarice i moje najbliže, protjerani su iz svojih domova“, napisao je kardinal Puljić.

Mogu se složiti da je izostala reakcija Čovića i najjače hrvatske stranke nakon Dodikovih primitivnih, bezočnih napada na Komaricu, ali taj „slučaj“ nema zbilja nikakve veze s Puljićem. Uporno – „rukama i nogama“ – Kukićevo inzistiranje na nekakvoj (tajnoj) kardinalovoj kolaboraciji s Čovićem, kako je, taj i inače suptilni jedan stilist, objasnio jednom sarajevskom portalu, lako je zapravo raskrinkati.

Vratimo se zato rečenom kardinalovu pismu iz 2016., koje se, poglavito nakon listopadske izborne prijevare, doima proročkim. „U Bosni i Hercegovini odavno je zavladala logika jačeg i logika moćne većine, dok iza onih manje brojnih, bez obzira o kome je riječ, na žalost, nitko ne stoji. Dok te manjine većina pritišće, dotle ih se sjete iz vlastita naroda samo onda kada treba prebrojavati njihove žrtve da bi se opravdala nepravda učinjena drugima na nekom drugom prostoru“, napisao je  nadbiskup vrhbosanski, kojega, evo, mostarski doktor opće prakse uporno „nogama i rukama“ upisuje u HDZ.

Precrtavanje

Ne znam što je Kukić radio ranih devedesetih, osim što mi je jasno kako je toga posuškog volšebnika – koji s „revolucionarnim žarom“ juriša i na kardinala i na sve hrvatsko – krenulo baš nekako tamo poslije rata. Ponajviše početkom ovoga stoljeća kada se uvukao pod šinjel Zlatka Lagumdžije, a onda i u razne, dobro plaćene upravne odbore tzv. državnih tvrtki. No kardinal Puljić je još prije rata, kad su se crtale prve karte, poručio: „Crtajte, ali nemojte precrtati niti jednog čovjeka!“

Nikada nije odstupio od toga stava, pa i kada je prošle godine u jednom trenutku Čović promovirao nekakve krugove, izborne jedinice po (nekakvom) modelu dionici slijedom čega bi, primjerice, sarajevski i(li) zenički Hrvati, kao malobrojni, kao, eto, „mali dioničari“ ostali izvan „krugova“, Puljić je ponovio svoj predratni stav.

I kad smo kod precrtavanja, nije se građanski (lijevi) korifej Kukić čuo nakon što su Hrvati postizborno precrtani u Sarajevu, tome multietničkom bastionu, tome europskom Jeruzalemu...  

Toliko o kupovini.