Obračun s prirodom


Ako netko ne voli državu BiH, njezino političko uređenje, zastavu, himnu itd., to ga ne opravdava da se loše odnosi prema zemlji Bosni i zemlji Hercegovini.

Pogled na Prokoško jezero

Pogled na Prokoško jezero

Piše: Josip Vajdner

Nikakva novost nije da ljudi najčešće tek kada nešto izgube onda počnu shvaćati vrijednost toga. Najlakše se to dade ilustirarati na primjeru zdravlja. Dok smo zdravi uopće ne mislimo ili vrlo malo mislimo i Bogu zahvaljujemo za dar zdravlja. No, kada nas bolest svlada onda jedino za čime čeznemo jest ozdravljenje. Teško bolesni bogataš vjerojatno bi se vrlo rado mijenjao s najbjednijim siromahom – da mu ustupi svo svoje bogatstvo u zamjenu za zdravlje u siromaštvu. Na sličan način mnogo toga drugoga u svome životu jednostavno „podrazumijevamo“ ne uočavajući koliko smo blagoslovljeni time što imamo. Radije težimo za nečim što je daleko nego što nastojimo razaznati vrijednost onoga što nas okružuje. Funkcioniramo prema načelu da „najbolje jabuke rastu u tuđem vrtu“ umjesto da zasučemo rukave te (po)radimo kako bi „naše jabuke“ bile među najboljima. Promotrimo li malo bolje vidjet ćemo kako, ako išta, onda priroda u Bosni i Hercegovini ima tu perspektivu. Jedina njena nesreća jest da ju gazi noga nezahvalna.

Skoro svi bi htjeli iskoristiti što više, dati što manje, a ni za što ne odgovarati. Apsurdno je da većina ljudi uređuje vlastitu kuću, čisti svoje dvorište, ali istodobno ih nije briga za opće prirodno dobro.

Kao oko malo čega drugoga, stanovnici ovoga podneblja slažu se u praksi kada je riječ o odnosu prema prirodnim ljepotama i bogatstvima. Skoro svi bi htjeli iskoristiti što više, dati što manje, a ni za što ne odgovarati. Apsurdno je da većina ljudi uređuje vlastitu kuću, čisti svoje dvorište, ali istodobno ih nije briga za opće prirodno dobro. Upozorenja iz područja etike da čovjek nije vlasnik nego korisnik prirode ovdje ne nailaze na plodno tlo. Štoviše, sveprisutni prizori onečišćenja okoliša govore da se ovdašnji čovjek prema svome prirodnom okruženju odnosi kao štetočina, izrabljivač.

Za to opravdanja nema niti će ga biti. Ako netko, primjerice, ne voli državu Bosnu i Hercegovinu, njezino političko uređenje, zastavu, himnu itd. to ga ne opravdava da se loše odnosi prema zemlji Bosni i zemlji Hercegovini. Ona je tu bila prije i bit će poslije nas. I vjerojatno bi joj bilo bolje bez nas, odnosno bez mentaliteta kakvog gajimo. Zasigurno bi bila ljepša kada bi ju nastanjivali, recimo: Šveđani, Norvežani, Nijemci... Međutim, što je tu je. Dok se stvari ne počnu mijenjati još uvijek će mnogi Balkanci, vraćajući se sa Zapada, u svom automobilu čuvati smeće sve dok ne uđu u svoju domovinu i onda ga fino pobacati kroz prozor „jer se ovdje za to ne kažnjava“.

Očuvanje prirode je „božanski zadatak“ dat čovjeku (usp. Post 2,15), ali ni vjernici nemaju osjećaj da ih to obvezuje. Neizvršavanje toga i djelovanje suprotno tomu jest grijeh. Rijetki su – ako ih ima – oni koji će to ispovjediti

Divimo se ljepotama Austrije, Švicarske, Italije, Njemačke, Francuske... S pravom, jer imaju što pokazati. No, trebamo li u zemljopisne karte ucrtati svoje rijeke, jezera, planine, u njihove granice da bismo shvatili što nas okružuje? Trebaju li doći Arapi da bismo shvatili na kakvoj, Bogom danoj, ljepoti živimo? Bosna, Neretva, Drina, Una, Sava, Vrbas, Buna, Ćehotina, Korana, Pliva, Bregava, Lašva, Krivaja, Sana, Trebišnjica, Šujica, Vrbas – nama ih je Bog dao, a mi ih vremenom zasuli otpadom svoje nutrine i smećem vanjštine. Malo bolje su sreće imala jezera: Ramsko, Boračko, Jablaničko, Blidinjsko, Prokoško, Modrac, Kukavičko, Orlovačko, Buško blato, Perućac, Plivska jezera... Nadalje, dok se našim planinama stranci dive mi se s njima često obračunavamo iskorištavajući šume i ostavljajući svoje „podsjetnice“. Bjelašnica, Cincar, Dinara, Grmeč, Igman, Jahorina, Konjuh, Maglić, Majevica, Ozren, Prenj, Raduša, Romanija, Trebević, Treskavica, Velež, Vran, Vranica, Vlašić, Čvrsnica, Šator-planina, Zelengora... a one još uvije „duraju“ s nama.

Vodopad Kravice

Očuvanje prirode je „božanski zadatak“ dat čovjeku (usp. Post 2,15), ali ni vjernici nemaju osjećaj da ih to obvezuje. Neizvršavanje toga i djelovanje suprotno tomu jest grijeh. Rijetki su – ako ih ima – oni koji će to ispovjediti. No, i u ovom slučaju grijeh postiže učinak: zatvara čovjeku oči vodeći ga u propast. Prirodne ljepote Bosne i Hercegovine još uvijek odolijevaju ljudskom elementu. Ako se „progledamo“ i sami ćemo razaznati da one nude temelj za novu nadu vraćanja života na ove prostore.