Portugalski poučak: laž je vid srpskog patriotizma


Da nije bestidnih laži i očitovanja iskrivljenoga pogleda na stvarnost, jasno je kako nitko Srbima ne bi imao što zamjeriti. Gol je kada sudac kaže da je gol. Međutim, to se nikako ne uklapa u narativ da je „vas svet protiv Srba“.

FOTO: AP Photo/Darko Vojinovic

FOTO: AP Photo/Darko Vojinovic

Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Narod veli dok „u srcu gori u glavi se dimi“. To zapravo znači da čovjek ne može racionalno razmišljati u trenutcima kada ga vode emocije i nagoni. Često se tako dogodi da zaljubljeni ne mogu jedno na drugomu prepoznati ikakvu manu – jer razmišljaju srcem a ne glavom – pa se poslije začude kako da to prije nisu vidjeli.

Na ovdašnjim prostorima, slično kao u Latinskoj Americi, emocije proključaju kada je riječ o sportu. Poglavito o nogometu i nogometnim nacionalnim reprezentacijama. Sve se zaboravi – i politički problemi, i ekonomska nesigurnost, i životna besperspektivnost – kada igraju „naši“, a osobito kada pobjeđuju. Zbog toga nije ni čudno što su za poraze uvijek „krivi sudci“ ili netko drugi, a pobjede su odreda „veličanstvene“ i „herojski izvojevane“. I svi s našega podneblja tu pretjeruju. Bez razlike. Međutim, ono u čemu su Srbi neprikosnoveni jest percepcija kada se strasti slegnu i kada bi trebali razum i ljudsko poštenje progovoriti. Utakmica između Srbije i Portugala odigrana 27. ožujka u Beogradu, u sklopu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvu u Kataru 2022., klasičan je primjer tomu.

Portugalu „leže“ ekipe s Balkana

Kakav je protivnik Portugal govori činjenica da ga hrvatski Vatreni (aktualni svjetski viceprvaci) u sedam susreta nisu uspjeli pobijediti. Štoviše, samo su jednom odigrali neriješeno, a sve ostalo izgubili, uz gol razliku 15:4.

Slično iskustvo ima i reprezentacija Bosne i Hercegovine koja se s portugalskom izabranom vrstom sastala četiri puta – i to uvijek u nesretnom baražu kvalifikacija za Svjetsko (2010.) i Europsko prvenstvo (2012.) te upisala tri poraza i jedan neodlučeni rezultat uz postignuta dva i primljenih osam golova.

Nešto bolje prolazili su nogometaši Srbije koji su u sedam mečeva četiri puta remizirali, a tri puta izgubili te pri tome postigli devet i primili 13 pogodaka. Nikada, dakle, nisu pobijedili. Što znači za Portugalu zbilja „leže“ ekipe s prostora bivše Jugoslavije. Tim više je neodlučeni ishod dvoboja (2:2), odigranog na Zvezdinom stadionu Rajko Mitić, i to nakon što su u prvom poluvremenu gubili 2:0, uistinu vrijedan respekta.

I bio bi za čestitati da nije, onoga poslije što govori o časti i poštenju.

Svi vide osim Srba

Dakle, srpski su nogometaši – popularni Orlovi – pod vodstvom izbornika Dragana Stokovića Piksija, uspjeli izvući remi iako su opasno „visili“ na kraju utakmice. S igračem manje uspjeli su se obraniti i na svome terenu uknjižiti jedan bod.

No, da Portugalci nisu otišli s punim „plijenom“ zaslužan je u konačnici nizozemski sudac Danny Makkelie i njegov pomoćnik koji nisu vidjeli da je lopta, koju je u sudčevoj nadoknadi susreta iza leđa golmana Marka Dmitrovića poslao Cristiano Ronaldo, prešla gol crtu.

 

A prešla je barem 20 cm. I to nisu vidjeli samo Portugalci. To je vidio svatko komu je Bog dao zdrave oči. Svi osim onih koji kreiraju javno mnijenje među srpskim narodom.

Razumljivo je da se to malo koga tiče dok je još krv uzavrela, ali kad djelitelj nogometne pravde odsvira kraj, onda se valjda može priznati što je istina.

No, srpski mainsteream mediji to nisu u stanju.

Tako je Kurir, koji je u službi vladajuće politike Aleksandra Vučića, po završetku utakmice stavio fotografiju na kojoj se „iz aviona vidi“ da je bio gol uz naslov: „POGLEDAJTE SNIMAK! RONALDO IZAZVAO HAOS NA KRAJU UTAKMICE: Nezadovoljan sudijskim odlukama napustio teren! Da li je bio gol?“

Da stvar bude gora, kasnije je isti medij sve pokušavao opravdati i iznositi „svoje viđenje“ kao da su svi slijepi koji su gledali taj susret. Tako pišu: „RONALDOV GOL OPRAVDANO PONIŠTEN? Pogledajte analizu koja pokazuje da je Mitrović na vreme izbacio loptu“

No, to je toliko stupidno da ne zaslužuje ikakav komentar.

Na tragu Kurira, slično je rezonirao i Blic kada je napisao: „Na kraju je Milenković dobio crveni karton, a Stefan Mitrović uspeo da 'izvadi loptu iz gola', a Ronaldo je revoltiran odlukama sudija krenuo da napušta teren pre kraja. Ipak Srbija je osvojila zlata vredan bod i sada je prva na tabeli grupe A.“

A kako ne bi bilo dvojbe u „čast i poštenje“ isti je Blic poslije pisao kako „da li je ili nije lopta prešla gol-liniju u poslednjim sekundama utakmice Srbije - Portugal ostaće večita dilema, ali ono što je sigurno, Stefan Mitrović je postao heroj nacije“.

Pa ni sam nogometaš Srbije Stefan Mitrović nije smogao snage priznati ono što smo svi vidjeli nego je rekao: „Ronaldo ima svoje viđenje situacije, može da bude ljut, ja mislim da lopta nije ušla. Mi smo na kraju srećni rezultatom, izvukli smo bod na kraju. Nismo prezadovoljni, išli smo na pobedu.“

Svi vidje samo Srbin ne 

Laž je vid srpskog patriotizma

Da nije ovakvih bestidnih laži i očitovanja iskrivljenoga pogleda na stvarnost, jasno je kako nitko Srbima ne bi imao što zamjeriti. Gol je kada sudac kaže da je gol. I točka. Na to se može ljutiti i Ronaldo i Portugal pa taman i portugalski Sv. Anto, ali je to tako. (Jer i sam se sudac, kako je rekao portugalski izbornik Fernando Santos, odmah ispričao.) Međutim, to se nikako ne uklapa u narativ da je „vas svet protiv Srba“ i da sudac može suditi samo na štetu Srba i da Srbin nikada ne može pogriješiti…  Zato može i treba lagati.

To je još 1961. detektirao otac srpske nacije Dobrica Ćosić u svojim Deobama kada je napisao: „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“

No, u laži su kratke noge, bez obzira koliko dugo vremena stupale svjetskom pozornicom. One, istina, mogu pomoći u izgradnji mitova koji imaju važnu ulogu u osnaživanju nacionalnoga identiteta, ali su potpuno pogrešni i promašeni ako su u temeljima nečije svijesti i povijesti. A upravo je to stvar sa Srbima. Dakako, ne generalizirajući, ali iščitavajući dominantnu misao i politiku.

Od Kosova – kada su teški poraz pokušali pretvarati u pobjedu; preko Jasenovca – kada su brojke stradalih napuhavali do besvijesti i sve pobijene proglasili mučenicima (kao da među mnoštvom uistinu nevinih ljudi, nije bilo i okorjelih kriminalaca, lopova i ubojica); pa do Vukovara kao "sprskog grada" i Srebrenice – kada su genocid nad muslimanima pravdali „osvetom Turcima“ i minimizirali do razine kafanske tuče…

Istina oslobađa

Čovjek prosječne pameti kada vidi nešto ovakvo kako je poimana utakmica Srbije i Portugala, ne može a da ne zapita: Ako već nemate časti, jeste li uopće normalni? I do kada se sakrivati iza laži i poluistina? Komšije i susjedi su se već naviknuli na takvu percepciju srpske javnosti, ali to ponajviše šteti samim Srbima. Kao i bezbroj puta do sada, tako i u ovoj (sportskoj) koja je po svojoj važnosti banalna, valja ponoviti ono što je i Isus rekao svojim učenicima: „…istina će vas osloboditi!“ (usp. Iv 8,32) A mogli bismo dodati: oslobodit će i vas, i nas, i sve oko vas i nas. Oslobodit će prostor za ljubav, prijateljstvo i simpatije, koje bi zasigurno imali i prema nogometnoj i svakoj drugoj reprezentaciji Srbije.