Piše: Josip Vajdner

Tko se to još ne sjeća mučnih lipanjski dana 2011. kada je nestala, tada 17-godišnja, Antonija Bilić? Tuga te osjećaji nemoći i gorčine ponovno su isplivali na površinu 6. srpnja 2017. kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu da se Draganu Paravinji kazna smanji s 40 na 20 godina zatvora te uračuna vrijeme provedeno u pritvoru, što znači da bi ubojica i silovatelj, za četiri godine mogao izići na slobodu.

Potraga duga godinu i pol dana

„Vrhovnim“ sudcima najvažnije je bilo: je li dotični ubio 17-godišnjakinju pokušavajući je silovati ili ju je ubio kako bi prikrio pokušaj silovanja. Očito su zaboravili što se sve događalo tih dana, a suhi pravnički papir to ne može prenijeti.

Sjetit ćemo se da su, nakon vijesti o nestanku Antonije Bilić iz sela Kričke kraj Drniša, Hrvatska policija, Gorska služba spašavanja te svi koji su mogli, krenuli u potragu za prelijepom srednjoškolkom koja je posljednji put viđena na čikolskom mostu 7. lipnja 2011. kada je ušla u – kako će se poslije ispostaviti – kamion Dragana Paravinje.

Slijed događaja kaže kako je nedugo nakon njenog nestanka u BiH uhićen dotični kamiondžija koji je imao prebivalište u Hrvatskoj. U njegovu kamionu pronađeni su tragovi Antonijine krvi, međutim, tijela nije bilo nigdje. Pojavile su se različite spekulacije. Potraga je i dalje trajala na prostoru skoro cijele Hrvatske, ali najviše u šibenskom zaleđu uz Krku. Paravinja je priznao da je Antoniju pokušao silovati, a potom ubio. Stoga je u potrazi, prisjetit ćemo se, isušeno i Brljansko jezero, ali rezultata nije bilo.

Obitelj je morala proći agoniju strepnji i nadanja dugu još godinu i pol dana,sve do 28. studenog 2012. kada su na parkiralištu kraj državne ceste D-23 u selu Modruš kod Josipdola u Karlovačkoj županiji, pronađeni posmrtni ostaci, za koje je DNA analizom utvrđeno da pripadaju Antoniji Bilić. Pokopana je 5. prosinca 2012. na groblju Sv. Ivana u drniškom naselju Badanj.

„Okorjeli“ silovatelj

U međuvremenu je Dragan Paravinja 19. listopada 2012. na Županijskom sudu u Šibeniku zbog ubojstva Antonije Bilić nepravomoćno osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. No, Vrhovni sud je naredio novo suđenje koje je održano u srpnju 2014. te bilo prekinuto da bi nastavljeno u siječnju 2015. Paravinja je tražio izuzeće Šibenskog suda pa mu je po treći put suđeno u Splitu gdje je na Županijskom sudu 1. ožujka 2016. dobio istu kaznu. Naime, presuđeno mu je 35 godina za teško ubojstvo i pokušaj silovanja maloljetne Antonije Bilić (17) u lipnju 2011.; zatim 4 godine i 6 mjeseci za pokušaj silovanja na području BiH te 2 godine i 10 mjeseci za pokušaj silovanja Omišanke koji se dogodio sredinom 2011. te je kazna objedinjena na 40 godina. Dakle, Draganu Paravinji je presuđeno za TRI POKUŠAJA SILOVANJA i jedno ubojstvo! Što znači da je dotični već „okorjeli“, patološki silovatelj koji je isto djelo više puta ponavljao... I tko se normalan treba još pitati i zašto je to uopće važno: je li Antoniju ubio pokušavajući je silovati ili ju je ubio kako bi prikrio pokušaj silovanja? Kao to je bitno zbog kvalifikacije kaznenoga djela – „O tempora, o mores!“

Svijet kojega je Isus pobijedio

Zar, u sagledavanju istine i izricanju pravde, ne bi trebalo ubrojiti i to što je silovatelj i ubojica više od godinu dana tajio gdje je bacio tijelo ubijene? Zar uopće nije važno što se nikada nije pokajao ni rekao da mu je u bilo kojem obliku žao. Zar se ne bi trebalo uzeti u obzir što je svojim zlodjelom učinio obitelji pokojne Antonije – zajednici koja je za cijeli život time obilježena, rasturena? Zar se ne bi trebalo voditi računa o slici društva koje u svojim njedrima gaji takve monstrume – jer približnije riječi za dotičnoga nema – kojima je silovanje nešto uobičajeno?

Ali, NE. Važne su pravničke vratolomije koje po tko zna koji put pokazuju kako ovozemaljsko pravo ne poznaje niti uvažava pojmove kao što su: dobrota, ljudskost, ljubav i poštenje... i na kraju pravda.

Vjerničkim očima gledano Dragana Paravinju u prvom redu trebamo žaliti – jer čovjek obilježen takvim grijehom i zlodjelom mora proći golemi put pokore i obraćenja da bi se uopće čovjekom mogao zvati. Međutim, još i više trebamo žaliti društvo koje ovakvim presudama ponad svojih vrata kači natpis: „Kroz mene se ide u grad bolan i proklet, kroz mene se ide u vječnu muku paklenu, kroz mene se ide među izgubljeni svijet ... Vi što ulazite – ostavite svaku nadu!“ (Pakao, pjevanje III). To je onaj svijet za koji je Isus rekao: „U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!“ (Iv 16,33).