Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Nekada u ona, neki bi kazali, mada nekako sve tiše, mračna vremena, u Lukavici su se održavale vježbe Općenarodne obrane i društvene samozaštite pod nazivom Ništa nas ne smije iznenaditi (NNNI). A iz toga vremena kada je – Bože, sačuvaj! – još Broz po zemlji hodao ostala je i jedna (istinita) anegdota. Naime, novinski naslov: „Vježba NNNI otkazana zbog kiše“. Nije, dakako, lagana siječanjska kiša početkom tjedna otkazala Dodikovu paradu – njega uistinu više ništa ne može iznenaditi!

Amerikanci i Putinova ogrlica

Mada, Lukavica, doduše, više nije Lukavica, nego Istočno Sarajevo. To je Nama – a vala još više Njima! - njihova borba dala. Zato i jest eresovski vožd u tome (hmm, hmm…) gradu zagalamio kao svoj na svome: „Ovaj prostor pripada Srbima koji su se 9. siječnja 1992. organizirali i formirali Republiku Srpsku.“ A to što, reagirajući na spektakularni početak eresovskog „svetoga januara“, Veleposlanstvo SAD-a u BiH navješćuje kako će „bolji dio BiH“ gurajući priču o neovisnosti (samo) uništiti sebe i one oko sebe“, više je reakcija na to što je Baja okitio Vladimira Putina Ordenom RS-a na ogrlici, negoli kritika već stare njegove teze kako je (krajnje) vrijem da svi Srbi žive u jednoj državi. Što smo, dakako, već čuli ranih 1990-ih, kada su ono Amerikanci, verbalno doduše, svim silama branili Jugoslaviju, tvrdeći kako je neuništiva. I bi tako…

Sve u svemu, 9. siječnja jest neustavan praznik, ali Dodikovi su do zuba naoružani specijalci, ustrojeni po uzoru na nekadašnje Miloševićeve pretorijance, vrlo, vrlo realni. I nipošto mrtvo slovo… Baš, uostalom, kao i oklopna vozila Vihor i Despot, koje je vožd (ili laktaški despot, svejedno) iz prijeka izvolio prezentirati ovoga ponedjeljka. Zanimljivo je pak kako je od svih tih objektivno uznemirujućih fakata, veću pozornost izazvala nazočnost jednog visokog beogradskog gosta. Ali, ne (toliko) šefa srbijanske diplomacije – Ivice Dačića, koji, uostalom, i nije visok, već Danila Vučića.

Voli mali Srpsku – naprosto!

Što bi kazao tata od maloga, dakle Aleksandar, tajkunski mediji iz Zagreba, Sarajeva i Beograda udružili su se – gotovo zbratimili! – i krenuli u najodvratniji napad na njega i njegovo dete. A dijete je samo pokazalo, svjedok mu je muški roditelj, kako mu je ljubav prema Srpskoj važnija od drugih stvari. Ima, međutim, onih u Srbiji (pa i šire) koji tvrde kako predsjednikov sin voli sve što (danas…) vole mladi. Pa i više od toga. Te, naime, druge stvari… Nije, ne makar zasad, kao Slobin (mali) Marko, ali, kažu, tu je negdje.

Štoviše, usred dvojbe je li tata slao svoga prvijenca preko Drine kako bi, sad kad je obznanio da mu je ovo posljednji predsjednički mandat, navijestio njegovu političku karijeru, ili ga pokušava odvojiti od lošeg društva, blagu prednost za sada ima ova druga pretpostavka. Bilo bi, ipak, previše – a čak i Vučiću teško izvedivo! – da žezlo ostavi sinu. A i što bi kazali Karađorđevići?!

Kako bilo, sve što se zna o odnosu Vučića i njegova najstarijega potomka govori nam kako je srbijanski predsjednik dobar otac. Čudi zato da mu je – ako zbilja jest – kao vaspitno-popravnu mjeru, rehabilitaciju štoviše, odredio ekskurziju u ex-Lukavicu. Da ga – čuj, molim te! – odvoji od lošeg društva. Bilo je, naime, tamo raznih likova, a i komemorirani su uz golemi pijetet slični ili (još) gori – „heroji a ne zločinci“. O kojim je i sam eresovski vožd nekoć govorio kao o zločincima, a (istovremeno) i kukavicama koji se skrivaju od Haaga. No bilo je to doba kada ga je nekadašnja američka državna tajnica Madeleine Albright zvala daškom vjetra na Balkanu, a neki visoki predstavnici gotovo pjevušili kako je Mile „dijete s Kozarice gdje ne rađa majka izdajice“.

Od daška do propuha

A, evo, aktualno američko veleposlanstvo u Sarajevu već dulje vrijeme vidi kako je zapravo riječ bila o – (balkanskog) propuhu te kako se dijete čim je poraslo prometnulo u predvodnika crne liste. Američke, ne zaboravimo!

Slijedom čega dolazimo i do pitanja tko je (baš) pravi Srbin?! Dodik je, primjerice, u ponedjeljak, onako paradno, i Tvrtka I. Kotromanića proglasio pripadnikom (toga) „nebeskog naroda“. (Što bi, bojim se, moglo ugroziti konačno spomeničko uprizorenje toga bosanskoga kralja na sarajevskom Marijin Dvoru – iz, inače, trećeg pokušaja…)

Inspiriran, uz ino, istočnosarajevskom paradom pravih Srba, srbijanski kolumnist Predrag Aleksandrić kaže kako će, dokle god postoji ijedan Srbin kriminalac, kojega promoviraju kao heroja, biti anacionalan. Srbin manje, takoreći!

„Ne možemo ja i Mladić, Karadžić, Dodik, Šljivačanin, Arkan... biti na istoj strani“, poručuje uz opasku kako će kad kriminalcima oduzmu naciju i privilegiju, možda opet biti Srbin. E, načekat će se! I, što je najgore, i mi s njim.

A Danilo?! Ma, što dete zna što je Republika Srpska!