Što Katolička Crkva može reći o „Paradi“?


Za razliku od relativističke floskule „neovisnosti“ stavovi Katoličke Crkve u načelu su „ovisni“ – determinirani Svetim pismom, Predajom i crkvenim učiteljstvom. Tu valja tražiti odgovore i glede teme homoseksualne parade u Sarajevu.

Piše: Josip Vajdner

Glavni grad Bosne i Hercegovine bit će u nedjelju 8. rujna 2019. poprištem održavanja homoseksualne parade, na koju će prema svemu sudeći, doći i istomišljenici iz susjednih zemalja. Kako navode mediji, za osiguranje ovoga događaja angažirano je više od tisuću policajaca i zaštitara iz sigurnosnih agencija. Glavna prometnica u Sarajevu, bit će, dakle, „hermetički zatvorena“ kako bi „LGBT populacija“ i njihovi podupiratelji mogli prošetati stavljajući – u biti – svoju seksualnost u prvi plan.

Iako su sluganska sredstva komunikacija, pod krinkom borbe za ljudska prava, na određeni način pripravljala ljude na ovu manifestaciju, mnogi su još uvijek, blago rečeno, zbunjeni. U sebi osjećaju kako sve to skupa jednostavno „nije uredu“, a također razaznaju da nasilje ne bi bilo, kao što nikada i nije, adekvatan odgovor. Zbog toga nije malo onih koji pitaju što Crkva o svemu tomu kaže.

Biblija jasno govori o homoseksualnosti
Katolička Crkva u Sarajevu, Vrhbosanskoj nadbiskupiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, kao i bilo gdje na svijetu, ne može ništa pametno i autentično kazati bez oslanjanja na vlastite temelje, a to je Sveto pismo (Biblija), Predaja (nauk crkvenih otaca) te naučavanje aktualnog crkvenog učiteljstva. Sve što bi zanemarivalo ove datosti bio bi osobni stav nekoga pojedinca, člana Crkve, a nikako Crkve kao takve.

U kontekstu teme homoseksualnosti koja je i povod paradi, Sveto pismo kroz pero Svetoga Pavla apostola nedvosmisleno, na više mjesta, kaže kako je riječ o izopačenosti, koja je jedan od kriterija za nepostizanje kraljevstva nebeskoga. Apostol pri tome za ovaj fenomen istospolnoga privlačenja koristi pojam „muškoložnici“.

Tako u prvom pismu zajednici kršćana u Korintu kaže: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6,9-10).

Također, u pastoralnoj poslanici svome suradniku Timoteju, biskupu u Efezu, piše: „A mi znamo da je Zakon dobar ako se tko njime služi zakonito, svjestan toga da je Zakon tu ne za pravednika nego za bezakonike i nepokornike, nepobožnike i grešnike, bezbožnike i svetogrdnike, ocoubojice i materoubojice, koljače, bludnike, muškoložnike, trgovce ljudima, varalice, krivokletnike, i ima li još što protivno zdravom nauku – po evanđelju Slave blaženoga Boga koje je meni povjereno“ (1 Tim 1,8-11).

O ovomu još izričitije govori u svojoj najdužoj poslanici – Rimljanima te veli: „…oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen. Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja“ (Rim 1,25-27).

Dakle, nedvosmisleno je da Biblija homoseksualni čin poima kao teški grijeh i to, kako se vidi – protunaravni. Očito je da bi svaki suprotan zaključak ili relativiziranje bilo tek puko izvrtanje svetopisamskoga nauka.

Pozvani na suzdržavanje od homoseksualnih čina
I, Crkva je toga svjesna. Kao što zna i da je čovjek puno više od banalizirane seksualnosti kako ga se kroz parade predstavlja. Zbog toga dok govori o homoseksualnosti ima u vidu osobe koje imaju istospolne sklonosti te ih uvažava u njihovu dostojanstvu Božjega stvorenja, ali prokazuje grijeh.

Tako u Katekizmu Katoličke Crkve (zbirci katoličkoga nauka) iz 1994., u okviru govora o Šestoj Božjoj zapovijedi – Ne sagriješi bludno!, podsjeća kako je Predaja uvijek „tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni“ (br. 2357.).

No, istodobno konstatira kako homoseksualno "psihičko postanje ostaje velikim dijelom neprotumačivo", ali da takve osobe ne biraju svoje stanje te ih zato „treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja“ (br. 2358).

Zato im preporučuje suzdržavanje od homoseksualnih čina tj. čistoću „kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu“ (usp. br. 2359).

Nema sličnosti između homoseksualne zajednice i obitelji
Zbog toga je i pompozno najavljivanje kako Katolička Crkva na trećoj Izvanrednoj biskupskoj sinodi održanoj u listopadu 2014. u Vatikanu, mijenja svoj pogled na homoseksualnost, ništa drugo nego senzacionalistički materijal propagandnoga sadržaja.

Kao jasan odgovor može se pročitati u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris laetitia, koju je potpisao papa Franjo 19. ožujka 2016.: „Glede planova da se zajednica homoseksualnih osoba izjednače sa ženidbom, 'nema nikakve osnove za prihvaćanje niti uspostavu sličnosti, pa ni daleke, između homoseksualnih zajednica i Božjeg nauma o braku i obitelji'. Sinoda drži posve neprihvatljivima pritiske na mjesne Crkve u tom pogledu, kao i to da međunarodna tijela uvjetuju novčanu pomoć siromašnim zemljama uvođenjem zakona kojima se uspostavlja 'ženidba' između osoba istoga spola“ (br. 251).

Ne može se naći opravdanje za „Paradu“
Homoseksualnim paradama se navodno traže „prava“ za homoseksualce te ih se izjednačava s ljudskim pravima. No, odviše je jasno kako, prema crkvenom nauku, jedno s drugim nema bitne veze.

Crkva, kako se može vidjeti, ne banalizira seksualnost nego ju u cjelokupnosti osobe promatra kao Božji dar. Zbog toga poziva čovjeka na čistoću glede spolnosti te ističe da postoje tri oblika ove krjeposti: jedna je bračna, druga udovička i treća djevičanska. „Ne hvalimo jednu od njih isključujući druge“ (usp. KKC 2349). Sve izvan toga, najšire kazano, predmet je grijeha.

Stoga, Katolička Crkva nikada neće moći poduprijeti bilo kakve zahtjeve koji u temelju imaju relativiziranje pa i amnestiranje grijeha.

Odatle ne može poduprijeti ni homoseksualnu paradu niti joj naći opravdanje.

Zaključno se može konstatirati kako je održavanje ove manifestacije u Sarajevu, sramota za ovaj grad, ali istodobno naglasiti kako bi još veća sramota bilo da u, ne daj Bože, neredima zbog iste, netko strada.