Treba li Blaise Pascal biti beatificiran?


U medijima se prvom polovicom srpnja 2017. pojavila vijest da papa Franjo podupire beatifikaciju znamenitog matematičara, fizičara i filozofa Blaisa Pascala. No, treba li on zbilja biti beatificiran?

Piše: Josip Vajdner

Sveti Otac je ovo spomenuo odgovarajući na pitanje Eugenia Scalfarija, izdavača talijanskog dnevnika La Repubblica, koji je istaknuo da je Pascal htio umrijeti u bolnici za siromašne. Na ovu su se temu potom otvorile različite rasprave, a između ostalih svoje su gledište ponudila i dva francuska teologa: François Clavairoly, predsjednik Francuske protestantske federacije i vlč. Thierry Magnin, rektor Katoličkog sveučilišta u Lyonu, doktor fizike i teologije

Tko je Pascal?

Podsjećanja radi valja kazati da je Blaise (Blaž) Pascal rođen 1623. u Clermontu. Vrlo brzo ostao je bez majke te je njega i njegove dvije sestre Gilberte i Jacqueline (koja je postala jansenistička redovnica) othranio otac - i sam matematičar - koji je u međuvremenu napustio službu lokalnoga sudca. Godine 1631. preselili su se u Pariz, ali je njegova karijera znanstvenika vezana uz Rouen kamo je cjelokupna obitelj otišla kad je njemu bilo 16 godina.

Gledano s religijske strane ovo je razdoblje njegova života bilo obilježeno jansenizmom - za čiji nauk kojega je utemelji Cornelius Jansen (1585.-1638.) možemo ukratko reći da inzistira (te tako, gledano iz katoličke perspektive, upada u krivovjerje) na tom kako se čovjek ničim ne može spasiti ako za spasenje nije predodređen.

Pacal je 1647. ponovno došao u Pariz te ubrzo krenuo "svjetovnim putem" - to je uključivalo mnoge poroke.

Presudan događaj u njegovu životu zbio se u noći 23. studenoga 1654. ("od oko 10 i pol sati navečer do oko ponoći i pol"). Tu je večer nazvao "noć vatre", a u njoj je imao mistično iskustvo Boga i to je obilježilo njegov život sve do smrti 19. kolovoza 1662. dakle, prije 355 godina.

Prvi plod toga obraćenja bio je napuštanje svjetovnoga života i povlačenje u osamu pri čemu je uvelike radio za bližnje te puno molio i čitao Sv. pismo.

Osim nesumnjivo velikoga doprinosa na području matematike, fizike i filozofije, Pascal je danas rado citiran i u Crkvi.  

Međutim, njegova nedovršena knjiga Misli bila je svojedobno kritizirana i kao njegov "razvod" od razuma i inteligencije.

No, upravo u njoj on sažima svoj vjernički pogled na svijet.

Kršćanstvo nije vlak - ne postoji prvi i drugi razred

Nadovezujući se na pitanje bi li Blaisa Pascala trebalo proglasiti blaženim, tj. krenuti u proces beatifikacije, predsjednik Francuske protestantske federacije François Clavairoly je iz perspektive promišljanja ove kršćanske denominacije doveo u pitanje samu praksu beatifikacije.

"Međutim, to ova se praksa čini jedva opravdanom jer nijedno ljudsko tijelo ne može pripisati sebi isporučivanje duhovne milosti. Može li ljudska institucija imati kontrolu nad poviješću čovjeka? To je samo-referencijalan čin. Autoritet daje nagradu, odozgor. Ovaj put upravljanja duhovnim dobrima ne čini mi se biblijski utemeljen. Štoviše, nisam vidio u evanđelju da je Krist pitao svoje prijatelje da odrede tko je svetiji do nekog drugog", naveo je Clavairoly te istaknuo kako su "za protestante, svi kršćani su sveti": svi oni koji vjeruju u Krista razdvojeni su kako bi svjedočili evanđelje na svoj način, sa svojim kvalitetama, nedostatcima, vještinama, grijesima i sumnjama.

"Općinstvo svetih su ti vidljivi i nevidljivi ljudi, Crkva jučer, danas i sutra.

Ovaj koncept utemeljen je u prvom tekstu, u svim pismima Pavla i Petra. Svaki kršćanin, svaki vjernik je na istoj razdaljini od Krista. Ne postoji prvi i drugi razred, kao u vlaku.

Svaki vjernik je poštovan u onom što on jest, neovisno o njegovu poslu. Sve kršćane, u njihovoj veličini i siromaštvu, neizmjerno voli Bog.Ne postoji potreba dodavati išta", kritičan je Clavairoly prema katoličkoj praksi proglašavanja nekoga blaženim i svetim.

Ipak, odmičući se od toga naglasio je kako Paskal pripada ne samo kršćanstvu nego nasljeđu cijelog čovječanstva. "No, on je bio znameniti kršćanin u smislu da je izuzetno poznavao biblijski tekst i bio je veoma obilježen učenjem Biblije. On je bio kršćanin, dio intelektualne škole koja je radije tražila značenje evanđelja u tekstu nego u dogmi. Pascal se također zanimao za prijevod Biblije, imajući dijela u onomu što je radio Louis-Isaac Lemaistre de Sacy.

Nastojao je razmišljati o vjeri; pokazao je da je vjera oblik inteligencije, ova ideja da vjerovati znači misliti - također je bila prisutna kod Paula Ricoeura.

Njegova je misao išla u ovom pravcu. Promoviranje razuma i razumijevanja vjere također je put emancipacije i dogme; dijalog vjere i razuma je nužan i danas.

Također ono što me dotiče kod Pascala je njegova čitljivost, jasnoća jezika koji koristi, i činjenica da danas mi možemo čitati nešto iz 17. stoljeća bez interpretacije i prijevoda.

Presretan sam što je Papa mislio na Francuza. No, da se sjeti protestanta, židova ili muslimana, također bi bilo dobro", mišljenja je Clavairoly.

Pokazao je egzistencijalnu vezu između razuma i vjere.

Vlč. Thierry Magnin, rektor Katoličkog sveučilišta u Lyonu, doktor fizike i teologije, istaknuo je pak kako bi bilo dobro da Blaise Pascal bude beatificiran, iz dva temeljna razloga.

Prvi, jer je on izvanredan primjer intimnog i dubokog obraćenja Isusu.

"Kada je imao ono što je nazvao svojim Mislima - iskustva iz noći 23. studenoga 1654. u dobi od 31 godine, postao je svjestan da je prožet neizmjernom Božjom ljubavlju, što otkriva u cjelokupnom svom biću a ne samo u svom razumu.

'Vatra. Sigurnost. Osjećaj. Radost. Mir. Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev, ne filozofa i učenjaka. Bog Isusa Krista. Pronaći ga je moguće jedino među putevima poučenim u Evanđelju. Veličina ljudske duše. Radost, radost, radost, suze radosnice', napisao je Pascal u tekstu koji je nakon njegove smrti pronađen ušiven u njegovu kaputu. On je iskusio fuundamentalno, biblijsko siromaštvo.

Unutarnja praznina koja ga je mučila natjerala ga je da kaže: 'Znam tko sam, ali ja ne znam tko sam.' Siromaštvo koje čovjeka čini da pusti, a istodobno mu dopušta da bude rođen za sebe i konstituira sebe kao subjekt.

Kao rezultat ovoga iskustva prepavljujuće Božanske ljubavi, Pascal je svoje vrijeme posvetio siromanima i bolesnima", objasnio je vlč. Magnin ističući kako je veliki fizičar otkrio je da istina izvan ljubavi nije Bog.

U svakom slučaju Katolička Crkva nikada ne žuri nekoga uzdići na čast oltara i staviti za uzor življenja kršćanskih krjeposti. No, čim se o nekomu u tom kontekstu govori očito je kako se od njega ima što naučiti. I ne samo da će školarci zapamtiti Pascala kad budu svladavali gradivo iz fizike, a poglavito hidrostatike, nego njegove Misli nude mnoštvo duhovnih vodilja.

Kao drugi razlog naveo to što je Pascal u srcu znanstvenog i intelektualnog rada pokazao egzistencijalnu vezu između razuma i vjere.

"U vrijeme Galilea, bio je jedan od nekoliko kršćanskih znanstvenika koji nisu pali u anatemu protiv Galilea, nego su radije postavljali pitanja.

'Čovjek više nije mjera svih stvari', napisao je. On koji je nekoć bio fizičar, matematičar, vjernik i polemički filozof, bio je razdrt između čistog razuma à la Descartes i Montaigneova samo-razvoja. No, njegov novi humanizam bio je protivan onom Descartesovu, jer razum nije bio dovoljan da napravi čovjeka; i također onom Montaigneovu, jer nakon što je iskusio razdoblje svjetovnosti, shvatio je da je to bio definitivni kraj te je odustao od onoga što je nazvao 'zabavom', to jest, bijegom od toga da ne bude sam sa s prazninom svoga srca", protumačio je o. Thierry naglašavajući kako bi iz ova dva razloga i zbog toga što je put njegova života i obraćenja veoma zanimljiv i suvremen, beatifikacija Blaisea Pascala bila vrlo dobra stvar.

Primjer za učenje

U svakom slučaju Katolička Crkva nikada ne žuri nekoga uzdići na čast oltara i staviti za uzor življenja kršćanskih krjeposti.

No, čim se o nekomu u tom kontekstu govori očito je kako se od njega ima što naučiti. I ne samo da će školarci zapamtiti Pascala kad budu svladavali gradivo iz fizike, a poglavito hidrostatike, nego njegove Misli nude mnoštvo duhovnih vodilja.

Je li pravedno da bude beatificiran, možda je on sam ponajbolje odgovorio upravo u tome djelu: "Dobar dio života proveo sam vjerujući da postoji pravda; i u tome se nisam varao jer ona postoji, onoliko koliko je Bog htio da nam je objavi. Ali ja to nisam tako shvaćao, i u tome sam se varao; jer sam vjerovao da je naša pravda bitno pravedna, i da imam načina raspoznati je i o njoj suditi. Ali sam toliko puta pogriješio u ispravnom suđenju da sam na kraju osjetio nepovjerenje prema sebi, a zatim i prema drugima. Vidio sam da su sve zemlje i ljudi promjenjivi; i tako, poslije mnogih promjena u sudu o istinskoj pravdi, spoznao sam da je naša narav samo neprekidna promjena, i od onda se više nisam mijenjao; a i kad bih se promijenio, time bih potvrdio svoje mnijenje."