U nadi protiv svake nade


Povijest nas uči da su katolici na ovome biotopu prolazili i kroz mnogo teža i gora vremena, poput današnjih iračkih kršćana, ali da su opstali zahvaljujući abrahamskoj „nadi protiv svake nade“ (usp. Rim 4,18).

Piše: Dražen Kustura, Katolički tjednik

Povijest ljudskoga roda puna je primjera kopernikanskih obrata. Moćna carstva i kraljevstva, narodi i civilizacije uslijed različitih društveno-političko-religioznih promjena ili su se prilagođavali novonastaloj situaciji, te na taj način preživljavali, ili su pak ne mogavši prihvatiti promjene nestajali. Takvi procesi imali su utjecaj i na kršćanstvo. Tijekom dva tisućljeća mjesta, poput Sjeverne Afrike, koja su nekoć bila crkvena uporišta te iznjedrila brojne svece i teologe, dolaskom arapskih osvajača gotovo su iščezla. No, unatoč svim nedaćama, kojih kroz minulo vrijeme nije nedostajalo, Kristovi vjernici uspjeli su se održati, u manjoj ili većoj mjeri, i na teritoriju i pod vlašću koja im, blago rečeno, nije bila blagonaklona. Zoran primjer toga jesu Kristovi sljedbenici u Iraku koji su zahvaljujući 33. apostolskom putovanju pape Franje izvan Italije dospjeli u žižu svjetskoga zanimanja… barem nakratko.

Povijesno putovanje

Za Franjino putovanje u Irak, od 5. do 8. ožujka 2021., već sada se može kazati da je povijesno. Ne samo da je pohodio područje jedne od najstarijih svjetskih civilizacija u kojemu su kršćani prisutni još od prvog stoljeća nego se „hodočašće“ dogodilo u vrijeme pandemije koronavirusa kada je ta država u svojevrsnom lockdownu. Uz to, još važnija je činjenica da je Bergoglio prvi Papa u povijesti koji je pohodio ovu zemlju u kojoj su kršćani apsolutna manjina te nitko s pouzdanjem ne može kazati koliko ih je. Najoptimističnije brojke kažu da ih je nakon terora ISIL-a ostalo oko 500 000 što je drastično smanjenje ukoliko se na umu ima da ih je 2003., kada je pao režim Saddama Husseina, bilo oko 1,5 milijuna te su činili 5% cjelokupne populacije Iraka. Stoga je dolazak Svetoga Oca sigurno veliko ohrabrenje toj zajednici Kristovih vjernika, ali i njegove poruke te međureligijski susreti u Uru i na poseban način s ajatolahom Alijem Sistanijem, vrhovnim vjerskim poglavarom šijita, ulijevaju nadu – iako s dozom opreza – da će ta zemlja krenuti putem pomirenja i izgradnje.

A što je s nama?

No, da će oporavak iračkih kršćana i izgradnja povjerenja s drugima, unatoč svoj dobroj volji, biti dugotrajan proces s neizvjesnim završetkom može se zaključiti na osnovu poslijeratnog iskustva katolika u Bosni i Hercegovini. Iako se stradanja katolika u BiH tijekom ratnih sukoba, barem brojčano, teško mogu mjeriti s onim u Iraku, poslijeratna situacija pokazuje kako se njihov broj smanjuje što je posebno izraženo u posljednjih nekoliko godina. Tako je samo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji broj katolika u 2020. smanjen za 8 802 vjernika te je najveća crkvena administrativna jedinica u BiH siromašnija za 2 386 obitelji. Prema podacima na kraju godine ukupan broj vjernika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bio je 129 189.

Situacija je odavno najteža u Derventskom dekanatu gdje u 15 župa živi 588 vjernika te su tijekom cijele godine bila ukupno tri krštenja. I dalje je najviše vjernika u Travničkom i Kreševskom dekanatu gdje ih ima 25 053, odnosno 19 022.

U nimalo optimističnoj situaciji mnogi bismo se s pravom mogli zapitati o budućnosti Katoličke Crkve na ovim prostorima. Međutim, povijest nas uči da su katolici na ovome biotopu prolazili i kroz mnogo teža i gora vremena, poput današnjih iračkih kršćana, ali da su opstali zahvaljujući abrahamskoj „nadi protiv svake nade“ (usp. Rim 4,18). Drugim riječima kazano: nisu odustajali ni onda kada se sve činilo izgubljenim. Dizali su se duhovno i materijalno iz pepela jer su ih vodile vjera i nada u bolje sutra. Uspjeli su stoljećima opstati jer su se znali suočiti s izazovima i u često nepovoljnim okolnostima izvući ono najbolje.

Duhovna obnova

Tako da Hrvati, u najvećem postotku katolici, ne trebaju očajavati niti obolijevati od kuknjave nego tražiti načina kako u postojećim okolnostima djelovati i stvarati. Neosporno je da ovome društvu treba obnova, ali ona prije svega mora biti duhovna. Bez jake duhovne, nema ni materijalne. Da duh među katolicima u Bosni i Hercegovini nije zamro svjedoče i nova duhovna zvanja.

Tako je u prošloj godini u Vrhbosanskoj nadbiskupiji za svećenike zaređeno 12 novih mladića, osam dijecezanskih i četiri redovnička. Trenutno najveća crkvena administrativna jedinica u BiH ima 220 dijecezanskih svećenika, od čega ih 131 djeluje u nadbiskupiji. Tomu treba dodati i 175 redovnika te 209 redovnica.

Uz sve to Crkva je prisutna i u brojnim društvenim sferama. Tako da je osnovala vrtiće, škole, vlastite medije, Centar za pastoral mladih, obiteljsko savjetovalište, Caritas, staračke domove… Unatoč sve manjem broju vjernika sve ove institucije u manjoj ili većoj mjeri funkcioniraju, a u svim župama je osigurana pastoralna skrb.

Usprkos tomu, nitko se ozbiljan neće zavaravati, svjestan da je situacija ozbiljna i da su se crveni alarmi davno upalili. No isto tako nije vrijeme očajavanja. Vitalnost i bolja budućnost za sve narode u BiH moguća je sve dokle postoji nada, pa makar ona bila i ona abrahamovska protiv svake nade, jer kao što reče papa Franjo: „Naša nada ne počiva na ljudskim rasuđivanjima, predviđanjima i sigurnostima.“ No, da bi se do nje došlo očito je potreban kopernikanski obrat u ekonomsko-političkom smislu kojega će pratiti i duhovna izgradnja pravednijeg i opstojnijeg društva.