Sveto misno slavlje predvodio je dr. sc. preč. Ivan Rako,  rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa uz suslavlje vlč. Marina Petrovića, tajnika Vrhbosanskog nadbiskupa. U kapelici samostana Egipat okupila su se djeca iz Stadlerova dječjeg Egipta, članovi društva Prijatelji Malog Isusa (PMI), dobročinitelji, sestre Služavke Maloga Isusa, sestre franjevke i sestre milosrdnice.

U prigodnoj propovjedi preč. Rako najprije je progovorio o Tobiji i njegovu pratiocu za kojega reče: „Pratio je Tobiju na putovanju, štitio ga od opasnosti i pomogao njegovoj obitelji. Ali ono što nisu znali jest da njihov suputnik nije bio običan čovjek, nego arkanđeo Rafael. Tek na kraju otkriva se njegov pravi identitet. Tek tada razumiju da njihovo putovanje nije bilo prepušteno slučaju i da Bog nije bio odsutan ni onda kada ga nisu prepoznavali.“

„U tome se nalazi jedno od najdubljih mjerila kršćanskoga života. Nije dovoljno učiniti nešto dobro. Važno je i što svojim djelovanjem otkrivamo o Bogu. Jer moguće je pomagati drugima, a pritom tražiti vlastitu važnost. Moguće je služiti, a istodobno očekivati priznanje. Rafael nas uči da je istinska veličina služenja upravo u tome da čovjek ne zadržava druge na sebi, nego ih vodi prema Bogu“, naglasio je preč. Rako.

Zatim se osvrnuo na obilježavanje 136. obljetnice utemeljenja Družbe sestara Služavki Maloga Isusa ističući kako, kada je sluga Božji Josip Stadler utemeljio ovu Družbu, nije želio stvoriti samo još jednu ustanovu u Crkvi, nego je želio da evanđelje postane konkretan odgovor na ljudsku bijedu, napuštenost i siromaštvo. „Shvatio je da se vjerodostojnost kršćanstva ne dokazuje samo ispravnošću onoga što propovijedamo, nego i ozbiljnošću s kojom pristupamo čovjeku koji nas treba. Jer što vrijedi govoriti o Božjoj ljubavi ako čovjek pokraj nas ostaje bez iskustva te ljubavi? Upravo zato naziv Služavke Maloga Isusa nosi snažnu teološku poruku. U središtu toga imena nije Bog koji se nameće snagom, nego Bog koji dolazi u slabosti djeteta. Svemogući Bog postaje ovisan o ljudskoj brizi. Onaj koji sve uzdržava dopušta da ga drugi nose na rukama. Mi veličinu najčešće povezujemo s moći, samostalnošću i utjecajem, a Bog svoju veličinu objavljuje u malenosti. I time zauvijek mijenja naše razumijevanje čovjeka. Od trenutka kada je Bog postao dijete, nijedna ljudska slabost više ne može biti razlog da čovjeka smatramo manje vrijednim“, kazao je propovjednik ističući kako 136 godina „nije malo“ jer iza toga broja stoje generacije sestara, brojna djela ljubavi, nebrojene žrtve i molitve.

„Ali Isusova riječ danas nas ne poziva da ostanemo samo zagledani u ono što je bilo. Ona nas poziva da vjerujemo kako Bog još uvijek ima što reći i učiniti. Prošlost je razlog za zahvalnost, ali ne smije postati zamjena za budućnost. Tradicija je dragocjena samo ako u nama čuva živim ono zbog čega je nastala. U protivnome, možemo postati čuvari uspomena, a prestati biti svjedoci evanđelja“, poručio je preč. Rako.

Na kraju je rekao redovnicama kako najveća zahvalnost za 136 godina njihove povijesti nije samo u tome da sačuvaju primljenu baštinu, nego da joj ostanu vjerne u okolnostima današnjega vremena. „Vjernost karizmi ne znači neprestano ponavljati ono što su činile prethodne generacije, nego s istom evanđeoskom odlučnošću odgovoriti na potrebe čovjeka našega vremena. Jednoga dana neće biti presudno koliko smo puta govorili o ljubavi, koliko smo planova ostvarili ili koliko smo priznanja primili. Pred Bogom će ostati ono što je od naše vjere postalo život. Ostat će dobro koje smo učinili kada ga nitko nije vidio, čovjek kojega nismo zaobišli i nada koju smo nekome uspjeli vratiti“, zaključio je preč. Rako.

Uslijedilo je slavlje kod obiteljskog stola uz tjelesnu okrepu i pjesmu. Na početku objeda provincijska je glavarica s. Kristina Adžamić pozdravila nazočne i zaželjela im dobrodošlicu, a na kraju slavlja održala je govor u kojemu je zahvalila svima, a ponajviše Gospodinu Bogu na svim darovima i milostima koje je izlio na Družbu. Zahvalila je i svećenicima koji bratski prate njihovu redovničku obitelj, prisutnim sestrama franjevkama i sestrama milosrdnicama za podijeljeno zajedništvo u slavlju.

Na kraju se obratila i djeci Stadlerova dječjeg Egipta ističući da je ovo i njihovo slavlje jer su oni sadašnja generacija onih kojima sestre služe i u kojima prepoznaju Maloga Isusa.

s. Ljilja Marinčić/ J.M., KT