Središnje misno slavlje u tamošnjoj crkvi Sv. Lazara, kako piše custodia.org, predvodio je vikar Kustodije Svete zemlje fra Ulises Zarza, uz kojega su suslavili franjevci i nazočni svećenici, a đakonsku službu obavljao fra Siniša Srebrenović.  

U svojoj homiliji fra Zarza je pozvao okupljene da Betaniju promatraju kao dom „Isusovih prijatelja“. Upravo taj naziv, istaknuo je, potiče na razmišljanje, jer Evanđelje podsjeća da Gospodin nije želio imati samo učenike ili suradnike, nego i prijatelje.

Služenje, slušanje i preobraženje

Pozivajući se na Sv. Augustina, vikar Kustodije naglasio je gotovo paradoksalnu dimenziju Kristova života: Stvoritelj svijeta, poput svakoga čovjeka, tražio je dom u kojemu će biti primljen, okrijepljen i voljen. „Ono što sam daruje drugima – život, ljubav i svoju riječ – želio je iskusiti i u ljudskom zajedništvu“, rekao je fra Ulises te poručio kako dom u Betaniji krije i dublju poruku. Marta uči služenju – vrijednosti koja je u središtu kršćanskoga života, ali koja uvijek mora ostati usmjerena prema Gospodinu kako se ne bi pretvorila u puku zauzetost. Marija, naprotiv, podsjeća da je slušanje Božje riječi temelj svega, pa tako i služenja. Kako je naglasio vikar, ta je poruka osobito važna „u društvu poput našega, ispunjenom bukom, aktivnostima i neprestanim hitnostima“, u kojemu nas Marija podsjeća da prva zadaća kršćanina nije neprestano djelovati, nego slušati i sjediti do nogu Učitelja.

Na kraju je tu Lazar koji, najprije svojom šutnjom, a zatim i svojim uskrsnućem, postaje živo svjedočanstvo Gospodinove moći. Upravo zbog nerazdvojivosti tih triju likova fra Zarza je na kraju uputio molitvu Bogu da svakome vjerniku podari „srce poput Marijina, marljive ruke poput Martinih i život preobražen poput Lazarova“.

Hodočašće na mjesta povezana s Betanijom

Po završetku slavlja zajednica je, prema dugogodišnjoj tradiciji Kustodije Svete zemlje, hodočastila na sveta mjesta povezana s Betanijom i Maslinskom gorom. Prva postaja bio je Lazarov grob – kripta uklesana u stijenu, do koje hodočasnici silaze dugim stubištem i nekoliko kamenih stepenica, na mjesto gdje se, prema evanđeoskoj predaji, dogodilo uskrišenje Isusova prijatelja.

Druga postaja bilo je svetište Uzašašća na vrhu Maslinske gore, s pogledom na Jeruzalem, gdje predaja čuva spomen na posljednji susret uskrsloga Krista s njegovim učenicima. Tu su franjevci predvođeni kavasom – počasnim stražarom koji otvara procesiju udarajući metalnim štapom o tlo – nakon navještaja Evanđelja krenuli prema svetištu Očenaša. To svetište, također na Maslinskoj gori, podsjeća na mjesto gdje je Gospodin svoje učenike poučio molitvi.

Ondje su franjevci i okupljeni vjernici zaključili hodočašće zajedničkom molitvom Gospodnje molitve, povjeravajući zagovoru svetih Marte, Marije i Lazara Kustodiju Svete zemlje, cijelu Crkvu i sve one koji nastoje vjerno hoditi putem Evanđelja.

Isusovo utočište

Betanija je jedno od mjesta na kojemu Evanđelje donosi jedan od najprisnijih prikaza Isusova života. Upravo je ovdje, na istočnim obroncima Maslinske gore, Krist imao svoje utočište – dom Marte, Marije i Lazara. Bio je to dom u kojemu su vladali prijateljstvo i ljudska toplina, daleko od vreve i napetosti dana provedenih u propovijedanju u Jeruzalemu. Ondje je Isus nalazio prostor za odmor i mir, svega nekoliko kilometara od mjesta na kojemu će uskoro podnijeti svoju muku.

Liturgijska slavlja spomendana svetih „Isusovih prijatelja“ započela su u zoru, kada je u Betaniji, tek obasjanoj prvim zrakama sunca koje se uzdizalo nad pustinjom, tajnik Kustodije fra Alberto Joan Pari, predvodio misu u prostoru koji predaja prepoznaje kao Lazarov grob.

KT