(Iz 40,1-5.9-11; 2 Pt 3,8-14; Mk 1,1-8)

DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

Zanima li nekoga Božji dolazak?


Njemački filozof Max Müller priča kako ga je na zajedničkim šetnjama njegov stariji i poznatiji kolega Martin Heidegegger uvijek iznova iznenađivao kad bi naišli pored neke stare crkve ili kapelice na osami.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u misno slavlje

Došašće je vrijeme kada iskreni i bogobojazni ljudi iščekuju rođenje svoga Spasitelja Isusa Krista. Toliko puta smo za sebe same i za druge rekli da „nitko nije bez grijeha“!No, u praksi smo često uvjereni da grijeha i nema i da on ne postoji. Ako današnji čovjek živi u takvom uvjerenju (iluziji) da u njegovu životu grijeh ne postoji, od čega, onda, realno čovjek može i treba očekivati spas? I zašto nam je, onda, uopće potreban Spasitelj? I tko uopće čeka Spasitelja?

Isusa čekaju oni koji su spremni reći „ISUSE, OPROSTI“. Oni koji znaju reći „OPROSTI BRATE“ i „OPROSTI SESTRO, MAJKO, SUPRUGO... Dakle, Isusa čekaju oni koji su svjesni da su grješnici, ali unatoč tomu nisu zatvoreni u sebe, nego imaju snage podići svoje oči, svoj glas, svoje srce prema Onomu koji nas jedini može spasiti. Svi drugi čekaju Božić, mi čekamo Spasitelja. Neka tako bude i u ovoj svetoj misi.

Heidegger bi se na ulazu svaki put po starom katoličkom običaju prekrižio vodicom i poklonio. Kad ga je Müller jednom prilikom upitao nije li to od njega nedosljedno, imajući u vidu da se ranije izričito distancirao od Crkve, odgovorio je: „Gdje se toliko puno molilo, tu je ono božansko blizu na jedan poseban način“.

Braćo i sestre, na našim adventskim vijencima ove nedjelje zapaljena je druga adventska svijeća. Njezin plamičak se probija kroz sva stoljeća i dolazi do nas. Kao ono lijepo i tako dirljivo betlehemsko svjetlo. Može li taj plamičak ozariti našu vjeru? Dobro je ako nas vraća u djetinjstvo, jer ako ne budemo kao djeca i ne probudimo u sebi djetinje pouzdanje i znatiželju, nećemo doživjeti blagu radost tihog Božjeg dolaska uprisutnjenu u božanskom Djetešcu.

Prorok kao stražar Božjeg dolaska

Dirljiv je prorok Izaija koji tješi izraelski narod u Babilonskom sužanjstvu. Bog ga je poslao tješiti očajne i beznadne, ali utemeljenom nadom Božjeg obećanja – sigurno izbavljenje iz ropstva. Ovdje bismo se trebali na trenutak zaustaviti i prisjetiti vlastitoga ropstva u koje smo sami upali ili gledali kako drugi upadaju. Svakodnevno slušamo o trgovini ljudima, o „kupoprodaji“ tijela. Više se i ne spominje da je „zabranjeno točiti mlađima...“ Bilo bi dovoljno napisati zabranjeno sablažnjavati mlađe. Zabranjeno navoditi na grijeh, ZABRANJENO ČINITI ZLO!Možda ćemo se ovomu usprotiviti mi, ili neki iz „zaštite“ za prava drugih, pa reći zar nismo stvoreni slobodni? Zar nije sve dopušteno? Dokle će nam netko postavljati limite? I mi sebi odgovorimo DOKLE ĆEMO OVAKO RAZMIŠLJATI? ZAR NAS TO NE VODI U PONOVNO ROPSTVO, SVE DO PROPASTI?

Na visoku se uspni goru, kršćanine!

„Sine čovječji, postavljam te stražarom domu Izraelovu.“Dragi očevi, majke, braćo i sestre, onaj komu je Bog dao zadaću da bude otac, majka, svećenik, propovjednik, odgojitelj, postavio ga je za stražara nad svojom svojinom. Sv. Grgur Veliki kaže: „Stražar uvijek stoji na visoku da bi izdaleka razvidio sve što se ima dogoditi. Tako i svatko tko je postavljen za narodnog stražara valja da je životom na visoku, da bi mogao biti od koristi svojim predviđanjem...“

U vremenu došašća nema isprike nikomu za pomanjkanje molitve, za veću susretljivost prema bližnjima, za veću bogoljubnost i bogobojaznost, za dublji osjećaj za pravednost, zaiskupljivanje vremena, za veću darežljivost, nehinjenu blagost, veće ostvarivanje zajedništva, budnost i očekivanje. Stara je mudrost:

  • Ono što je na dohvat tvojih ruku, to učini, a što ti je izvan dohvata, za to se moli.
  • Ako svojem djetetu uvijek daješ sve što ono moli, tu više nema prostora za odgoj, to treba imati na umu i kod molitve.
  • Mnogi vjernici u crkvama najčešće ne mole nego poput razmažene djece moljakaju, pa se poslije vesele ako su nešto od Boga ušićarili. Moliti znači više slušati nego govoriti.
  • Najstrašnije što se neiskrenu molitelju može dogoditi jest da mu Bog oduzme sebe.
  • Ljudsko je vjerovanje jedino ljudsko stvaranje; ako imaš vjeru, imaš sve.
  • Humanist se trudi raditi ono što sam misli da je dobro, dok se vjernik trudi spoznati i učiniti što je dobro u Božjim očima.
  • VJERNIK NE PADA U OČAJ, NEGO NA KOLJENA!

Jesmo li kršteni duhom svetim ili samo vodom?

„Ako činiš što želi tijelo, to donosi smrt, ako činiš što želi Duh, to donosi život i mir.“ (Rim 8,6).

Različite sudbine ili nedaće ljudi izazivaju u nama različite emocije, od suosjećanja do nerazumijevanja ili čak osude. Koliko god se trudili u ovom životu biti bogoliki, Bog nas nadmoćno nadilazi i uvijek iznenađuje, ponajprije svojom ljubavlju i dobrotom: „Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da ti pripravi put.“ Prečesto mislimo da je s nama sve u redu. Ako nam dobro ide u životu često ćemo zaboraviti i na dragoga Boga. Na to nas upozorava zborna molitva današnje nedjelje: „Svemogući i milosrdni Bože, dok hitimo ususret tvome Sinu daj da nas zemaljske obveze i brige ne smetu...“ Što nas još može smesti? Praznovjerje, pomanjkanje hrabrosti, zapostavljanje vlastite duše, kao i zanemarivanje svojih bližnjih. Zbog svega toga nam se događa poput najbrže grčke trkačice iz grčke mitologije: „Nekoć se dogodilo najbržoj grčkoj trkačici koju su njezine suparnice pobijedile svojim lukavim podmetanjima. Dok je ona zajedno s njima trčala one su ispred nje bacale zlatne kuglice, koje su u njoj izazvale pohlepu, pa ih je skupljala i tako je zaostala u utrci i izgubila prvenstvo.“

I mi kršćani često zaboravljamo na milosnu vrijednost u nama samima i Duha Božjega kojeg smo primili i nosimo u sebi, pa skupljamo okolo otpatke koji nas neminovno vode k razočaranju. Zato je važno u vremenu došašća probuditi u sebi snagu dostojanstva kako nas upozorava sam Ivan Krstitelj: „Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“

Martin Luther King je rekao da se vjerski život mnogih kršćana svodi na nedjeljnu aktivnost bez ikakve veze s ponedjeljkom. Ne bi tako smjelo biti u došašću. Zato:

U noći adventskoj

Očistite svoje sobice, zidove obijelite,

U postelje stavite nove slame

I čiste navlake;

U peći nek' tinja vatra

I širi ugodnu toplinu,

Jer stižu hladni vjetrovi

Donoseći snijeg i sive oblake.

I kad vam sred noći studene i mračne

Netko pokuca na vrata skoro nečujno,

Bojeć se, da se nezvan ne narine,

Bio to prosjak, siromašak, starac,

Ili putnik bijedni iz zemlje daleke,

O, primite ga, dajte mu večeru toplu

I krevet isti – bez stanarine!

Čitavu noć budite mirni

I samo molitvom toplom

Prekidajte zimske noći tišinu;

Jer možda...

Možda ćete, draga braćo,

Tu malu pomoć i neznatnu ljubav

U ovo vrijeme adventsko

Iskazati Kristu Gospodinu... (A. Kokić)

Tvoj put

Ako misliš da tvoji putovi mogu teći bez krivina – varaš se.

Ako misliš da ćeš zalutati na putu, jer ti ga mnoštvo zastire – varaš se još više.

Ako misliš da si već dosta putovao, i da bi se moglo posustati, otpočinuti, spavati – varaš se.

Ako misliš da si zašao u slijepu ulicu, i da te nitko ne čeka na kraju puta – varaš se još više.

Ako misliš da bi ti Gospodin morao poravnati sve putove – varaš se.

Ako misliš da bi drugi morali ići hrapavijim i kamenitijim putovima od tebe – varaš se još više.

Idi, prepusti se Gospodinu, nek' te vodi kamo hoće.

Hrabro slijedi svoj put, zviždi i pjevaj, ako ti je drago.

Ima Jedan koji te čeka.

(Arsene Garnier)