Priredila: Lidija Pavlović-Grgić

Mijo Tokić rođen je1951. u Kongori kod Tomislavgrada. Do Domovinskog rata radio je kao srednjoškolski profesor u Tomislavgradu, a od 1990. do 1998. obnašao je brojne važne političke dužnosti. Uza sve svoje angažmane bavi se i književnim radom, a do sada je objavio pet zbirki poezije: Knjiga nemira, Drago kamenje, Oteto sunce, Sjaju li zvijezde i Uspinjanja. „Pjesništvo Mije Tokića jednostavno je do sažetosti, nenametljivo jasno, a ipak puno stimula koji pokreću čitateljeve emocije, slike i otkrivaju stvarnu društvenu zbilju. Egzistencionalna i ljudska drama u njegovu pjesništvu nastala je iz stvarnog porinuća čovjeka u more sveopćeg zla“, zapazila je o Tokićevu pjesništvu prof. dr. Marina Kljajo Radić dodajući kako je njegov stil prepoznatljiv i čist, očišćen od viška riječi i osrednjosti iskaza izgrađen na tradicijskoj poetici i usmenom gnomskom izričaju. Jezična i stilska prezentacija izdvajaju ovog autora, prema njezinu sudu, u onu skupinu demijurga riječi koji su stvorili i stvaraju hrvatski poetski lirizam. Prof. dr. sc. Šimun Musa također u jednoj svojoj recenziji ocjenjuje kako je riječ o darovitu i autentičnu pjesniku koji plijeni sažetošću izraza, stilskom dotjeranošću, pronicljivošću, inventivnošću i inovativnošću poetske riječi i, bez obzira što je njegova tematsko – motivska zaokupljenost bliska mnogim pjesnicima, on je u ostvarenju pjesničke strukture drukčiji, zagledan u bit, posve svjež i samosvojan. „Ovaj pjesnik promišlja nad svojim pjesmama, slaže riječi oprezno i polagano kako bi postigao snažnu i trajnu poruku, ne niže pjesme brojem nego smislom“, zapisao je svećenik i književnik don Ilija Drmić, a kako bi potvrdili relevantna mišljenja književnih stručnjaka, našim čitateljima donosimo nekoliko Tokićevih poetskih kreacija.

NA KRAJU PUTA
I sada 
na kraju puta
sve si ostavio
sve

kao jedinu poputbinu
s ovog na onaj svijet
nosiš
suze
jedine bisere koje priznaje nebo
i drvo križa
koje si kroza život pronio
grleći ga

inače bi ruke bile
očajno
beskrajno prazne

LOMAČE
Za svako veliko Djelo
za sve dobro i lijepo
skovan je križ
naložena vatra
i umjesto lovora i ruža
cvatu pelin zavist i podsmijeh

Ti ako možda i nisi rođen za velike stvari
i mučenička kruna
možda te ne dopadne
ni vijenac slave
budi bar čovjeku čovjek
bratu brat
sin zemlji
odan sin zemlje
ako se već više ne može
i nemoj kovati križ
    za svoju braću
i nemoj dodavati čavle 
i nemoj potpaljivati vatru
nemoj ni dodavati granje
ni vikati nemoj „raspni ga, raspni“
jer riječi ponekad mogu biti teže
            od brijega
i svaka rana boli
bez obzira kojim je oružjem zadana
nemoj ni za živu glavu da tvoje ruke
budu sluškinje
bilo kojem zlu
pa ako i ne budeš spaljen na lomači
jer malo ih je doraslo buktinji slave
bar ne dopusti da ti u srcu
umru sve vatre
ni ljubav
od koje i pustinja zazeleni
pa ako i ne budeš raspet
jer nije svatko dostojan križa
ne dopusti da ti barem ponekad
put sunca
ne poleti duša. Bolna.
Smrtnom 

sviknutom 
na bol i muke

POUKA SVIJEĆE
Ako ne izgoriš
za druge
k tome još i u zanosu
ne ćeš osvijetliti put
ne ćeš pobijediti tamu
ne ćeš obasjat
svijet

Plamen ljubavi je jedino oružje
            protiv tame

IZMEĐU ZEMLJE I NEBA

Uvis
najprije
polete
oči
i 
ruke
i misao vrela
a kad se uzdignu srce i duša
ti već si raspet
između zemlje i neba
jer priteže te 
zemlja
i lipti iz svih rana

i srce će ti biti probodeno
ljuće što zanosnija je 
            duša

O KOROVU I PŠENICI
Začudno ljudi prečesto siju korov
i očekuju da rodi pšenica
ne znaju nebogi 
da korov niče iz korova
pa čak i bez sjemena
i bez razloga
pšenica samo iz zrna pšenice
i to tek kad umre

od dobrote

SMJERNO HODAJMO SVIJETOM
Smjerno hodajmo zemljom
da ne povrijedimo tuđu bol
da ne pozlijedimo 
ranu

Naši koraci nek budu ko pahuljice
što se pri dodiru sa zemljom
tope
i miluju lice
Ili još bolje ko poljupci,
čega se taknu da procvate

ISKRA

Iskra može zapalit svijet 

ako gori 
u dubini 
srca

SVIJEĆA

Koliko mraka ugasi jedna svijeća?

Tvoja
Tvoj život