(Ez 2,2-5; 2 Kor 12,7-10; Mk 6,1-6)

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

Jesu li svijetu potrebni svećenici?


Učili smo da nikog ne možemo obratiti i promijeniti. I da je dobro prestati od drugih očekivati promjenu. Jedini kog možemo promijeniti jest – JA.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ilija Orkić

Uvod u pokajnički čin

Svaki dan peremo ruke, zube, noge, lice. Peremo i posuđe iz kojeg se hranimo. Peremo i samu hranu da bude čista. Potrebno je i svoje srce i pamet prati. Čistiti od nečistoće i prljavštine, koji se zalijepe na njih.

Molimo Gospodina da nas očisti. Gospodine, operi naše oči, naše srce i naše misli. Operi nas od grijeha. Daj nam spremnost umivanja i želju za čistoćom. Okupljeni na ovu svetu misu, u tišini zamolimo Boga Oca da svoju djecu, iako prljavu i grešnu, primi u svoju blizini. Pokajmo se za svoje grijehe i mane. Ispovijedam se...

Jedino mogu donekle sebe promijeniti. I to ide teško. Ipak, uloga svećenika je poticati i hrabriti na promjene. Govoriti o Božjoj radosti zbog svakog obraćena grešnika. I da me Bog prihvaća onakvog kakav jesam. Unatoč svojim nesavršenostima, Bog me voli kao svoje dijete. Govor o Božjoj dobroti je paljenje svjetla u životu.

Poslanje

Moj hobi je fotografija. Imao sam priliku obići sve župe u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, te ih poslikati za monografiju koja se radila na početku trećeg tisućljeća. Obilazeći sva ta mjesta, jednom prigodom zamolio sam kolegu župnika da mi pokaže put do jedne župe u brdima. On je pošao sa mnom. Brzo smo je našli i sve obavili poslove s lakoćom. Bilo nam je ugodno na putu. Uz to smo razgovarali. Drugi dan sam zamolio drugog svećenika da me odvede u jednu drugu župu, udaljenu 15-ak kilometara – u brdima, jer sam trebao poslikati župnu crkvu i župnu kuću. On je sjeo u svoj auto, napravio nekoliko kilometara – dok smo izišli na glavnu cestu, zaustavio se uz put, te mi rukom pokazao pravac kojim moram ići kako bih stigao do tamo. On je sjeo u svoj auto, okrenuo se i otišao za svojim poslom. Već je bila noć i nekoliko sam puta otišao ukrivo, jer nije bilo ni pravih oznaka ni jasnog puta. Učinilo mi se da je kolega ipak mogao odvojiti toliko vremena da zajedno sa mnom pođe do zamoljenog odredišta. No, on tako nije mislio.

Naša su očekivanja jedno, a stvarnost drugo. Jesu li svećenici znakovi pored puta ili naši suputnici? I sebi postavim često ovo pitanje.

Sablazniti se

Današnje evanđelje govori o Isusu u zavičaju. S njim su došli i učenici. Isusovi sumještani pristupaju s pozicije: što on nama ima za reći! Što on govori? – dobro mi znamo tko je i odakle je. Doslovno, govore ovako: „I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: 'Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?' I sablažnjavahu se o njega“ (Mk 6,2a-3).

Sumještani jednostavno njegovo propovijedanje i djela obezvrjeđuju. Čuda koja on čini niječu; nasljedovanje učenika drže nevažnim; javne nastupe smatraju promašenim. A za razgovor nema ništa pogubnije nego kad „znamo“ što drugi želi reći. Ako unaprijed točno znamo što drugi govori i želi nam izreći, i u tome odbijamo svaku pomisao da ipak ima trag istine, onda ga ne slušamo i odbacujemo. Prije četiri tjedna u misnom čitanju situacija je bila slična: oko Isusa se svijet gura i slušaju ga, a rodbina podalje poručuje neka im se javi, jer se stide za njega. Sada je još više onih koji se stide zbog njega. Čak se i sablažnjavaju. Odbacuju ga. Oni se skandaliziraju nad njim. Toliko su se sablaznili o njega da ondje nije mogao učinit niti jedno čudo. 

„Sablazan označava sve što je povod za nevjeru ili grijeh. Krist je sam, kao tesarov sin, kao nekoć i Jahve kamen spoticanja. Ne ispunjava očekivanje naroda, zahtijeva veliku poslušnost i tako postaje sablazan mnogima koji neće vjerovati. Izrael ga odbacuje kao beskoristan građevinski kamen. Odbacuju i njegov nauk i njega samog. Čak ga i neki njegovi učenici napuštaju. Ta Kristova sablazan postiže vrhunac u sablazni križa“ (Praktični biblijski leksikon).Ipak, Isus im je govorio nešto novo i korisno. Unatoč tomu što je „drvodjelja“, ima novu nauku. Oni što ostaju uz Isusa neprestano otkrivaju bogatstvo njegovih riječi i smisao života. Tko izdrži prvu opasnost – sablazniti se, biva obogaćen spoznajom. I Juda se sablaznio o Isusa. Ostala jedanaestorica ostaju uz Učitelja i njihov se život mijenja. Oholost zatvara oči za druge.

Jesu li nam potrebni svećenici?

Nedavno sam na sastanku za pripremu Sinode naglas razmišljao o problemu smanjenja broja svećenika. Spomenuo sam kako mi se čini da u Njemačkoj jednostavno vjernici ne trebaju svećenike – i to je jedan od razloga sve manjeg broja svećenika. Ne šalju katolici sinove u bogoslovije, ne govore lijepo o njima, ne pohađaju crkve. Mnoge katolike ne zanima vjera ni Božje zapovijedi. Mnoge crkve su postale teret pa ih se rješavaju rušenjem ili prodajom. Ukoliko naš hrvatski narod želi svećenike – bit će ih dovoljno. U pauzi smo razgovarali o ovoj temi, jer se jedan od vijećnika javio za repliku ističući ipak veliku važnost samih svećenika, a ne samo roditelja i vjernika laika. Složili smo se o važnosti zajedničkog rada i dijaloga. Bilo je vrijedno čuti da ipak netko želi razgovarati i o ovoj temi. Inače se događa da nas na ovim sastancima ništa ne zanima.

Na početku Markova Evanđelja stoji kako su učenici tražili Isusa, a on se molio u osami (Mk 1,35-38). Upitaju ga zašto je tu – sam. On odgovara i poziva: Pođimo drugdje, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam jer sam i došao upravo zbog toga. Isusov prioritet jest i svećenikov prioritet: propovijedati i naviještati kraljevstvo Božje, u zgodno i nezgodno vrijeme. Potrebni su i danas svećenici, koji će naviještati dolazak kraljevstva Božjeg, poticati na obraćanje, i prednjačiti svojim primjerom. „Hod za Isusom nije šetnja, nego umiranje“, kako reče kardinal Franjo Kuharić. Isusova riječ zahtijeva i odluku. Nije samo informacija. Propovijedanje je povezano s govorom o Isusu, živoj Riječi. I današnji ljudi trebaju čuti riječ o Bogu.

Dekret o svećenicima Drugog vatikanskog sabora ističe da svećenik nikada ne smije naučavati svoju vlastitu mudrost, nego se uvijek radi o Božjoj riječi koja uvijek vodi prema istini i posvećivanju. – Takvi su svećenici potrebni i dobrodošli. No, kako su i svećenici samo ljudi, često se u njih razočaramo. Ili o njih sablaznimo.

Biti svećenik

Mi, svećenici, htjeli bismo vidjeti plodove svog rada.

A najčešće ih ne vidimo.

Htjeli bismo naviještati Božju riječ i živjeti mirno.

A najčešće je to dvoje teško spojivo.

Želimo slijediti Učitelja

a bojimo se kad nas odbacuju.

Zar je učenik veći od učitelja?

Biti svećenik znači raditi danima u tajnosti za dobrobit bližnjih

A da oni to ni ne znaju.

Biti svećenik znači svaki dan moliti jedan sat u svojoj sobi,

A nedjeljom propovijedati samo desetak minuta.

Biti svećenik znači biti sa svijetom

Ali znati mjeru blizine i odmaknuti se na vrijeme.

Biti svećenik znači slušati o ranama i grijesima ljudi,

A isticati ono pozitivno u njihovu životu.

Biti svećenik znači imati prijatelje poznate

I mnoge nepoznate molitvene podupiratelje.

Biti svećenik znači odreći se svoje rodbine

Kako bi zadobio mnoge za braću i sestre!

Biti svećenik znači povjerovati Isusovoj riječi:

Ne bojte se, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!

Biti svećenik znači imati osmijeh na licu

Jer drugi trebaju moju vedrinu.

Biti svećenik znači vjerovati

Da je Božja nagrada važnija nego ljudska!

 

I.O.