(Iz 66,10-14c; Gal 6,14-18; Lk 10,1-12.17-20 ili 10,1-9)

ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

Kraljevstvo Božje – radost i mir


Isus šalje svoje učenike naviještati tajnu kraljevstva Božjega i to po dvojicu. Svjedočanstvo dvojice imalo je pravni učinak.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Zvonko Martić

Uvod u pokajnički čin

Zborna molitva ove nedjelje ističe da je poniženje Sina Božjega podiglo pali svijet i tako se ističe da je Bog prihvatio žrtvu svoga Sina kao zadovoljštinu za naše grijehe. Svijet koji je pao u grijeh oslobođen je Kristovom žrtvom i uveden u slavu već sada Njegovim uskrsnućem. Isusova pobjeda nad grijehom i smrću budi u srcu vjernika radost. Zato u istoj molitvi molimo da nam Bog udijeli svetu radost. Put do svete radosti je oslobođenje od ropstva grijeha kako bi nas Bog priveo uživanju vječnog veselja. Prave radosti nema gdje je izgubljena nada u vječnost. Svjedoci smo kako danas prevladava neki duh svjetovnog tumačenja našega vremena, a na takvo mišljenje pristali su i vjernici. Zaglušuje vika i ustrajavanje kako je sve beznadno, kako su ljudi pokvareni, vrijeme nesigurno i kako se ne isplati biti pošten i dobar čovjek, a uspjeh se može ostvariti samo ako se ode negdje drugdje i započne novi život. Vrijeme u kojemu živimo, baš kao i svako vrijeme, ima svoje breme. Nesigurnosti ima, ali zar vjerniku Bog nije sigurnost? Kršćani su u teškim trenucima progonstva svjedočili radost zato što mogu trpjeti za Krista i s Kristom jer su pogled upirali prema vječnom životu. Radost današnjih kršćana zamagljena je sebičnim interesima te se uspjeh mjeri prema vlastitom zadovoljstvu zaboravljajući na Krista i bližnjeg u patnji. Zarobljeni sadašnjim trenutkom bez pogleda u vječnost potpisujemo pakt ropstva grijehu i beznađu. Pristajati na diktat vremena znak je manjka vjere u Krista prisutnoga u našoj stvarnosti. Vrijeme i svijet nisu izvan Boga. Vjerujem li da je Isus prisutan u sadašnjem trenutku moga života i života cijelog ljudskog roda? Ako vjerujem, zašto sam zabrinut? Bog sve okreće na dobro. Radujem se jer sam upisan u dlan Božje ruke i ne bojim se nikakvog zla jer ako je Bog sa mnom što mi se može dogoditi i sada kada je vječnost počela?

Međutim, ima još jedna praktična prednost dvojice u zajedničkom životu i radu. Naime, kada netko ide sam izložen je mogućnosti da ishitreno učini neki potez koji može narušiti vjerodostojnost i smanjiti uspjeh. Na tom putu kada koračaju dvojica, oni su potpora jedan drugomu. Drugi nas u našem svjedočanstvu vjere potpomaže molitvom, pruža ljudsku pomoć i korigira nas da ne zalutamo. Drugi nam pomažu ispravljajući nas kada krivo procijenimo i razumijemo stvari. Zato je opasno za duhovni život ako smo uvjereni da nam ne trebaju savjeti drugoga i ne pitamo za ispravnost svojega kršćanskog svjedočenja. I to ne samo ispovjednika i duhovnika, nego i one s kojima koračamo stazom navjestitelja Riječi ispunjavajući svoje poslanje.

Biti poslan, prije svega znači ići u ime onoga koji me šalje. Oni koji navještaju Božje kraljevstvo moraju znati tko ih šalje. Zato prije nego krenemo govoriti o onomu tko nas šalje moramo dobro promisliti koliko poznajemo Boga o kojemu govorimo ljudima. Znanje o Bogu crpimo iz njegove riječi u Svetom pismu, učimo kako su ga u vremenu u kojemu su živjeli razumijevali sveci, potvrdu tražimo i u razmišljanju teologa jer oni preriču govor o Bogu u naš suvremeni jezik. Kada Boga upoznamo onda u jedinstvenosti svoga života gradimo svoj osobni stav o njemu. To je naše iskustvo pohoda Boga u našoj duši, koji kao čin ide prema stalnom načinu života i utvrđuju ga iskustva milosnog djelovanja kroz slavlje sakramenata i molitva – prostor u kojemu se Bog otkriva nama i mi uočavamo svoje slabosti i zapreke za otkrivanje Božjeg lica. Sve se to treba na kraju preliti u svakodnevni život gdje se Bog očituje po našim djelima, i utemeljiti radost i mir nama i našim bližnjima gdje se naše iskustvo Boga konkretizira u odnosima s bližnjem kojima posredujemo blagoslov i mir.

Mir i radost cijelom svijetu

Tumači svetopisamskih tekstova redovito ističu da je evanđelist Luka jedini ostavio ovo izvješće o poslanju sedamdeset dvojice učenika i time pokazao da poslanje u naviještanju Riječi Božje nije rezervirano samo za Dvanaestoricu. Simboličkim brojem sedamdeset i dvojice učenika Luka upućuje na Knjigu postanka (10) gdje se taj broj pripisuje broju poganskih naroda potomaka Noinih sinova. Poslanje poganima je jedno je od temeljnih obilježja Lukina Evanđelja. Znači, ne svjedoče o Bogu samo Papa, biskupi, svećenici, redovnici, časne sestre i zaposlenici crkvenih institucija nego svaki kršćanin. Svi kršćani su pozvani kazivati o Božjoj vladavini nad svijetom, ali misionarski žar može ražariti samo onaj tko je sretan svojim izabranjem, a poslanje je samo odgovor na ono što Bog daruje.

Božja snaga može preobraziti ovaj svijet, sa svim njegovim problemima, u mjesto mira i pravde. Kršćane na tom putu potpomaže snaga Duha, ali od njih se traži vjera i raspoloživost za mir. Do mira srca ne dolazi se po načinu na koji se to događa u svijetu niti svjetskim sredstvima, nego davanjem Bogu prednosti i to molitvom koja nas oslobađa od naših krivih sudova i načina djelovanja.

Možda među najbolje primjere kako se služimo istim sredstvima kao i svijet, a želimo Božji mir, govori jedna zgoda kada su se u jednom selu posvađale dvije obitelji i jedna od njih je došla svome župniku pitati što uraditi. Oni bi željeli biti u miru sa svima, pa i s tim „susjedima iz pakla“. Župnik je strpljivo slušao njihovo kazivanje o uzrocima sukoba, što je tko komu rekao i proglašenja krivca – naravno one druge obitelji – za ovaj spor. Kada su završili rekao im je: „Sada ćemo se pomoliti za vaše susjede i to poimenice. Prije toga zamoliti ćemo Boga da vama oprosti vaše grijehe i Bog će donijeti mir.“ Skoro svi su skočili u jednom trenutku vičući na župnika da su od njega došli tražiti pomoć, a on bi sada nešto molio. I to još ispada da su oni krivi, a oni drugi koji nisu došli ispadaju pravedni. Kraj ove zgode je bio takav da su otišli i nisu molili. Svađa traje godinama...

Jedan od velikih problema suvremenog naviještanja onima blizu je što mi ne vjerujemo da Bog po našim molitvama može promijeniti naša srca i onda naše odnose s ljudima, ali može zaustaviti i ratove, velike prirodne nepogode i donijeti svijetu mir. Kraljevstvo Božje je prostor u koji se ulazi vjerom, nadom i ljubavlju. Ljubav pripravlja put za Isusov dolazak i Božju vladavinu u svijetu.

Duh se treba pokoravati Bogu

Poslanje Isusovih učenika je pripravljati svijet i vrijeme za Isusov dolazak u duhu pravednosti, ljubavi, mira, solidarnosti, služenja i svega što nas lišava sebičnosti čime se naš kruti duh čini blagim jer se suobličuje Božjem duhu. Duh živoga Boga je jači od protivnih duhova – oni mu se protive, ali i na kraju pokoravaju. U ovom je poslanju Isusovih navjestitelja snaga koja pobjeđuje grijeh i donosi radost. Radost vječnoga života je duh ukorijenjen u Bogu koji prolazi kroz svijet, oslobađa ga duha interesa, požude i oholosti. Ti duhovi su pokoreni i treba im oslobođenje do kojega može dovesti samo vjera u Božju pobjedu nad svim zlim duhovima. Prvi korak u toj pobjedi je priznanje svoje slabosti, kajanje za grijeh, sakramentalno oproštenje i tada smo slobodni za borbu protiv grijeha u sebi i grijeha u svijetu. Tada smo Božji i pokoriti će nam se svaki duh protivan Bogu. Za takav stav potreban nam je rast u vjeri.

U Bogu je sigurnost poslanih navjestitelja

Prvi zahtjev koji Isus stavlja pred svoje učenike je molitva za povećanje broja navjestitelja evanđelja. Isus ih naziva radnicima koji idu u žetvu. Bog je Isusovim životom posijao i dao da raste sve, a sada poziva i šalje one koji će donositi plod njegove žrtve. Zato smo mi uvijek sluge, a ne gospodari milosrđa jer Bog je sve učinio i naše je samo upozoriti na vrijednost žrtve i uskrsnuća, njezina ploda.

Neki u ovom tekstu vide i moguće Lukino upozorenje o nedostatku navjestitelja evanđelja. Bilo ih je malo u Lukino i u svako doba do danas. Uvijek je malo onih koji su spremni dati sebe da se proslavi Bog jer biti Božji znači suprotstaviti se svijetu. Zato je put navjestitelja nesiguran. Isus tu nesigurnost ističe da šalje svoje učenike „kao janjce među vukove“, slabe i nezaštićene među moćne svjetske gospodare na visokim, ali i na niskim seoskim, razinama. Ako ikada, sada imamo suvremen primjer kako svijet nezainteresirano gleda na progone kršćana, a uvijek je tako gledao na ubojstva svećenika i časnih sestara.

Isus i njegovi učenici smetaju onima koji žele uvesti „red“ vlastitih društvenih i moralnih normi po kojima im je dopušteno činiti što hoće. Isusovi učenici moraju biti svjesni da ih svijet ne razumije i zato mrzi, ali da im se divi zbog vjernosti i ustrajnosti u činjenju dobra. Također, da ne prolaze putem kojim nije prošao i Učitelj. Put je to prolaska zemljom čineći dobro, i jednostavno ispunjenje volje Božje u slijeđenju svojega Gospodina.

Znakovi našega naviještanja

Svaki govor o Bogu prati neki znak: ponekad jasan, a drugi put sakriven. Znakovi poslanja u naviještanju kraljevstva Božjega zbivaju se preko riječi i čina: ozdravljanje bolesnih, vlast nad nečistim dusima... Međutim, svi ovi znakovi su relativni i nisu svrha samima sebi. Zato se trebamo manje radovati njima, a više zato što smo Božji. To je radost i mir. Ozdravljenje i pomoć koji daju sakramenti toliko mijenjaju život pojedinih osoba da se ponekad moramo zapitati kako se ne radujemo nad tim obraćenjima kao velikim čudima ozdravljenja bolesnih i nečistih duhova.

Na kraju, svi navjestitelji moraju računati da na putu navještenja ostaje sloboda onih kojima govorimo hoće li ili neće prihvatiti ponudu spasenja. Neki prihvaćaju mir u Bogu i s Bogom, a neki ga odbijaju. Kao što su u povijesti spasenja neki gradovi bili blagoslovljeni zbog prihvaćanja navještaja, drugi su bili kažnjeni zbog neprihvaćanja, tako će i svaki čovjek na kraju svojih dana odgovarati zbog načina prihvaćanja Božje ponude spasenja. Amen.