(1 Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41 ili 9,1.6-9.13-17.34-38)

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA A

Vidiš li Isusa u ogledalu?


Za današnju nedjelju dobro će nam doći najprije Molitva Sv. Tome prije svete pričesti: „Milosrdni Oče, poslao si nam svojega Sina...

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u pokajnički čin

Ako je Bog uvijek, svugdje i na svakom mjestu, onda bismo ga kao takvoga trebali i uvažavati, gledati i slijediti. Čežnja za Bogom, kako već u prvom poglavlju govori Katekizam Katoličke Crkve, upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga:

„Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samog svog postanka čovjek je pozvan stupiti u dijalog s Bogom, jer samo zato postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može punim životom po istini živjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju ne povjeri.“ Ako tu ljubav slobodno ne prizna! Zapravo, ako najprije istinu o sebi samom sebi ne prizna. A ta istina jest da smo slijepi dok Božjim očima ne gledamo i da smo slijepi dok Isusa u svojim bližnjima i u samom ogledalu ne vidimo. Pokušajmo to danas u sredini korizmenih dana.

On nam progovara u riječi Pisma. On nam se daruje pod prilikama kruha i vina. Ti sam, Bože, dolaziš k meni da ja, bolesnik, pristupim Liječniku života, nečist Izvoru milosrđa, slijepac Svjetlu vječne jasnoće, siromah Gospodaru neba i zemlje. Podari mi da ne primim samo naizvan sakrament Tijela i Krvi Isusove,
nego da iznutra primim njegovu bit i snagu i tako budem pridružen njegovu otajstvenomu Tijelu. Ljubljeni Oče, daj mi da tvojega ljubljenog Sina, kojega u ovomu životu još skrivena primam, jednom mogu posve otkrito, licem u lice, vječno gledati. Amen.“

Bog ne gleda kao što gleda čovjek

Ako hodamo ovom zemljom srca i očiju otvorenih poput Isusa, ili barem poput pjesnika Gustava Krkleca, mogli smo zapaziti brojne slijepe ljude. On opisa jedan takav susret:

- Prosjaka sretoh. Bio je slijep.

Al’ reče: – Sinko, život je lijep!
Zbunih se malko: – Zar zbilja lijep?
- Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!

Zanimljivo je da nam smeta ako nam upadne u oko sićušni trun, a Isus blatom liječi slijepca od rođenja. U Isusovim rukama i blato je zlato. I bolest je blagoslov, a grijeh nestaje pred milošću. Makar se svi uokolo pitali tko li sagriješi. Pitaju se i sami učenici, iako bi trebali znati da bi ispravnije bilo pitanje tko li ne sagriješi. Kako će Isusovi apostoli razumjeti druge i liječiti ih, mogao je netko pomisliti, kada ovako najelementarnije stvari ne razumiju? Doduše, Stari je zakon tumačio da su bolest i patnja posljedica grijeha, ali Isus uprisutnjuje zakon ljubavi koji donosi novost života, a to su oni već trebali znati.

Činjenica je da ne možemo u potpunosti razumjeti druge, pa ni sami sebe, dok ne dođemo u određeni stadij ili vlastitu životnu situaciju; bilo bolest, bilo grijeh, bilo siromaštvo... tada ćemo se sjetiti: pa, kako nisam ovako razmišljao dok sam bio zdrav, dok sam imao svega, a pored mene su prolazili oni koji su bili potrebni moje pomoći.

ISv. Toma kaže da bi bacanja kala u oči prije izazvalo sljepilo, nego ozdravljenje, ali jer je ovaj slijepi čovjek vjerovao, čudo se dogodilo. Zato i jest čudo! Najprije čudo vjere, a onda i odraz ili plod te vjere – ozdravljenje.

„Isus prolazeći onuda ugleda čovjeka, slijepa od rođenja!“ Kako je veličanstvena ta Isusova gesta prodorna pogleda i otvorena srca. Isus nije hodao samo otvorenih očiju, nego otvorena srca. I nije to samo činio da bi ispravljao kriva mišljenja i krive navade tadašnjih ljudi, nego da nama otvori oči srca i dubine duše. Bistrina njegova pogleda i dubina njegove čiste duše slika je blistavoga uskrsnoga jutra. Isus je sišao s neba i ponio ga u sebi nama. Noseći nebo u sebi otvarao nam je oči duše, a dobrota srca kapala je obilato i prelijevala se na sve koji su htjeli zastati i otvoriti se toj spasonosnoj milosti, bez da samo raspravljaju o tomu „tko li sagriješi?“

Dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra

Prema nekim statistikama klinički totalna sljepoća pogađa svakog tristotog čovjeka. Milijunske su to brojke slijepih i slabovidnih osoba na ukupno čovječanstvo, a ako bismo ovom pribrojili i duhovnu sljepoću, koliki bi tek postotak slijepih bio među nama? Da Isus s takvom lakoćom ne unosi svjetlo bila bi totalna pomrčina života na zemlji.

Nasuprot Isusovoj božanskoj otvorenosti i zauzetosti za čovjeka, stanje našeg duha dobro je opisao hrvatski književnik August Šenoa u pripovijetci Prosjak Luka. Radnja se odigrava u 19. st., ali vrlo je aktualna i danas. U selu nema škole ni crkve, samo krčme, a ljudi su lijeni i beznadni. Izbori su namješteni i korumpirani. Obiteljski i susjedski odnosi su narušeni. Pošteni i čestiti teško napreduju. Utjecajni Luka dobio je novac da pokrene pobunu. Nije mu to teško palo jer nikada nije doživio ljubav, bio je kao novorođenče ostavljen na ulici i odrastao u socijalnoj ustanovi u kojoj su se nehumano odnosili prema njemu. Uvidjevši da mu i rođena baka više voli alkohol nego njega, shvatio je da nikomu ne može vjerovati. Ljubavne spletke i zloća oko njega, te prokleti novac toliko mu se zgadio da na kraju završava tragično, ne samo on, nego moglo bi se reći cijelo selo, puno intriga i zloće, gdje samo kao blijede zrake sunca izbija svjetlost dobra. Možda sve zato jer u selu nije bilo crkve, niti onih koji bi u nju išli. Tko li sagriješi, pitaju se Isusovi sugovornici, a On umjesto odgovora čini, ozdravlja, spašava, liječi dušu i tijelo. Život je naša korizmena stvarnost, puna zamršenih života koje treba spašavati i dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra, a ne samo raspravljati o gladnima i siromašnima, nezaposlenima, o ratovima i teroristima. Vrijeme je za djela, a ne samo prazne riječi.

Posti i budi radostan

U vrijeme priprave za Uskrs pitamo se „čime bismo mogli Bogu omiljeti“? Kada i kako postiti? Koja i kakva dobra djela učiniti? Prisjetimo se da je Bog kojega Isus odražava jednostavan. U svojoj jednostavnosti tako i čini. Čini jer voli. Isus zapaža čovjeka slijepa od rođenja. Da mrzi, brzo bi ga zaobišao i zaboravio. Kao da nam je želio reći, nama koji patimo od veličine: „Ne trebaš biti velik da bi učinio velike stvari, trebaš samo biti nesebičan.“Da je ono Šenoino mjesto i svako naše mjesto imalo više takvih nesebičnih Isusovih učenika, ljudi, pa makar bili i slijepi i slijepci, ne bi završavali tragično. Trebalo bi u korizmi pronaći više vremena za: postiti od buke.To znači povući se u tišinu i u sabranosti čuti Boga koji nam šapuće zbog čega nas je stvorio.

Današnja nedjelja se prema tradiciji Crkve zove Laetare – radujte se! Prema ulaznoj pjesmi na početku mise koja nas poziva na radost zbog ostvarivanja korizmenih plodova.Možda se pitamo imamo li razloga za radost? Ali, ako možemo slobodno otići u crkvu bez bojazni od prijetnje, zatvora, mučenja ili smrti. Bolje nam je nego za tri milijarde stanovnika na zemlji koji to ne mogu. Ako nismo morali sudjelovati u ratu, nismo izgubili slobodu, nismo doživjeli agoniju mučenja ili bol gladi, živimo bolje nego 500 milijuna stanovnika naše zemlje. Ako imamo redovan obrok, odjeću, krov nad glavom, krevet u kojem spavamo, bogatiji smo nego 75% stanovnika našeg svijeta. Ako imamo nešto novca na računu ili u novčaniku, te nešto kovanica u nekoj posudici, spadamo među 8% najbogatijih ljudi na svijetu. Ako možemo čitati ovaj tekst primili smo dvostruki blagoslov: netko je mislio na nas i ne spadamo u dvije milijarde ljudi koji ne znaju čitati. Ako ovom dodamo tužnu činjenicu da u ovom trenutku samo u tri afričke države umire 20 milijuna ljudi od gladi, naše nezadovoljstvo sitnim životnim neugodnostima je bahato, a možda i bogohulno ili prevedeno u današnje Evanđelje, znači da smo slijepi.

Isus te traži

Tri su činjenice neizostavno lijepe u današnjim misnim čitanjima: prva ta što „Bog ne gleda kao što gleda čovjek“ (1Sam 16,7), druga: „Nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu“(Ef 5,8) i treća: nakon što je Isus ugledao čovjeka slijepa od rođenja (Iv 9,1) te je bio izbačen kao član židovske zajednice, Isus ga opet traži i nalazi, kako bi u njemu učvrstio vjeru. Ne može biti čvrst Isusov vjernik onaj koji se s Njim često ne susreće.

Prof. Mato Zovkić to pomno apostrofira riječima: „Ivan brižno bilježi kako je Isus čuo što se dogodilo ozdravljenomu. Zato ga je potražio (r. 35) i njegovu početničku vjeru doveo do rascvata: otkrio mu se kao Sin Čovječji koji izvodi djela Božja i zato je svjetlo svijeta. U znak vjere ozdravljeni se baca ničice pred Isusa, a Isus još jednom tumači smisao svoga povijesnog poslanja: videći ono što Isus čini i naučava, slijepi progledavaju, a oni koji misle da je s njima sve u redu, postaju egzistencijalni slijepci.“

Korizma je vrijeme samopropitivanja: mislim li da je sa mnom sve uredu ili bih trebao dopustiti Isusu da me dotakne? Ako bismo se više uživjeli u situaciju slijepog prosjaka, iz nas bi potekla molitva sročena već u dobro poznatoj pjesmi Da Te samo dotaknem:

Sjedim do tvojih nogu glave pognute.
Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.
Znaš sve moje misli, sve moje molitve.

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje sce bilo bi cijelo, da te samo dotaknem.

Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.
Suze polako klize niz moje obraze.

Da te samo dotaknem ...

Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
"Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!"

Amen!