(Jš 5,9a.10-12; 2Kor 5,17-21; Lk 15,1-3.11-32)

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA C

Obraćenje treba svima


Isusova prispodoba koju smo danas čuli obično nosi naslov: Izgubljeni sin (Biblija Stvarnosti) ili Izgubljeni i nađeni sin (Jeruzalemska Biblija i Šarićev prijevod). Tako smo je naučili zvati prispodobom o izgubljenom sinu.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Anto Orlovac

Uvod u pokajnički čin

Bog voli slobodna čovjeka. Takvim ga je stvorio. Čovjek ne smije biti ničiji rob, pa ni svoj vlastiti. Samo Bogu smije služiti i s njime se družiti. A baš je Bog jamac njegove slobode i dostojanstva. Izraelce, izabrani narod, izveo je iz egipatskog sužanjstva i skinuo s njih «sramotu egipatsku» (1. čit.), Krist nas je oslobodio od grijeha i poziva nas po apostolu da se pomirimo s Bogom (2. čit.), a u evanđelju nas Isus prelijepom prispodobom potiče da shvatimo kako život izvan kuće i ljubavi Očeve znači padanje u nutarnje ropstvo bilo grijeha, bilo umišljene pravednosti. Mlađi sin koji je oca duboko uvrijedio, lakše to spoznaje i priznaje nego stariji koji tvrdoglavo misli kako on sve može svojom pravednošću kojoj je on sam mjera. Takav se teže obraća. Korizmeno bogoslužje nas uvijek iznova poziva na obraćenje i odbacivanje ropstva grijehu i zlim navikama. Uskoro će Uskrs. Pripravimo se na njega dobrom sv. ispovijeđu, a na ovo sveto misno slavlje iskrenim pokajanjem.

Ona to zaista jest, jer govori o sinu koji je obijesno ostavio svoga oca i odlutao od njega. Ali gledajući njezinu poruku, bilo bi prikladnije zvati je prispodobom o milosrdnom ocu. Evanđelist Luka cijelo 15. poglavlje svoga evanđelja posvećuje temi milosrđa, i to u vidu triju prelijepih slika: prva govori o izgubljenoj ovci (Lk 15,4-7), druga o izgubljenoj drahmi (rr. 8-10), a treća o izgubljenom sinu (rr. 11-32). Danas smo slušali ovu treću. Najbolje ćemo ih razumjeti ako imamo u vidu ono što sv. Luka uvodno bilježi, a čuli smo to na početku današnjega evanđeoskog ulomka. Moramo imati na umu tko su slušatelji tih Isusovih prispodoba? Kome je ta Isusova pouka upućena? Dvije su skupine njegovih slušatelja: prva su «carinici i grješnici», dakle ljudi koji su zaglibili u grješan život i koje su drugi osuđivali i izbjegavali, a druga «farizeji i pismoznanci» koji su sebe smatrali pravednima. Jedni i drugi su dobro razumjeli da Isus o njima govori. Prvi su gutali svaku Isusovu riječ, drugi su u njima vidjeli neprihvatljivu poruku i nisu odobravali Isusovih riječi, nego mrmljali i prigovarali mu. Farizeji su i u drugim prigodama prigovarali Isusu, tako kad je cariniku Zakeju svratio u kuću na objed, zatim kad je na objedu u Šimunovoj kući dopustio da ga se žena grješnica dotiče, opere mu noge suzama i pomaže ih, prigovarali su mu više puta da je prijatelj carinika i grješnika. Zanimljivo je da se Isus od tih optužaba nikada nije branio, štoviše izjavio je da je baš došao zvati grješnike, a ne pravednike, na obraćenje.

Likovi: dva sina i otac

Tri su lika današnje Isusove priče: dva sina i otac. Promotrimo ih!

Zaplet započinje mlađi sin. Zamomčio se, izrastao, tijesno mu je u očevoj kući, ne da mu se više biti s njime, želi malo vidjeti kako izgleda život u slobodi bez ikakvih obveza. A da bi mogao tako živjeti, treba mu novac. On ga nema, ali ima baštinu koja će mu ostati nakon očeve smrti. Ali tko će dotle čekati? Zato nestrpljivo pristupa ocu: - Oče, daj ti to meni odmah, pa da idem. Otac, dvostruko ražalošćen: prvo zato što ga sin napušta i što mu ne valja s njime, a ne nedostaje mu ni «ptičjeg mlijeka», a drugo zato što on jedva čeka očevu smrt kako bi se dokopao baštine u koju ništa nije ni uložio, ipak pristaje. Neće ljubavi svoga djeteta nazor, poštuje njegovu slobodu. I ostavi on oca žalosna, ostavi starijeg brata srdita, a pomalo i zavidna i krenu u svijet. Započe avantura. Započe obijesno, a završi neslavno. Dobro kaže njemačka poslovica da oholost dolazi prije pada. Ponio se i uzoholio mlađi sin, provodi se, časti i gosti, razbacuje se s blagom, kao da ga nikada nestati neće. Oko njega prijatelja koliko hoćeš, kliču mu, hvale ga, slave ga. Tako se živi! Pusti stare neka žive i umiru sami! Sve dok jednom ruka ne upade u prazan džep. Nestade vajnih prijatelja, nema više visokoga društva, ne daju mu više ni ući u kockarnice, igraonice i mjesta zabave. Oni koje je do jučer častio, izbjegavaju ga, više ga ne poznaju, čak ga i ne pozdravljaju. Valja se spašavati od gladi kakvim bilo bijednim poslom. Umjesto «finog» društva, sada se druži sa svinjama. A želudac zavija. Tek sada se sjeti da još uvijek ima oca, i to dobrog.

Starijem sinu Isus ne posvećuje puno mjesta u svojoj priči. Vidi se samo da je ostao s ocem, nastavio raditi uobičajene poslove i živjeti svoj izvana korektan život, ali niti je volio taj svoj život, ni svoga oca - sve je to bilo rutinski -, a pogotovo ne svoga brata kojega je brzo izbrisao iz sjećanja. Tek ponekada misao: - Što nisam i ja tako učinio, a otac neka se snalazi kako zna! Ako slučajno taj moj brat navrati poslije očeve smrti kad ja ovdje budem gazda, otjerat ću ga s vrata. Ovako uvrijediti i oca i mene! Zaslužio je najgoru kaznu! Nije on ništa od toga izgovorio u Isusovoj prispodobi, ali se vidi iz njegove izjave nakon što mu se brat vratio. Nije ga čak više htio ni bratom nazvati, jer ocu prigovara, kako se vratio «ovaj sin tvoj», a ne reče čak ni «moj brat»! Bratu prigovara da je s bludnicama spiskao očevo imanje, a ocu da je nepravedan prema njemu, te da mu nikad ni jareta nije dao da se proveseli s društvom. Samo se hvali kako je uvijek bio poslušan ocu (usp. r. 29-30). Njemu je njegova «krepost» bila i iznad očeve i iznad bratske ljubavi. Tko zna nije li takav njegov stav i otjerao mlađega iz kuće?

A otac, dobar, blag, strpljiv, između dvije vatre. Mlađi brat nije nepravde učinio starijemu, braća se i tako dijele i idu svaki svojim putom, nego oca. A otac mu ne predbacuje ni riječi! Nije se žalio na njega, nego ga je duboko u srcu žalio. Žalio i nadao se. Kad bi ostao sam, misli bi mu odlutale za mlađim sinom: «Bože, gdje li je on sada? Kako se snašao? Nije li upao u loše društvo i nastradao?» I kanula bi topla roditeljska suza u krilo očevo. Bogu je sigurno upućivao žarku molitvu: «Čuvaj mi ga i vrati, Bože!» A tužan bi mu pogled pobjegao u daljinu, na stranu kuda je otišao mlađi sin. I neprestana nada: možda se ipak vrati?

I dozva ga žarka želja i dobrota očeva. Kad je shvatio što je napravio, mlađi se sin odluči vratiti. Ne kao sin, nego kao sluga - tako je korektno - on je svoje sinovstvo proigrao. To je njemu jasno. Rečeno – učinjeno! Vraća se. Otac mu trči ususret, grli ga. Ne da mu ni govoriti riječi isprike. Priređuj svečanu gozbu u čast povratka sina koji «bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se» (r. 32b). Ali sada stariji napravi scenu! Neće ni u kuću, bijesan na oca što tako prima propalicu, a brata ni pogledati ne će. Otac se ponižava i moli starijeg sina da shvati kako se treba radovati. Zaprijetila je opasnost da otac jednog sina ponovno dobije, a drugoga izgubi. Ne reče, a mogao je: «Još je ovo moje, još sam ja gazda, ja činim sa svojim što hoću!». On se raduje povratku izgubljenog, ali želi da se braća izmire, da svima bude lijepo.

Koji je sin u većoj opasnosti?

I ne mrmljali farizeji i pismoznanci na Isusovu priču! Pa on to cilja na njih! Oni su taj stariji sin. Grješnike uzima u zaštitu, a njima zapravo prigovara. Mlađi sin je pogriješio, teško pogriješio, ponizio i uvrijedio oca da grđe ne može. Ali shvatio je što je napravio i želi to okajati. Prizna da je sagriješio i Bogu i ljudima, «protiv neba i pred tobom» (rr.19 i 21). Tako je sa svakim našim grijehom: on vrijeđa i Boga i čovjeka protiv kojega je usmjeren. A stariji toga nije učinio, ali u njega nema očeve ljubavi, on je hladno korektan. Sve po propisu, ali ništa više od toga. Samo zakon bez milosrđa. Tu Isusova priča završava. Mlađi sin je kao pokajnik završio u kući očevoj, stariji uvrijeđen ostade izvan te kuće, no i njemu su ostala otvorena vrata, i njemu je ostao očev poziv da uđe.

Slika je jasna, pouka očita. Treba li uopće naglašavati da Isus ne priča samo dirljivu priču, nego govori o još dirljivijoj ljubavi nebeskoga Oca prema svakom čovjeku, svakom grješniku, ali i onom koji misli kako baš i nije grješan. Njegova je kuća jednako otvorena odlutalome, kao i onomu koji je naizvan ostao s njime. Za njega nitko nije izgubljen.  On strpljivo čeka povratak. Zalutali se može vratiti, samo ako učini ono što je učinio mlađi sin: promisliti što je napravio, odlučiti vratiti se, priznati svoj grijeh i zamoliti oproštenje. Mlađi je sin svjestan da ga više nije vrijedan, ali i da je otac dobar i da će ga primiti. Ono što stariji ne zna jest da ni njega ne drži njegova pravednost nego očeva dobrota.

Braćo i sestre! Vrijeme je uskrsne ispovijedi. Bog nas strpljivo čeka raskriljenih ruku. Čeka nas ljubav nebeskoga Oca koji se raduje povratku svakoga raskajanoga grješnika, pa ma kako teški bili njegovi grijesi. Samo ih valja priznati, distancirati se od njih, odlučiti popraviti svoj put. Poput rasipnoga ili «razmetnoga» - kako ga nazva naš veliki Gundulić - sina, razmislimo što smo učinili, čime smo Oca nebeskoga uvrijedili, vratimo se na pravi put, zamolimo za oproštenje i trudimo se ostati s njime u trajnome zajedništvu. Ne dopustimo da ponovno odlutamo! I ne učinimo ništa da bilo tko zbog nas ode iz kuće Očeve! U Očevoj kući i u Očevu srcu je dovoljno mjesta za sve nas.