(Sir 24,1-2.8-12; Ef 1,3-6.15-18; Iv 1,1-18 ili 1,1-5.9-14)

DRUGA PO BOŽIĆU A

Božićne jaslice, Svjetlo vječnosti i križ Nade


Kad danas izgovorimo hrvatsku riječ MUDROST, onda se oslanjamo na izvorno grčko značenje riječi SOFIA koja dolazi iz feničkoga korijena SUF, a određuje vrh, vršak, kraj.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Dubravko Turalija

Uvod u pokajnički čin

Dragi vjernici, Ivan Krstitelj je vikao, Ivan Evanđelist je pisao o Riječi koja je postala tijelo i vidljivo Svjetlo narodu. Mi smo taj Božji narod kojemu je poslano vječno Svjetlo. Osvijetlimo stoga dušu Kristom i udostojimo tijelo kako bismo svečano slavili ova presveta otajstva.

Stari Grci su koristili ovaj termin kako bi okarakterizirali ljudsko umijeće rasuđivanja koje je iskustvom dosizalo svoj vrhunac.

Međutim, ono što mi danas nazivamo MUDROST i što su stari Grci držali za SOFIU, nije jednako onomu što su Hebreji podrazumijevali pod HOKMOM. Za staroga Izraelca HOKMA je značila multitalente, nenadmašivu sposobnost i svestranost, istaknutu pobožnost i prokušanu vjeru. Ona je do te mjere upotpunjena raznovrsnim darovima da je nazivana isključivo božanskom jer je u čovjeku pobuđivala divljenje, čašćenje, štovanje i blagoslivljanje.

Od Pro-Legem do Pro-Logos

Mudrost se, čitamo u Knjizi Sirahovoj, nastanila u Narodu s praocem Jakovom. Udomila se u Jeruzalemu s kraljem Davidom i uselila se u Hram sa Salomonom. Iz Hrama je Mudrost poučavala narod i u Zakonu je ostvarivala svoje ciljeve.

Tako je Mudrost bila isključivo pro-Legem ili za Zakon sve dok u punini vremena nije postala pro-Logom ili borcem za Riječ Božju koju je evanđelist Ivan tako svečano predstavio danas; pa nije onda slučajno da baš danas čitamo i tumačimo Ivanovu hvalbenicu Riječi Božjoj ili takozvani Ivanov Prolog.

Deset je dana kako smo proslavili Božić. Peti je dan kako smo ušli u novu godinu i već smo pri kraju svojih zimskih, božićnih odmora pa tako iz oduševljenoga blagdanskog raspoloženja, polako se okrećemo našoj uobičajenoj svakodnevici.

Zato se i evanđelje polako “miče” od Djetešceta, štalice, anđela, pastira i riječ Mesija, o kojoj smo toliko čuli ovih dana, usredotočuje se na riječ misija koju Krist ima ispuniti svojim svetim utjelovljenjem.

To je razlog zašto se Ivan tako britko i brzo “seli” sa starozavjetne Mudrosti koja je skrivala Riječ i preko božićne Riječi koja se utjelovila u Život da bi se temeljito koncentrirao na vječno, istinsko Svjetlo koje se ne pali i ne gasi na časke ili prema potrebi, nego otkako je žarom bljesnulo, tako neprestano obasjava, prosvjećuje i posvećuje čovječanstvo.

Od oduševljenja do nebrige

Ivan Krstitelj je, ne samo prvi koji je Krista predstavio svijetu, nego i prvi koji je Krista izravno prozvao da posvjedoči je li on Onaj ili da se čeka sljedećega. Krist, prizivajući se na Knjigu proroka Izaije, u Božanskome duhu odgovara Ivanu kako su žalosne duše utješene, kako su bolesne duše ozdravljene i kako su mrtve duše oživljene. Na ovim Isusovim odgovorima počiva i njegova mesijanska misija.

Međutim, Krstiteljevo svjedočanstvo o Svjetlu koje sve obasjava i sve mijenja, drukčije je od iskustva koje ima evanđelist Ivan. Evanđelist zna da je Svjetlo bilo izvrgnuto vjetru mržnje. Ivan zna da su Svjetlo pokušali trajno zatrnuti. Ali Ivan isto tako zna da Svjetlo nije moglo biti uništeno, nego su ljudi iz prkosa počeli zazirati, ignorirati i zanemarivati ga kako bi počastili tamu.       

Je li moguće ljubiti tamu, a prezirati Svjetlo? Ivan kaže da je moguće. Jer premda se Svjetlo ne može prekriti tamom niti tama može osvojiti Svjetlo, ipak se može ljubiti tamu i živjeti u njoj, a mrziti Svjetlo i bježati od njega.

Zato će se često čuti u javnosti ili privatnosti, na ulici ili u kući kako se Kristovim dolaskom ništa posebno nije dogodilo. Zavidna tama obmanjuje javnost: pogledajte, kaže, i dalje se ljudi žaloste, i dalje ima unesrećenih, bolesnih, i dalje čovječanstvo pati i umire. Složiti se s ovom tvrdnjom, znači zanijekati starozavjetnu Mudrost. Slegnuti ramenima na ovu podvalu, znači zanijekati novozavjetno Svjetlo. Jer, sve što je bilo navješteno o Kristu u Starome zavjetu, ispunjeno je u Novomu, i sve što je bilo rečeno u Novome zavjetu, ostvaruje se u našoj sadašnjosti.

Novo doba

Kad Isus preko Krstitelja poručuje svima nama kako su žalosni utješeni, onda time ne govori da žalosti više nema. Žalost je prirodni ljudski osjećaj koji se ne može odstraniti iz čovjekova duha. Jer kad bi se odstranila žalost, odstranila bi se i radost. I kad bi došao kraj žalosti, došao bi i kraj veselju. Kao što su sreća, zadovoljstvo, mir, ljubav prirodni u ljudima, tako je i žalost. Ono što se mijenja Božjim utjelovljenjem jest da nikakva žalost neće moći nadvladati sreću, mir i ljubav koja se s Kristom učovječila u kršćaninu. 

Kad Isus poručuje Ivanu da su bolesni ozdravili, onda time ne govori kako bolesti više nema, da ne postoji. Bolest je dio ljudske prirode koja se ne može odstraniti iz naše sredine. Jer kad ne bi bilo bolesti, ne bi bilo ni zdravlja, jer kad netko ne bi bio bolestan, onda ne bi ni mogao ozdraviti. Ono što se mijenja s Kristovim dolaskom nije naša priroda koja pobolijeva, nego naš duh koji ozdravlja. A to znači da nema bolesti koja će moći potamniti Svjetlo Duha koje djeluje u čovjeku da se poremećena stanja vrate na pravi put.   

Kad Isus preko Krstitelja poručuje svima nama da su mrtvi oživjeli, to onda ne znači da smrti više nema. Smrt je jedini ljudski prirodni način umiranja i redoviti put preseljenja s ovoga svijeta. Smrt se stoga ne može iskorijeniti jer bi se sa smrću iskorijenio i ljudski život. Ono što Krist mijenja u smrti jest njezina vječnost. Zato Pavao i kaže: “Hej smrti, gdje je tvoja pobjeda, gdje li je žalac tvoj?”

Riječ i Mudrost

Nema čovjeka koji neće u jaslicama Božića, u vječnosti Svjetla i u križu Nade prepoznati rođenoga, raspetoga i uskrsloga Krista koji je zaista promijenio ljudsku stvarnost. I to tako da je u onomu praiskonskome ništavilu odjeknula stvoriteljska Riječ; da je u onome antičkome kaosu zavladala zakonska Mudrost; i da je u modernoj pomrčini duha zasjalo Svjetlo životne nade.

Molitva vjernika

Svjetlo Istinsko koje rasvjetljuješ svakoga čovjeka, došao si na ovaj svijet da bi svojim vječnim svjetlom evanđelja obasjao zamračene putove čovječanstva. Presvetome tvojem božanstvu danas zaufano vapimo

Svjetlosti vječna, prosvijetli nas!            

  1. Bože, daj da se tvoja Crkva predstavlja svijetu kao navjestiteljica tvoje riječi, molimo te.
  2. Bože, daj da tvoja Crkva obasiplje čovječanstvo tvojim svjetlom istine, ljubavi i mira, molimo te.
  3. Bože, daj da naše župne zajednice budu vidljivi znakovi življenja tvojih sakramenata, molimo te.
  4. Bože, daj da te naše obitelji prepoznaju i časte kao svojega ljubljenoga člana, molimo te.
  5. Bože, daj da u završnici Božića naši mladi prepoznaju izazov tvojega nasljedovanja, molimo te.  
  6. Bože, daj da naša djeca u darovima Triju kraljeva prepoznaju i tvoj dar ljubavi za nas, molimo te.
  7. Bože, daj da naši pokojnici ugledaju tvoje svjetlo vječne slave, molimo te.

Spasitelju naš, budi naše svjetlo, naš put i naša jedina nada u svim danima nove godine i kroz cijeli zemaljski život, dok svi sretno ne prispijemo u vječni život gdje ćemo u slavi Oca, Sina i Duha Svetoga uživati vječno svjetlo tvoje slave. Amen.