(Iz 53,10-11; Heb 4,14-16; Mk 10,35-45 ili 10,42-45)

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU B

Čovjek koji sve daje na kocku zbog Isusa


Poslije Prvog svjetskog rata na Kupresu je vladala velika neimaština. Poratni porezi toliko su osiromašili pučanstvo da su se i one nekoć dobrostojeće obitelji jedva borile za goli život.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Dubravko Turalija

Uvod u misno slavlje

Knjiga proroka Izaije vrlo je dugačka i komplicirana knjiga u kojoj se iznenada radost promeće u žalost, tuga u slavlje, smijeh u plač, jecanje u poklik... Kada bismo tražili glavni lik cijele knjige, teško bismo ga mogli naći jer su tu mnogi glavni i sporedni likovi koji su usko vezani uz Božju volju i poslanje. Jedan od takvih je i pravedni sluga iz današnjega prvoga čitanja, koji je opisan kao žrtva koja dragovoljno trpi. To je pojedinac koji se pošteno i posvema daje za druge. Čovjek koji se daje za druge makar osobno kratkovječan produljuje sebi dane kroz one za koje se predaje. Pravednik na zemlji, dakle, živi kroz svoje čestito potomstvo i zajednicu. Ove nedjelje molimo za požrtvovne roditelje i njihovu djecu. Molimo za naše potomstvo, za nove generacije koje će svoja imena upisati u knjigu, ne samo vječnoga života, nego i trajna spomena.

U to vrijeme je u Otinovcima, s brojnom djecom, živio pošten, ali vrlo siromašan čovjek. Jedne mu godine ljetina posve podbaci. Zbog toga mu je i zimnica u kući bila krajnje oskudna. U toj oskudici bližio se i Božić. I dok je sav svijet u selu hitio pripremiti se za svetkovinu, kod ovoga siromaha kruha nije bilo niotkuda. Njegova djeca, ne razabirući ozbiljnost stanja, molila su ga da im priušti radostan i sit Božić. I taj čovjek je odlučio: U zoru, na Badnjicu, porani pa iz svoje štale izvede jednu jedinu kravu i odvede je u susjedno pravoslavno selo te ju tamo proda. Zatim se vrati kući i dostojno opremi Božić. Čuli za to susjedi i rodbina pa se, zajedno sa župnikom, stanu zgražati na tu njegovu bedastoću, ali on se nije previše osvrtao na njihove prijekore i uvrjede, nego se kao prostodušan vjernik uzdao, prije svega, u Božju providnost, a onda i u svoju dobru volju i poštenje. I tako je prošao Božić. Ali kako su odmicali dani u novoj godini, tako su kopnjele i njegove ograničene krušne zalihe. Međutim, te se godine dogodi da se zima otegne kao nikada do tada. Od nedosta‐ tka stočne hrane goveda i ovce po štalama počeli su naglo ugibati. Sve štale u selu bile su pune stoke, ali hranom potpuno prazne – sve štale osim one od poštene naivčine čija je bila puna sijena, ali bez ijedna živa hajvančeta. Čuli ljudi da je njegova štala puna sijena pa ga stanu moliti da im sve to proda, a za novce da ne pita jer im stoka i vrsni konji samo što ne skapaju od gladi. Tada taj čovjek dobro proda svo svoje sijeno što se zateklo u njegovoj štali. Kada je granulo proljetno sunce, taj isti seljak kupi dva puta bolju kravu od one što ju je pred Božić prodao, ali i veliku livadu u samome selu, odmah ispod turskoga groblja.

Strogi sudac i milosrdni Otac

Sveto pismo poznaje puno tipova i karaktera ljudi, ali od svih tih najčešći su oni što nalikuju onome rimskome satniku koji se nada, ali i javno ispovijeda: „Gospodine nisam dostojan…“ (Mt 8,5‐10) i onih koji sebe uvijek vide drugačijima od ostalih pa traže: „Učitelju, nešto nam treba“ (Mk 10,35). Ipak, u današnjim liturgijskim čitanjima, a pogotovo u evanđelju, nude se – kao i uvijek – rješenja za sva životna pitanja i dvojbe. Ne treba čovjeku velika i jaka inteligencija da bi dokučio sav blagoslov prostodušna pouzdanja u Boga, ali i svu pogubnost proračunatih povlastica. Svaki je čovjek pred Bogom samo čovjek. I baš kao što ovonedjeljni psalam uvjerava vjernika da je Bog pravedni sudac za one koji se strogo drže prava, ali i milosrdni Otac za one koji se pred njim drže bezvrijednim sinovima. Za one koji kažu da Bog tuče, osvećuje se, siječe i trpa u zatvor, nebeski Otac i nije nitko drugi doli strogi sudac. Za one koji se pouzdaju u njegovu milost i dobrotu, bio je i ostao milosrdni Otac koji oprašta grješniku, ne samo zbog toga što je sažaljiv, nego, prije svega, zbog toga što je pravi i istiniti Otac.

Vjera i zakon

Zato sveti pisac i upozorava obraćene Židove da vjernik ne živi po zakonu, nego po vjeri, nadi i ljubavi u Isusa Krista. Zakon je simbol svega onoga što čovjeka koči vidjeti i doživjeti čudo. Zakon je kruti sinonim za sigurnost i stabilnost, bez ikakva poticaja na pouzdanje. Prodati i posljednje utočište sigurnosti da bi se dogodilo čudo i novi početak primjer je, ne maloumna i naivna, nego hrabra i odvažna vjernika. Kada Isus kaže učenicima da ne nose ni kese ni odjeće ni obuće, na koga aludira nego baš na onoga čovjeka koji sve daje na kocku zbog Isusa. A takvih ljudi je mnogo. Pa zato i razbojnik i pokajnik i pravednik i bludnik i očajnik i veseljak nalaze u Isusu milosrđe, milost, oprost, pomirenje i snagu krenuti ispočetka ulažući sve svoje na Isusa.

Apostolske podjele

Jakov i Ivan, uz Petra, bili su apostolski prvaci koji su pokušali raspoređivati Isusove učenike na one gore i one dolje, na one na pročelju i one na začelju, na one bistrije i one zatupljenije. Prvaci apostolski voljeli su podjelu na „mi“ i „oni“, ali i onu ekskluzivnu „za“ i „protiv“. I premda s tako preciznim uvjerenjima i visokim ciljevima, sva trojica su počinila teške prekršaje u svojemu apostolatu: Jakov i Ivan traže povlastice, ne samo na zemlji, nego i na nebesima, a Petar u strahu zanemaruje sve te povlastice, i zemaljske i nebeske. Isus ne preferira, a još manje nagrađuje apostole koji kalkuliraju, procjenjuju i ocjenjuju druge, a sami se ne predaju riziku da sve, ama baš sve ostave i pođu za njim. Isus pogotovo ne podržava da se učenici dijele na one „gore“ i one „dolje“, na „učitelje“ i „učenike“, na „pametne“ i „glupe“. Isus nije ni došao zbog onih „gore“, a pogotovo ne zbog „učitelja“ ili „pametnjakovića“, nego isključivo zbog svih nas koji smo „dolje“. Zbog toga javno i tajno, otvoreno i u molitvi zagovara sve nas jer smo doista svi na svojevrsnim rubovima pa da nam se baš takvima navijesti spasenje, da nas se podigne i osokoli, da nas se nagradi i uvaži. Stoga biti prvi među apostolima ili gurati se u nekakav „zbor“ alarmantan je poziv da stvari po Božju ne idu kako treba.

U evanđelju „prvi“ treba biti toliko ponizan, neznatan i nevidljiv da i onaj „najposljednji“ bude istaknutiji od njega. Nadljudska je to misija, zato makar povjerena mnogima, samo rijetki ju ostvare do kraja. U Kristovoj Crkvi nema nedodirljivih i onih koji su „gore“. Tako i Jakov i Ivan i Petar trebaju izravan Učiteljev prijekor kako bi se i njima i onima „malenima“ um razdanio i spoznaja usavršila da privremeno prijestolje nije nikakav uvjet za vječno postolje.