(Izl 17,8-13; 2 Tim 3,14-4,2; Lk 18,1-8)

DVADESET I DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU C

Snaga ustrajne i nepokolebljive molitve


Iz prvoga čitanja kojega uzimamo iz Knjige Izlaska slušamo o sukobu Židova i Amalećana. Amalećani su bili jedan od naroda koji su se ispriječili Židovima na ulasku u Obećanu zemlju.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Kristijan Gerbic

Uvod u pokajnički čin

Dragi prijatelji Isusa i Marije. Biblijska čitanja odabrana za 29. nedjelju kroz godinu u najvećoj mjeri govore o molitvi. O njoj je mnogo pisano u Svetom pismu, teološkim traktatima… No, ono što je uvjet bez kojega istinska molitva ne može postojati jest duhovni znoj. On znači doći do tog stupnja zrelosti duha da razumijem i da sam svjestan, te da prihvaćam svoju ovisnost o Bogu. Ovo zahtijeva cjeloživotnu i neprekidnu molitvu. Ona je moguća kad svoj rad, svaki trenutak u jednom danu prikažem Bogu i tako posvetim. Mojim posvećenjem posvećuje se i sve što radim. Blaženi Miroslav Bulešić pisao je da je molitva svako djelo učinjeno Bogu na čast, bilo tjelesno, bilo duhovno. Ako nam život postane molitva, svjedočit ćemo velikim i divnim Božjim djelima.

U danima nevolje kad nam prijete mnoge nepovoljne situacije želeći nas uništiti ili zapriječiti Božji naum u nama, molitva se pokazuje kao izvrsno oružje. To vidimo i u primjeru Židova. Dok Mojsije drži ispružene ruke nad svojim narodom, oni nadjačavaju neprijatelja, a kad ih spusti, nadjačava neprijatelj. Podignute ruke znak su molitve za blagoslov. Pred njom svi „naši“ Amalećani bivaju nadjačani snagom Božje milosti koja se na nas spušta tijekom molitve. Čovjek koji ne moli dovodi sebe u tešku situaciju. Tko ne prepozna molitvu kao nužnu opciju za sebe, biva napadnut mnogim grijesima od kojih se teško oslobađa, i time dolazi u opasnost da nikada ne uđe u Obećanu zemlju.

Drugo čitanje je iz Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju. Pavao razumije da će Crkva uskoro ostati bez apostola, pa tako i njega, jer im je život „doderan“ propovijedanjem Riječi. Sve što mu savjetuje i sam je Pavao činio: „Ostani u onome u čemu si poučen i čemu si vjeru dao… propovijedaj riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.“ Kao temelj svemu kršćanskom životu i apostolskom djelovanju Pavao postavlja Sveto pismo. Čitanje, proučavanje, usklađivanje s njim je izvrstan način molitve. Sveto pismo je čovjeku upućena Božja riječ, i kao takva ona ima snagu činiti u nama sve novo. Tko preko Svetog pisma ne upoznaje Boga, ne može imati ni pravo razumijevanje molitve.

Bijaše neka udovica

Bog na mnogo mjesta u Bibliji progovara o onima koji su najugroženiji. Među njima su i udovice. Ako bi ostale bez muških članova obitelji, bile su osuđene živjeti od tuđe milostinje, bez socijalne ili istinske pravne zaštite. Bog na takve gleda s posebnom brigom, i sam se zauzima za njihova prava da ih obrani pred onima koji ih žele unesrećiti. U ovonedjeljnom evanđeoskom ulomku sv. Luka nam donosi Isusovu prispodobu o jednoj takvoj udovici. Pa iako je spadala u grupu nezaštićenih, gotovo bespomoćnih članova društva, ona ipak zna sebi pomoći. Čini to na način koji joj je jedino moguć. Dosadna je, i u tome nepokolebljiva. Uporno i neprestano vapije za pomoći. Ne obeshrabruje se niti zamara pitanjem je li komu dosadna. Svjesna je da nema zaštitnika, i da ne posjeduje sredstva kojima se može oduprijeti nepravednu progonitelju, te životnu situaciju okrenuti na dobro.  

Obranit ću je da vječno ne dolazi

Nasuprot udovici je sudac. U društvu zauzima sam vrh moći i ugleda. Sličan je Bogu jer vlastitom voljom odlučuje o ljudskim životima. Potpuna suprotnost svemu što je životna situacija udovice. To ga čini oholim. No, i pored toga, ovaj nepravedni sudac spreman je i sposoban učiniti dobro djelo. Dugo vremena je odgađao, ali na kraju ipak prihvaća stati u obranu progonjene udovice. Razlog promjene njegova stava nije velikodušnost ili dobrota, nego osobna korist. Isprva ne želi pomoći jer zna da mu udovica ne može platiti usluge, ali kasnije mijenja svoj stav budući da ga udovica prisiljava na to: „Obranit ću je da vječno ne dolazi mučiti me.“ Dakle, čovjek je sposoban činiti dobro drugima i onda kada je u prvom planu njegov osobni probitak. Takvo djelo u svojoj naravi nije dobro. Ali, kako u središtu pozornosti nije sudac nego udovica, Isus nam želi pokazati snagu ustrajne i nepokolebljive molitve.

Ustrajno tražiti volju Božju

Uspjeh molitve ove udovice je u tomu što ona uvijek i iznova dolazi sa svojom molbom. Pa ipak, Isusove uvodne riječi, prije nego je ispričao prispodobu kojom će pokazati „kako valja svagda moliti i nikada ne sustati“, ne treba shvatiti na način da ustrajno moliti podrazumijeva zahtjev uslišanja po svaku cijenu. Ustrajnost ovdje znači održati blizinu i susret s Bogom, i to činiti po svaku cijenu, bez obzira na sve što bi se oko nas moglo događati. Kršćanin koji moli traži Božju volju i njezino ostvarenje u vlastitu životu. Tražiti Božju volju znači željeti sebi najbolje budući da Božja volja u sebi jest sve ono što bih i sam sebi odabrao kad bih savršeno znao što je najbolje za mene. To znači da biranjem Božje volje biram sebi najbolje. I obratno, napuštanjem Božje volje odričem se svega što je dobro za mene. Ovakva molitva predanja Bogu krasi one koji nemaju drugu životnu sigurnost, nego su sve što imaju, a najvrjedniji je život, stavili u ruke Bogu i od njega traže što im je potrebno i za njih najbolje. Ali oni, koji kao sudac imaju sigurnost u novcu i moći, ne odlučuju se tražiti drugu sigurnost. Kad čovjek napusti ili nema Boga, onda sebe ili druge pravi bogovima. To nekako i  funkcionira jedan dio života, obično dok je čovjek u naponu snaga. No, kad nastupe nesreće u vidu rastava, nesretnih slučajeva, razrušenih odnosa, bankrota ili dugova, bolesti, smrti bližnjih… tada dolazi do velikih kriza. Čovjek koji se oslanjao na sebe i propadljivu materiju uviđa da mu ništa od toga ne donosi mir niti izlaz iz situacije. Hvataju ga razočaranja, tuge ili ozbiljnija stanja kao depresije i slično. Ta nova situacija pokazuje samo drugi vid čovjekove oholosti. Najprije je vidljivo oholo živio, a potom iz samosažaljenja i odbijanja obraćenja tone u depresiju ili samosažaljenje. U ovim razdobljima, u kojima smo izgubili kontrolu nad vlastitim životom, pred nama se otvara mogućnost obraćenja i promjene života. Bog dopušta da uđemo u teška razdoblja kako bismo imali iskustvo tame koja nastaje oholim životom, te da bismo se obratili i ozdravili.

Molitva i „moljakanje“

Gospodin ponekad odgađa uslišanje naše molitve. I to čini poradi nas. Čovjek sve što stekne na brzinu i oko čega se nije trudio ne cijeni i nije zahvalan, pa stoga ne može ni imati pravi odnos prema primljenu daru. To je slično kao u prispodobi o deset gubavaca. Njih devet nikada nije zahvalilo Gospodinu na ozdravljenju i ostali su na početnim pozicijama u odnosu na Boga – vratili su se „svojem“ životu. Naprotiv, Bog želi da ga najprije upoznamo kao Spasitelja i steknemo iskustvo spašenosti. Ono mijenja naše misli i nutrinu, upravlja nas drugačije prema smislu, životu, vrijednostima, trenutcima koji prolaze, ljudima, poslu, željama, htijenjima… S druge strane, mnogi mole, ali odustaju ako nisu brzo uslišani. To je zbog slabosti vjere. Nisu se obratili pa njihova molitva nije prava molitva, nego neko „moljakanje“. Ako se neprestano traže darovi, a ne i Darovatelj, jasno uviđamo srce koje se sebeljubno vrti oko sebe.

Bog nikada ne oklijeva izliti Duha Svetoga, i to u izobilju onima koji ga za to mole. Ako smo puni Duha Svetoga, onda hodamo putem spasenja i svaki trenutak našega života podređen je njemu. U suprotnom, možemo steći cijeli svijet, a izgubiti svoj život. Zalog obećana Duha Svetog jest Isus Krist. Čašćenjem Presvetog oltarskog sakramenta i pričešćivanjem na sv. misama sudjelujemo u tom obećanju, tj. ono se ispunja na nama, punimo se Duhom Svetim. Biti ovisnik nije zgodna karakteristika, ali biti ovisnik o Bogu je spasonosno. Svima nama želim takvu ovisnost kojoj nema zamjene do kraja života.