Piše: Mirko Šimić

Kao što bez svagdanjeg kruha nema života, tako ni bez srca nema duha, nema životnog otkucaja naše nematerijalne stvarnosti. I štošta bi se moglo i trebalo kazati o srcu iako vjerojatno mislimo da sve znamo o njemu. Pođimo od onog temeljnog saznanja i naših spoznaja koje imamo o njemu kada govorimo o našem tjelesnom životu. Srce je vitalni organ u našem tijelu koji svojim uravnoteženim otkucajima daje i ravnotežu našem zdravom tijelu. Iako je danas medicina toliko uznapredovala da postoje i određene preinake, odnosno pomoć u radu srca, svjesni smo njegove vrijednosti upravo u situacijama kada čujemo da netko ima poteškoća sa srcem ili da je umro od bolesti srca. Bolest srca je naša moderna bolest i vrlo je rasprostranjena unatoč svim tim medicinskim dostignućima. Stoga, na tragu obveze čuvati i brinuti se o vlastitom zdravlju, trebamo posvetiti i određenu brigu za naše srce. Ipak, nama puno važna dimenzija kada promišljamo o srcu je ona nematerijalna, duhovna, nepropadljiva, vječna.

Srčanost proizlazi iz srca

Iz svakodnevnog života i iskustva čut ćemo ili ćemo sami reći za neku osobu da „ima srce“. I znamo što pod tim mislimo jer svaki čovjek ima ono gore opisano srce. Ipak, onaj koji ima istinsko srce, ne srce od kamena kao što to Biblija kaže, osoba je koja je na određeni način mudra i umna. Štoviše, za Bibliju srce i znači samu čovjekovu bit, njegov smisao, ali i njegov habitus, način života, njegov životni stav. „Čisto srce stvori mi Bože, i Duh postojan obnovi u meni“, čitamo u Psalmu i naglašavamo pogotovo u vrijeme korizme što želimo u svome srcu, odnosno kakvo srce želimo. Ovo može biti svojevrsni predložak da i mi zauzmemo svoj životni stav u ovom globaliziranom i računalnom svijetu u kojemu upravo tehnika nadmašuje istinski osjećaj, potiskuje izvornost ljudskog života, zatamnjuje smisao srca i stavlja na prvo mjesto tzv. irealnu, iracionalnu i virtualnu srčanost koja traje koliko i klik na tipkovnici. Istinska srčanost s kojom povezujemo i srdačnost danas su i te kako potrebni kada je govorimo o odnosu prema Bogu i prema čovjeku. Kršćanin stoga treba biti čovjek srca, čovjek koji preko srca osjeća najdublju povezanost s Bogom koju treba prenijeti na čovjeka s kojim se susreće. Srca, srčanosti i srdačnosti treba našem otupljenom društvu kako bismo proizveli istinske zdrave i zrele plodove našeg življenja. Egoistična učmalost umrtvljuje naše srčano djelovanje, našu srčanu prijateljsku reakciju koja ljutnju treba pretvoriti u blagost, grubost u nježnost, odbacivanje u prihvaćanje. Govoriti o srcu, znači stoga govoriti o istinskoj i nepropadljivoj dobroti. U svome životu susrest ćemo vjerojatno dosta učenih, mudrih i pametnih ljudi koji iza sebe ostavljaju velika dostignuća na različitim područjima znanosti. Ipak, vjerojatnije je da ćemo se sjetiti ljudi srca, onih koje smo poznavali kao iskrene i dobronamjerne osobe koje su iza sebe ostavljale dobre primjere ljudskog humanizma, altruizma i ljubavi za druge. Nerijetko mudre i umne prati skandalozan način života ili ih se tako prezentira u javnosti. Ljudi srca prije svega djeluju u svojoj skrovitosti, štoviše ne žele da se za njih i zna, ali i te kako zaslužuju biti spomenuti jer su istinski uzori i smjerokaz cjelokupnom čovječanstvu.

Bog gleda na srce

Za razliku od nas ljudi koji vidimo samo ono što nam je pred očima, Bog gleda puno dalje i zadire u naše srce. U našem se srcu nakupljaju sve životne snage i motivi; u srcu donosimo i konkretne odluke (usp. Mudr 24,12). Naše srce djeluje na različite načine i ima mnogovrsne oblike. Tako možemo govoriti o osjetljivosti i osjećajnosti koje proizlaze iz našeg srca, ali ima tu i pohlepa, požuda, potreba, obeshrabrenosti, strahova... Naša savjest također proizlazi iz srca. Potrebno je, dakle, težiti mudrome srcu („Naučiti brojiti dane kako bismo postigli mudro srce“ Ps 92), srcu koje vidi dalje od očiju, srcu koje je očišćeno i pročišćeno i koje je kadro donositi takve odluke radi kojih se pred Bogom nećemo stidjeti.

Božji, vječni zakon

Kada bi naši ljudski zakoni bili na tragu Božje promisli o ljudima, onda bi oni doista bili smisleni, kvalitetni, sigurni i stabilni. O takvom zakonodavstvu govori nam Knjiga Ponovljenog zakona za koju znamo da se bavi događajima koji su se zbivali sredinom 11. stoljeća prije Krista. Glavni protagonist Mojsije u današnjem odlomku traži od naroda da Božjem zakonu ništa ne dodaje, ali i da ništa ne oduzima. Mojsije koji je svjestan da neće uvesti narod u Obećanu zemlju, zna da taj isti narod često želi skrenuti s puta pa tumačiti i prihvaćati u zakonu ono što mu se sviđa, a odbacivati ono što mu se čini neprihvatljivim. I upozorava Mojsije da narod koji drži do Božjeg zakona, koji ga ne mijenja, postaje mudrim i razboritim narodom kojemu će se drugi narodi diviti i poštivati ga, ne zbog njegove mudrosti, nego zbog Boga koji daje tako mudre zakone narodu i što preko njih ostaje povezan sa svojim narodom. Eto zašto je taj zakon nepodmitljiv i nije korumpiran. Iz njega proizlazi božanska mudrost i snaga. Možemo li se uopće ugledati u Božje zakonodavstvo u našem sekulariziranom društvu? Iako su nam zakoni ili zapovijedi jako dobro poznate, čini se da ne želimo takvo što imati u svojoj svakodnevici. Lakše je svakako naširoko (pro)tumačiti zakon (ili uskogrudno poput pismoznanaca), nego ga prihvaćati u njegovu izvornom obliku. Što nam je onda činiti? Biti razboriti i mudri dakako možemo. Lako ćemo uvidjeti što služi našoj izgradnji, a što našem uništenju. Jedan problem i dalje ostaje, a to je ona apsolutna sloboda koju nam je Bog podario. Problem? Sloboda izbora zbog koje ne možemo imati izgovor zašto smo se odlučili izabrati ono što vodi u propast, a ne ono što vodi izgradnji. Tu se krije i odgovor zašto smo skloni korumpirati druge i sami biti korumpirani, zašto smo skloni mijenjati zakone i prilagođivati ih samima sebi, a ne usklađivati ih s Božjom ostavštinom. Slično se danas ponašamo, iako se dičimo kojekakvim humanističkim i inim znanstvenim dosezima, kao što se ponašao i izabrani narod prije više od 3 000 godina. Možemo li se opravdati sličnim izgovorima kao oni u ono vrijeme (pomrijesmo u pustinji, gladni smo, žedni smo...) ili mi imamo bolje izgovore jer smo mudriji i pametniji? I da, pamet koju posjedujemo ne dolazi od Boga, nema on s time ništa, to smo postigli vlastitim spoznajama... Mudar narod dopušta Bogu prebivati u njegovu okružju, dopušta mu zaogrnuti ga plaštem sigurnosti, blagoslova i blagostanja. Da, mudar narod.

Napetost vanjštine i nutrine

Vječita netrpeljivost između onoga što zovemo vanjštinom i onoga što je nutrina kulminira danas i u odlomku iz Markova evanđelja. S jedne strane imamo naše stare poznanike i pametnjakoviće pismoznance i farizeje – istina mudre i učene ljude, koji se uredno drže predaja starih i zakonodavstva, što po sebi ne bi trebalo biti problematično – a s druge strane tu su Isusovi učenici koji se tih istih predaja ne drže, ne zanimaju ih ili ih pak jednostavno zanemaruju. Danas imamo sličnu situaciju kod pojedinih vjernika da upravo onomu što je nebitno ili manje važno pripisuju odlučujuću ulogu u kreiranju vlastite religioznosti. Ovdje je stoga potrebno upozoriti da nije sve ono što je tradicionalno u nekom narodu ili mjestu odmah i tradicija. Tradicija se mora iskovati prokušanim sredstvima i zrelim zaključivanjima kao što to radi crkveno učiteljstvo ili pojedini njezini autoriteti koji se neće zaletjeti u brzopletom donošenju ovog ili onog zaključka. Za Isusa je sporedno jedu li njegovi učenici neopranih ruku (to im predbacuju farizeji). Puno veći problem je što njegovi suvremenici „napustiše Božje zapovijedi“ i prionuše uz „ljudske uredbe“. Isus je novozavjetni Prorok koji nadopunjuje starozavjetne koji su upozoravali narod da jedino promjenama u ljudskim srcima mogu nastupiti pozitivne promjene u narodu. Današnji kršćanin nerijetko drži da je dovoljno izvanjski udovoljiti Bogu, po mogućnosti učiniti to i pred drugima da ga vide, i time poput učenih pismoznanaca „odraditi“ svoju odgovornost prema Zakonu.

Grijesi srca

A iz onog spomenutog srca upravo često proizlaze tako veliki i uvijek aktualni grijesi kao što su ogovaranje i klevetanje bližnjega koje će teško moći opravdati ona samo vanjska obzirnost i pobožnost prema Bogu. Stari Rimljani običavali su klevetnicima i lažovima na čelu ugravirati slovo C, što je značilo calumniator – klevetnik – kako bi upozorili na negativne pojave u društvu. Ovomu su često skloni upravo tzv. pobožni kršćani koji svojim iskvarenim srcem drugomu prije napakoste nego ga usmjere na pravi put. Upravo na ovo Isus i upozorava u današnjem odlomku iz Markova evanđelja. Ukoliko nam je vlastito srce zatrovano i ukoliko iz njega proizlaze sve one zle namisli poput opakosti, prijevara, uznositosti, teško ćemo biti istinski i „pobožni“ kršćani, prije ćemo biti kao pogani koji Boga časte samo jezikom da ih drugi vide.

Plemenitost srca

Častiti Boga srcem, jednostavan je zahtjev jer iz srca trebaju i mogu proizići i naši najljepši osjećaji i misli. Kada nekomu kažemo da mu želimo od srca uspjeh i sreću, onda je za očekivati i da stojimo iza tih riječi. Kada smo uopće zadnji put bili tako srdačni i nekomu zaželjeli uspjeh u školi, na poslu, u obitelji, onako, istinski, od srca, bez formalizma i tzv. skromnosti koja je nadomjestak za oholost u najnegativnijem smislu ukoliko je izvanjski učinjena? Ako se ne možemo sjetiti kada je to bilo, krajnje je vrijeme da to ponovno iskreno i radosno učinimo. Isus je žestoko kritizirao formalizam koji je bio nazočan i u bogoslužju i u obredima te zakonu i tradiciji. Isus će radije staviti naglasak na ono što se događa u ljudskom srcu. Inzistirat će on i na stalnoj promjeni srca, tražit će da u nama prevlada ono najljepše što proizlazi iz srca, a to je ljubav koja je moćna nadvisiti sve ono drugo što srce također može izroditi. Ukoliko budemo posjedovali tu ljubav, moći ćemo hrabro i prijateljski mijenjati sami sebe i zaželjeti pozitivne promjene i na drugima.