Piše: Marko Zubak

Nerijetko se ponašamo kao mala razmažena djeca i nije nam teško „kupiti igračke“, ali nas one ne zadovoljavaju, nego nas naprotiv ostavljaju praznima. Čudimo se katkada vjernicima čak na samrtnoj postelji kako još uvijek „fantaziraju“ o nečemu zemaljskom, prošlom, tako nevažnom, a u isto vrijeme nerijetko misleći da sakramenti nisu za njih jer oni neće još umrijeti. Toliki su se već prevarili i tolike je već život prevario. Sv. Kolumban razmišlja ovako:„O zemaljski živote, kolike si već prevario, zaveo, zaslijepio! Ti dolaziš i jesi jedno ništa. Pojavljuješ se i samo si sjena. Koji te ljube, ne poznaju te. Samo te oni poznaju koji te preziru. Što si ti, o zemaljski živote? Ti si ljudski put, a uz to još nejednak; jednima si dugačak, drugima kratak, ovima širok, onima uzak, nekima veseo, drugima žalostan, ali za sve veoma brz i nepovratan.“

Tko nebo ne nosi u sebi, uzalud će ga tražiti u svemiru

Bogati mladić iz evanđelja, iako je znao da biti čista srca jest najviše što su mudri shvatili, a još mudriji provodili, ipak je previdio da samo vječnost ima trajnu vrijednost i da ne postoji trajna sreća na zemlji, nego samo „sretni trenutci“. Na njega se mogu primijeniti Cankarjeve riječi: „Nisam ni krao ni ubijao, ni pravio preljub, čista je moja duša! – Lažove! Zar nisi gulio jabuku, kad si prolazio mimo gladnoga i pogledao ga bez stida? Bilo je strašnije nego da si krao, ubijao i preljub činio... Pravedni sudac radije će oprostiti ubojici, koji je, polazeći k vješalima, podragao dijete, što je plakalo, nego tebi 'čistome'. Jer srce ne pozna sitnica ni paragrafa.“ (Ivan Cankar-Desetica). Očito je ovaj mladić znao za Isusa i slušao ga ili o Njemu puno čuo pa mu tako smjelo i samouvjereno i pristupio. Ali nije znao, kao što kaže papa Franjo u apostolskoj pobudnici Radost Evanđelja,da „biti učenikom znači biti trajno spreman i raspoloživ nositi drugima Isusovu ljubav, i to se može dogoditi neočekivano i na spontan način na svim mjestima, na putovima, na trgovima, na radnome mjestu, na ulici“ (EG 127). „Isus ga zavoli“, kaže evanđelje. Mladost je po sebi lijepa i draga, pogotovo kad je čista i nesebična. Ali ni Isus nije nikoga ostavljao ravnodušnim, pa čak ni ovog bogatog mladića. Isus nikada ne okoliša, nego pogađa u srž. Time nas stavlja na ispit i dovodi pred pitanje: ili jesmo ili nismo vjerodostojni! „O da si vruć ili hladan“, reći će, ali mlake ne podnosi.

Veliki znanstvenik i nobelovac Albert Einstein napisa: „Nitko ne može nijekati da je Isus postojao ni tvrditi da njegove riječi nisu lijepe; čak ako ih je netko i izgovorio prije njega, nitko ih nije formulirao na tako božanski način... Ja sam Židov, ali svijetli lik tog čovjeka iz Nazareta silno me se doimlje... Doista postoji samo jedno mjesto na svijetu gdje ne vidimo nikakva mraka. To je osoba Isusa Krista. U njemu nam se Bog najjasnije očitovao.“

Kao što se Isusova priča o izgubljenom sinu ili izgubljenom ocu može različito interpretirati i nikada je nećemo do kraja iscrpiti, jer živi u nama i događa se nama, tako i ovu Isusovu sugovorničku besjedu o bogatu mladiću možemo različito, ne samo nazvati, nego doživjeti. Riječ je o bogatu mladiću, o bezimenu, ali čestitu čeljadetu koje je očuvalo Božje zapovijedi od svoje mladosti. Kako bi uskliknuo sluga Božji kardinal Kuharić: „Kako je lijep čist naraštaj!“ No, tko ne daje sve, ne daje ništa!

Bogati mladić siromašne duše

Bogati mladić na pragu muževne dobi dolazi pred Isusa s toliko planova i nada. U hipu upire pogled u budućnost svoga života pred božanskim sveznadarom Isusom koji tako dostojanstveno i suvereno poštuje njegovu slobodu. On, međutim, neslobodan, iako mu je vedri idealizam najdragocjenije blago, zatvara se učahuren u vlastitu izgubljenost. Možda se već iduće godine gorko pokajao što je prokockao tako neponovljiv susret. Ali popravnoga ispita iz života nema. Iako je naizgled pitao Učitelja o zapovijedima, sebični ego nije mu dao izdići se prema visinama. Naučen u svemu obilovati, nema više prostora ni za mrvicu strpljenja prema duhovnome. Šteta, ostade bezimen. Uz to mu je loše krenulo u životu. Blago se lagano rasipalo, blagoslova nestajalo. Spletke i smicalice podozrivih slugu posmicale i pojele sve ovlaš prikupljeno bogatstvo. Mladić u hipu osijedio: „Nesta para, nesta prijatelja!“ Možda je trčao za Isusom da mu kaže kako se predomislio i nepromišljeno mu rekao ne, ali Isus je nestao u mnoštvu. Sv. Augustin će reći: „Bojim se da se Bog, koji je prošao, više neće vratiti!“ Da je barem zapisao broj telefona ili uzeo e-mail adresu kojeg apostola. Sve je sada uzalud. Kao što nekoć pijetao upozori Petra na izdaju, tako sada zablejaše ovce i izbezumiše se jarići i telići kad ga ugledaše toliko izvan sebe. Sinu mu misao: „Zar zauvijek služiti robu umjesto Gospodaru?“ Nasuprot nesretnom mladiću Isus koji ga je znao i poznavao do u najtajniju dubinu kao što poznaje onaj koji ne traži vlastitu slavu nego istinu i dobro drugoga, ide dalje kao da se ništa nije dogodilo. Isus je znao o njemu – kao i o svakomu od nas što zna – ono što je iznad svih znanstvenih knjiga i stručnih literatura. Isus nas poznaje drugačije i dublje nego naši očevi i majke, prijatelji i učenjaci, poznaje nas kao što pronicavo znaju najjednostavniji jer je poznavao božanskim umom i srcem. Iskreno se zanimao za čovjeka i iskreno je do savršenstva poznavao čovjeka znajući sve što i kako se živi i što se događa među ljudima. „I nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku!“ (Iv 2,25). Zato je i došao. Zato se i ne zadržava dalje s mladićem jer je već na putu za Jeruzalem gdje ga čeka muka, smrt i uskrsnuće. Zato Isusu nije kao mladiću do telića i jarića, nego do sudbonosnog spašavanja čovječanstva. Kao što je prije rekao sličnom simpatizeru: „Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve“ (Mt 8,22), tako je sada i ovom mladiću trebao reći: „Pusti svoje ovce i koze i idi za mnom.“ Ali Isus je šutio. No ta šutnja i danas jače progovara od svake riječi. Na svu sreću i danas ima onih koji su spremni s Langensteinom posvjedočiti: „Tražio sam put, a našao sam samo natpise. Tražio sam istinu, a čuo sam parole. Tražio sam život, ali se nisam nasitio. A onda me je potražio Isus - i našao sam sve.“

Tko je mudar?

„Mnogo ima pobožnih – malo svetih. Nama vlada osrednjost. A Crkva treba baš svetih ljudi, a ne polovičnih jer čovjek je pitanje – Krist je odgovor. Ljudski život je zagonetka – Krist je rješenje. Zemaljski je život potreba – Krist je pomoć. Bez Krista smo bez puta, bez istine, bez života”, rekao je P. Arnold Janssen.

Mudrosti i pameti nikad dosta, znamo iz vlastitog iskustva. Sv. pismo kaže: „Strah je Gospodnji početak mudrosti” (Ps 111,10), a u današnjem prvom čitanju čujemo Salomonove riječi: „Pomolih se i razbor dobih.“ Dakle, bogobojaznost i molitva donose nam mudrost života. Tko je dakle mudar? Mudar je onaj tko računa s Bogom, ali potpuno i uvijek, ne samo kad smo u škripcu ili tjesnacu ili tjeskobi, nego svakodnevno, stalno. Po mudrosti smo slični svome Stvoritelju. Zato se prije liturgijske reforme novokršteniku stavljalo soli na jezik da odmah primi i mudrost koja odozgor dolazi.

P. Claudel našao se za vrijeme božićnih Vespera 1886. u katedrali Notre Dame u Parizu. Dok su mali pjevači pjevali Magnificat, njega je iznutra obasjala tako nagla i žarka svjetlost vjere koja mu je od tog trenutka postala svrha i pokretač života i čitava pjesničkog stvaranja. Poznat je njegov poklik: „O blagoslovljen, moj Gospodine, koji si me izbavio od mene samoga i koji daješ da ne stavljam svoje dobro u samoga sebe, nego samo u Tvoju volju.” Molimo i mi danas: Gospodine moj i Bože moj, uzmi sve od mene što me priječi k Tebi, a daruj mi sve ono što me vodi k Tebi. Oslobodi me od mene, a daruj mi sebe. Amen.