(2 Kr 5,14-17; 2 Tim 2,8-13; Lk 17,11-19)

DVADESET I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU C

Bog kao lijek - nezahvalnost kao grijeh


Je li itko ikada toliko učinio za čovjeka i cijelo čovječanstvo kao što je to besprijekorno i samozatajno činio Isus Krist Spasitelj? Da je On prošao zemljom čineći dobro, potvrđuje i današnje evanđelje o izliječenju deset gubavaca.

Foto: Pixabay.com

Foto: Pixabay.com

Piše: Marko Zubak

Uvod u pokajnički čin

„Hvala“, „molim“, „oprosti“, učili smo te tri najvažnije riječi od malih nogu. Možda smo se u vrijeme uspjeha pitali zašto biti zahvalan za nešto što smo sami postigli? Odgovor nam može dati proslavljena hrvatska atletičarka Blanka Vlašić. Ona je u svojoj katehezi mladima u Mariji Bistrici ispričala kako ju je Gospodin vodio kroz najteže trenutke njezine sportske karijere. „Križ u obliku ozljede bio je znak od Boga. Bolest je milost, križ je milost i to je ono što nam život s Isusom nudi“, rekla je Blanka. Osvrnula se na posljednje Olimpijske igre u Rio de Janeiru gdje je došla nespremna i ozlijeđena. „Pitala sam se, kaže ona, ima li sve to uopće smisla, no nakon osvojene medalje uvidjela sam da me boljelo kako bi mi Gospodin pokazao da nešto na što sam računala ne mora biti ako On tako odluči.“ A govoreći o svom obraćenju, rekla je kako je shvatila da ako je Bog stvorio sve oko nas, onda mu nije bio problem doći u močvarno tlo njezine duše. „Sada skačem za Gospodina. Sve što radim prikazujem Gospodinu. Ja više nisam bitna“, istaknula je. Možemo li i mi danas s gubavcima iz evanđelja reći: „Od sada sve što činim, činit ću za Boga, ja više nisam važan?“ Tako su činili sveti i postigli su sve. Ali još uvijek nam ostaje problem nezahvalnosti kojeg duboko u sebi nosimo. Ako ga svakodnevno iz sebe ne iskorijenjujemo, brzo može prerasti u druge vidove oholosti i grijeha. Pokajmo se danas za sve grijehe nezahvalnosti prema Bogu i bližnjima.

Guba je tada bila najteža psiho-somatska bolest. U vapaju nemoćnih gubavaca možemo prepoznati svakoga od nas. Svi smo pomalo izolirani ili otuđeni od sebe samih i svojih bližnjih, svejedno je li vlastitom voljom ili krivnjom drugih. Samo nas Isus može vratiti na pravi životni put.

Isus univerzalni lijek

Kada bi netko uspio pronaći univerzalni lijek protiv svih bolesti, taj bi zaslužio, ne samo Nobelovu nagradu i spomenike diljem svijeta, nego bi zaslužio da se po njemu zove čitav svijet. Ali takvo epohalno otkriće još nitko nije ostvario osim Isusa Krista. Pa ipak, po njemu još ne zovemo ovaj svijet, nego samo od Njegova rođenja računamo vrijeme. Možda je i to slika naše nezahvalnosti prema Bogu. Iako smo svi mi osjetljivi na nezahvalnost, u isto vrijeme prečesto zaboravljamo biti zahvalni. Sveti Pavao nas upozorava: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1Kor 4,7). Znamo da je sve što imamo i jesmo plod Božje ljubavi i dobrote: od Njega smo preko naših roditelja dobili život u ljubavi. No, možda bi i nama danas trebalo neko čudo ljubavi kao što se prije 20 godina dogodilo na oči medicinske sestre koja je u isti inkubator stavila blizanke da se oproste jer jedna više nije davala znakove života, ali je nakon dodira ljubavi oživjela. Događaj je to koji se zbio 17. listopada 1997., a kojega Paul i Heidi Jackson te njihovi liječnici nikad neće zaboraviti. U šestom mjesecu trudnoće Heidi je hitno odvedena u operacijsku dvoranu gdje je rodila blizanke. Bilo je pravo čudo što su nedonoščad preživjela, no bila im je potrebna intenzivna njega i djevojčice su stavljene u odvojene inkubatore. I dok je Kyrie počela dobivati na težini, njezina sestrica Brielle bila je jako slaba. Mogućnost da preživi bila je sve manja. Dana 12. studenog njezino je stanje postalo kritično. Očajna u namjeri da spasi djevojčicu, medicinska sestra Gayle Kasparian odlučila je prekršiti pravila bolnice i staviti Kyrie kraj sestre. Ono što se zatim dogodilo zauvijek je promijenilo medicinski svijet. Znamo koliko je fizički kontakt s majkom važan za novorođenčad, no ova priča koja je postala poznata kao „zagrljaj spasa“, prvi je put navela liječnike da prerano rođene blizance stavljaju u isti krevetić. I 20 godina kasnije čudo blizanki Jackson i dalje fascinira svijet (Littlethings.com/Magazin.hr). Ovaj događaj u nama pobuđuje divljenje i zahvalnost. I mi smo poput gubavaca – ranjena bića, a poput blizanaca potrebni ljubavi i topline – socijalna bića. Ovi su gubavci po slovu zakona bili izbačeni iz društva da ne bi zarazili druge. Isus ih ponovo vraća u društvo, u zajedništvo, u život. Međutim, spasilo ih je to što su prepoznali Isusa i nazvali ga „Učitelju“. Nisu išli vračarima i gatarama da ih spase, niti su pozivali „brojeve spasa“ kod tzv. učitelja. Znali su tko je Učitelj. I nisu tražili čudo odmah, nego su spremno poslušali Isusa i uputili se kako im je rekao. A putem se događa čudo. Isus je Put i kada smo mi na stranputici.

Plemenitost obvezuje

Je li Isusa iznenadila nezahvalnost ili se pobojao da se možda nisu drugi očistili? Znao je Isus što je u čovjeku, ali nam je htio ostaviti za primjer ovog stranca – „neprijatelja“ i raskrinkati u nama predrasude o „našima“ i „njihovim“. Kao što je Isus univerzalni Spasitelj svih ljudi, tako i nas poziva da i u tom segmentu budemo njegovi i da ljude gledamo i dijelimo samo na potrebne naše pomoći i dobrote i siromašne, tj. one koji su sami sebi dostatni i misle da im tuđa pomoć neće opet trebati. Znao je Isus da je, kako kaže A. Šenoa: „hvala ljudska voda vrh pijeska“, ali nas to ne opravdava. Tako nam Šenoa na evanđeoski način daje opomenu i savjet: „Oj, budi svoj! Al' brat si budi braći/ I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;/ I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,/ Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,/ U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,/S poštena lica teče pošten znoj,/ I nijesi, brate, živio zaludu,/Kad jesi svoj…“ (Oj, budi svoj).

I papa Ivan Pavao I. znao je reći da „plemenitost obvezuje“ (noblesse oblige!). Pa ipak, akteri današnjeg evanđelja iz židovskoga naroda nisu to smatrali obvezujućim možda i zato što su, iako zaraženi, kao pripadnici izabranog Božjeg naroda smatrali da imaju na to pravo više od drugih, prije svega stranaca i(li) pogana. Ali ni Isus, iako ih ne osuđuje, ne oklijeva istaknuti nam za primjer ovog stranca koji se dobrano namučio vraćajući se po prašnjavu putu i užarenom suncu. Dok razmatramo ovu prispodobu iz evanđelja, ne smijemo zaboraviti da je važno uvijek imati na pameti kako Isus i danas djeluje, liječi, ozdravlja sve one koji ga iskreno traže i žele.

Nezahvalnost je guba

U našim izričajima uz riječ nezahvalnost dodajemo riječ „crna“. Nezahvalnost ne može biti drugačija. Iz Isusove reakcije uviđamo kako je On bio silno zahvalan svojim pred zakonom roditeljima, jer da nije bio takav, ne bi ni zapazio ovu „sitnicu“. Zahvalnost se ne odnosi samo na ovozemaljska načela. Znamo da su pali anđeli iskazali neposlušnost i nezahvalnost Bogu. I svaki naš grijeh je teška nezahvalnost prema Bogu i bližnjima, a neokajani grijeh vodi k odbacivanju Boga u konačnici. Zato je Isus reagirao „radi nas i radi našeg spasenja“, a ne radi svoje eventualne umišljene veličine koja se može poroditi samo kod nas. Jer onaj tko je velik, njemu ne treba priznanje drugih da je takav, a onaj koji traži priznanje – obično ga ne zaslužuje. Isus nije imao razloga za to. Njegov jedini i stalni razlog bio je spasenje ljudi. Kod njega je sve tomu podređeno, a u zahvalnosti Nebeskom ocu – sve je njemu nadređeno.

Isus i danas ozdravlja

Po brojnim svetištima i prošteništima svijeta vidljivi su zahvalni darovi Bogu, Isusu, Gospi i svetcima. Ti darovi su svjedočanstva o zahvalnosti Bogu za učinjena dobra po zagovoru svetih. I u misnoj žrtvi prinosimo Bogu darove po kojima nam se On sam daruje. Ugodno se iznenadih kako je i u islamskom udžbeniku za školski vjeronauk vjerno preneseno da kršćani prinose Bogu žrtvu zahvale po kruhu i vinu s cjelovitim tekstom riječi pretvorbe nad kruhom i vinom. Svi smo mi živa prilika spasonosnog Božjeg zahvata u povijesti svijeta i svakoga od nas. I svi smo potrebni tog božanskog zahvata nad nama samima i našim bližnjima. Znamo da Bog i danas spasonosno djeluje u svijetu gdje je god prisutna vjera. Također znamo da su prisutne danas među nama brojne „gube“, ne samo tjelesne, nego još više i teže, a to su duhovne. Sve je više opijata „u medicinske svrhe“, a sve je manje istinskih susreta s Bogom Živim. A nitko ne može istinski ozdraviti dok se ne susretne s Bogom. Da bi imao potrebu susreta, mora biti svjestan svoga stanja. Ovi gubavci su znali u kakvom su stanju i željeli su se osloboditi svoje bolesti, tj. ozdraviti. Ako čovjek ne želi ozdraviti, neće to ni uspjeti. Zato je Isus znao pitati: „Želiš li ozdraviti?“ Želiš li doživjeti vlastitu katarzu – pročišćenje svega onoga što nam život nanese kao na splavi među vrbama. Bez Isusa naš bi život postao prava baruština u kojoj bi samo još pokoja žaba izvodila svoj svečani pir. Ne zaboravimo vikati pred Isusom za sebe i druge. Sigurno Isus jedva čeka taj susret, kao što u pjesmi Susreli smo se opisuje Miljenko Stojić: „Ti obješen na križ/, ja obješen o život/. Bi to davnih godina// Gledasmo se nijemo,/ dok plakati ne počeh/ pogledao si me nježno.// I danas to još traje,/ ne želim da prestane/ Susretosmo se jako.“

Tomu sigurno služi i Ukazanje Isusa Krista preko čudesnog raspela u Limpiasu u crkvi sv. Petra iz 16. stoljeća u Santanderu u Španjolskoj. Raspelo prikazuje Krista u prirodnoj veličini i smješteno je iznad oltara. Sa strane Raspela i malo niže od njega nalaze se također u prirodnoj veličini statue Djevice Marije i apostola Ivana.

Prvo čudo – Oči Gospodinove čudesno oživjele.Godine1914. zabilježeno je prvo čudo. Don Antonio Lopez, redovnik iz Reda pavlina koji su vodili koledž u Limpiasu, u svom je izvješću o događaju objasnio da je u kolovozu 1914. otišao u crkvu po nalogu Gregorija Bringasa da popravi svjetlo iznad oltara. Stavio je dvije velike škrinje na oltar i na njih smjestio ljestve koje je naslonio za zid koji je ujedno i pozadina Raspela. Kako mu je, dok je radio, glava bila otprilike na razini Isusove glave na Raspelu, bio je nemalo iznenađen kada je nakon dva sata rada primijetio da se Isusove oči polako zatvaraju! Htio je odmah sići, ali je izgubio ravnotežu i pao s ljestava pred oltar. Kad je ustao, vidio je da su Isusove oči i dalje uistinu zatvorene, pa je potrčao van da ispriča što se dogodilo, a također kako bi otišao liječniku jer je bio sav u bolovima od pada. Odmah je sreo sakristana koji je krenuo zvoniti za Anđeo Gospodnji jer je bilo upravo podne. Ispričao mu je što se upravo dogodilo, a sakristan je na to rekao da nije iznenađen jer je već čuo da je Sveti Krist (kako ga je nazvao) već jednom prilikom bio zatvorio oči i da misli da je vjerojatno ugrađen nekakav mehanizam koji to pokreće.

Redovnik se smirio i sam pomislio da je to razumno objašnjenje. No, ipak je pomno pregledao cijelo Raspelo i nije pronašao nikakav mehanizam niti oprugu koja bi mogla biti odgovorna za pokrete očiju. Čak je i pritiskao prstima oči, ali one su bile tako čvrsto pričvršćene da se ni najjačim pritiskanjem nisu pokretale ni u jednom pravcu.

U to je vrijeme prakticiranje katoličke vjere u Limpiasu i okolici značajno opalo. Dana 30. ožujka 1919. tijekom mise koju je služio Eduardo Miqueli dva su svećenika ispovijedala. Tijekom propovijedi 12-godišnja djevojčica je ušla u ispovjedaonicu fratru Anselmu de Jalonu i rekla da je Isus zatvorio oči. Otac je mislio da je izjava plod djetetove mašte, ali kad je još jedno dijete došlo s istom viješću, izišao je provjeriti. Odmah je fra Agatangelu rekao što djeca pričaju, te su otišli pogledati. Nisu vidjeli ništa neuobičajeno na Raspelu. Tada je pak jedan čovjek povikao svima da pogledaju Raspelo i u nekoliko su trenutaka svi vidjeli čudo koje su djeca opisivala. Neki su ljudi počeli plakati, neki su odmah pali na koljena, a neki zazivali Božje Milosrđe. Župnik je pao na koljena kada je čuo da se oči Isusa na Raspelu otvaraju i zatvaraju te da mu pogled ide s jedne na drugu stranu crkve. Tada je i on shvatio da nas Bog voli onakve kakvi jesmo, ali nas previše voli da bi nas takvima i ostavio. Amen.