(Mudr 2,12.17-20; Jak 3,16-4,3; Mk 9,30-37)

DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU B

Tko ima hrabrosti služiti kako što je Isus služio, taj je velik pred Bogom


Evanđelje današnje nedjelje (Mk 9,30-37) donosi nam zgodu u kojoj je Učitelj svojim učenicima „očitao“ životnu lekciju.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Ivica Božinović

Uvod u pokajnički čin

Isus nas je danas pozvao na ovu svetu misu. Došli smo, a on nas poziva da budemo s njime u ovom trenutku ne samo fizički, nego duhom i pameću. Želi da usvojimo njegov duh, njegov mentalitet, njegov način života. Dopustimo mu da nam progovori, da nas pouči, da nas promijeni. Iskrenim kajanjem i priznanjem vlastite grješnosti približimo se Učitelju koji nas želi poučiti mudrosti života.

Isus ide u Jeruzalem. Posljednji puta prolazi krajevima Galileje. Sam je sa svojim apostolima i ne prati ga oduševljeno mnoštvo. Želio je biti sam s njima. Koristi prigodu ponovno ih poučiti o tome što ga uskoro čeka. U svom je govoru jasan. Priča otvoreno, a ne u prispodobama, koje bi kasnije možda trebalo protumačiti. Pred njim je križ i smrt koju dragovoljno prihvaća, te nakon tri dana uskrsnuće od mrtvih: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.“ Po drugi put Isus im naviješta svoju muku i smrt kao cijenu otkupljenja. Rekli bismo, utvrđivanje gradiva.

Strah od odgovora

No, oni ništa od onoga što im govori ne razumiju, a boje ga se pitati. Zapravo, to što se boje pitati nije strah od pitanja nego od mogućeg odgovora. Strah ih je da će Isus potvrditi ono što su itekako dobro shvatili. Nije riječ, dakle, o tome da nisu shvatili Isusov govor nego o tome da ne žele prihvatiti ono što im on govori. To se nikako ne uklapa u njihovu trijumfalističku sliku Mesije, u sliku kraljevstva koje treba uspostaviti i njihove uloge u tom kraljevstvu. Djeca su svoga naroda koji je imao svoju predodžbu uloge Mesije. Lakše je razmišljati i razgovarati o nečemu drugom, ma kako time bili miljama udaljeni od duha svoga Učitelja.

Moljac častohleplja

Putem raspravljaju međusobno o tome tko je među njima najveći. Bilo bi zanimljivo čuti kriterije kojima su se služili u toj raspravi. Je li to bio onaj koji je prvi došao u zbor apostola, najstariji po dobi, najškolovaniji, najzaslužniji, ili...? Vjerojatno je svaki od njih našao neki dobar razlog po kojem bi baš on trebao biti „najveći“, najuvaženiji. Koliko puta smo i sami tako mislili o sebi i bili nesretni ako baš ta naša „zasluga“ nije bila prepoznata?

Kriterije po kojima su se ravnali ne znamo, ali znamo da su nakon Isusova pitanja o temi rasprave umukli, zašutjeli. U „žaru borbe“ za prvo mjesto zaboravili su na Isusa i njegov nauk. Obuzeo ih je osjećaj krivnje i stida i možemo samo zamisliti nelagodu koju su osjetili nakon njegova upita. Njihov je odgovor bio mučna šutnja koja, ma kako kratka bila, izgleda kao da traje cijelu vječnost.

Apostole je očito nagrizao moljac ambicioznosti, želje za veličinom, vladanjem nad drugima, uvaženošću, itd. Prikrivali su to, a onda su to iskazali, rekli bismo, u najnezgodnijem trenutku.  

Kolikima je taj moljac častohleplja i vlastoljublja uništio i uništava njihove vlastite živote, a tek kolikima su takvi uništili i zagorčili život? Koliko je života stradalo i koliko je suza proliveno upravo zbog „veličine“ onih koji su smatrali da imaju pravo vladati drugima? Koliko zla taj moljac ambicioznosti nanosi društvu, a i Crkvi?

Što znači biti posljednji?

Isus i ovu prigodu koristi da ih pouči o tome što je istinska veličina čovjeka, što je ono što čovjeka doista čini velikim. On sjeda, dakle, zauzima položaj onoga koji punim autoritetom poučava. Dozivlje svoje postiđene i zbunjene učenike. Doziva ih jer očito nisu s njime. Fizički su tu, ali umom i srcem daleko su od njega. Njihov mentalitet još uvijek daleko je od Isusova.

I mi smo danas na misi. Dopuštamo li Isusu da nas „dozove“, da nas pouči? Je li naš mentalitet Isusov mentalitet?

„Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!“ Isus je jasan i riječima i životom: „Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28).

Što znači biti posljednji?

Ovu riječ valja ispravno shvatiti, jer to ne znači da bismo se trebali grčevito truditi da budemo i ostanemo nečiji nadničari i sluge. Isusov govor se ne protivi karijeri u pozitivnom smislu. Čovjeku je dana mogućnost napredovanja i on je treba iskoristiti.

Bilo bi loše kad bi kršćani u ime ovog Isusova naloga uzmicali pred najodgovornijim dužnostima i u Crkvi i u društvu. Bila bi to lažna skromnost koja nikomu ne bi koristila, a svakako bila bi protuevanđeoska. Evanđelje ne treba onih koji u ime tobožnje skromnosti i poniznosti ništa ne poduzimaju kako bi ovaj svijet bio bolji.

Riječ je o tome da svatko od nas na mjestu na kojem se nalazi ne želi vladati nad drugima nego služiti. Bog nam je dao različite darove koje valja razvijati jer to nam pruža veće mogućnosti da proširimo prostor svoga upliva, kako bi taj prostor oblikovali pravednije, ljudskije i dobrohotnije, u Isusovu duhu. To nam je zadatak.

 

Tko ima hrabrosti služiti kako što je Isus služio, taj je velik pred Bogom. Kršćanin se mora boriti kako bi nasljedovao svoga Učitelja, koji „nije došao da bude služen, nego da služi...“. Boriti se, jer nitko od nas nije imun na napast da u sebi vidi „najvažnijeg“!

Molitva Sv. Terezije Avilske govori nam upravo o duhu služenja, odnosno življenja u Isusovu duhu. Valjalo bi često razmišljati na ovim tekstom i svoj život usklađivati s mentalitetom našega Učitelja.

„Gospodine, Ti si također

iznad lonaca i tava,

a ja nemam vremena biti svetica

i Tebi za ljubav

bdjeti noću,

niti mogu

meditirati u jutarnjem sumraku

ni u olujnom horizontu.

Učini me sveticom

dok pripremam obroke

i perem tanjure.

Prihvati moje hrapave ruke

jer su za Tebe postale hrapave.

Može li moj sudoper

biti ravan nekom gudalu

koje izvodi nebesku melodiju

na nekoj tavi?

Tako ju je teško očistiti

i tako je ogavna.

Čuješ li, Gospodine dragi,

glazbu o kojoj mislim?

Prošao je čas za molitvu

dok sam prala suđe

od večere,

a nakon toga vrlo sam umorna.

Dok još ujutro moje srce

pjeva na poslu,

navečer davno prije mene

polazi na počinak.

Daruj mi, Gospodine,

svoje neumorno srce

da u meni radi umjesto mojega.

Svoju sam jutarnju molitvu izmolila

noću

u čast Tvoga Imena.

Izmolila sam je unaprijed

za posao sutrašnjeg dana

koji će biti sasvim jednak današnjem.

Gospodine,

Ti si također

iznad lonaca i tava,

i molim Te

smijem li Ti umjesto osvojenih duša

ponuditi umor

koji me hvata

kad vidim talog kave

i zagorene lonce

u kojima se kuhalo povrće?

Sjeti me na sve

što lako zaboravljam,

ali ne samo zato da bih uštedjela na

stepenicama,

nego da bi moj savršeno prostrt stol

bio molitva.

Iako imam Martine ruke,

ćud mi je Marijina

i kad

čistim crne cipele,

Gospodine, pokušavam

u njima naći Tvoje sandale.

Dok ribam pod,

mislim

kako su one hodale zemljom.

Gospodine, prihvati ovo moje razmatranje

jer nemam vremena za više.

Gospodine, učini od svoje služavke

nebesku princezu;

zagrij cijelu kuhinju svojom ljubavlju

i rasvijetli je svojim mirom.

Oprosti mi

što se toliko brinem

i pomozi mi

da prestane moje mrmljanje.

Gospodine,

Ti koji si pripremio doručak na jezeru,

oprosti svijetu

koji je tada rekao:

'Pa što dobra može doći iz Nazareta?'“