Piše: Niko Šošić

Na podmukla i zlonamjerna farizejska podmetanja Isus o tom osjetljivom i prevažnom pitanju daje jasan odgovor, pozivajući se upravo na tekst iz Knjige Postanka.

Vrhunac Božjeg projekta

„Nije dobro da čovjek bude sam“, riječi su Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. Riječ Adam u našem je jeziku i mentalitetu najčešće samo ime prvog čovjeka. Adam, prema mišljenju i tvrdnji upućenijih – označava pojedinca, prvog čovjeka, ali i čovječanstvo u podjednakoj mjeri.

Nije dobro da čovjek bude sam, ponajprije radi čovjeka samoga, njegova razvoja, mjere u kojoj će se otkriti i prepoznati kao čovjek. Potreban mu je netko sličan, ali i različit – u isto vrijeme. Čovjek je već od samog početka zamišljen i stvaran za dijalog, susret, zajedništvo. Poput malog djeteta, koje polako otkriva i spoznaje svijet koji ga okružuje, Sveto pismo opisuje prve čovjekove korake – susret sa svijetom i bićima, osobito životinjama – kojima on, doduše, nadjenu imena, ali koja nisu bila čovjeku prava pomoć.

„Načinit ću mu pomoć kao što je on!“, govori Gospodin Bog.

Naime, nijedna životinja nije prikladna da bude čovjekov istinski i sudbinski „partner“, niti „pomoć“ koju je čovjek tražio i trebao. Doista je zanimljiv i uzbudljiv ne samo razlog i trenutak, nego i sam opis Božjega stvaranja žene. Ne ulazimo u pojedinosti kojima sveti pisac opisuje proces i pojavak Božjeg bića zvanog žena.

Tim činom dovršeno je stvaranje. Čovjek više nije sam, nije dio, čovjek je postao cjelina: „...evo kosti od mojih kosti, mesa od mesa mojega!“ Isti je Autor i muškarcu i ženi, stvarani su od istog „štofa“, dva komplementarna ljudska bića postaju jedno: čovjek. Naime, čovjek je, kako to na simpatičan i jednostavan način tvrdi moj prijatelj Simon iz Izraela, ono što može roditi čovjeka, a to su on plus ona. Žena stoga ne može i ne smije biti drugorazredna, manje važna, jer sama tvrdnja muškarca ističe jednakovrijednost i neupitnu ravnopravnost, uz poštivanje postojećih različitosti.

„Ženom neka se zove, od Čovjeka kad je uzeta!“ Nadjenuti nečemu ili nekomu ime značilo bi – prema biblijskom poimanju – imati nad tom stvarnošću vlast, pa tako Bog, koji privodi Čovjeku bića i stvorenja „da vidi kako će ih nazvati“ zapravo predaje životinjska bića u čovjekovo vlasništvo. To što on i novonastalom biću – ženi – daje ime, ne znači da mu je Bog predaje u posjed i vlasništvo, nego pisac želi spomenuti postojeće društvene i obiteljske odnose vremena i prostora u kojem on piše svoj izvještaj.

Nije se, dakle, rodio samo čovjek – jedinstveno i neponovljivo biće – (muškarac + žena), nastala je nova stvarnost, ljudska obitelj. Iako je, nažalost, i onda i danas žena na neki način podređena i podložna muškarcu u mnogim kulturama i religijama, na nama kršćanima je da uvijek i posvuda branimo njezin položaj, ulogu i zadaću, jer su doista osobiti i jedinstveni. Žena postaje toliko vezana s muškarcem da će „čovjek ostaviti oca i majku da prione uza ženu svoju“. Tu vezu, osobnu ljubav između muškarca i žene, Bog je htio, programirao i blagoslovio tako snažno „da će dvoje njih biti jedno tijelo“. Njegov Sin stoga brani i potvrđuje Očev naum, Božji projekt.

Otajstvo i smisao Kristova utjelovljenja

Počevši od ove nedjelje, sedam puta ili do kraja ove liturgijske godine, slušat ćemo tekstove ili pojedine odlomke iz Poslanice Hebrejima.

Skupina ili zajednica kršćana, koji su došli iz židovstva, našla se u kritičnom stanju. Nisu bili u pitanju samo pritisci izvana, utjecaj lažnih učitelja, nego unutarnje slabosti, poteškoće, gubitak početnog oduševljenja, određene nejasnoće i zamor, što je mnoge vodilo napuštanju zajednice ili otpadu.

Žalili su za starim, prema njihovu mišljenju boljim vremenima, za svečanim proslavama i sjajnim obredima. Morali su se postupno opraštati od onoga u čemu su odgajani i poučavani, s čim su bili srasli, u čemu su sudjelovali i po čemu su među drugima i različitima bili prepoznatljivi: obrezanje, subota, hramsko bogoslužje, subotnje okupljanje u sinagogi, godišnje hodočašće u Jeruzalem.

Autor Poslanice želi pomoći toj skupini, u kojoj su se njihova vjeroispovijest i svakodnevno iskustvo našli u raskoraku, upali u krizu. Oni su, a to je nakana ili pokušaj pisca, pozvani gledati, a prvi korak koji moraju naučiti jest promatrati stvari i događaje onakvima kakvi jesu, a zatim prihvatiti stvarnost ili činjenično stanje. Tko promatra Isusa, vidi čovjeka koji trpi i umire na križu, stupu srama (12,2). Nameće se ne samo pitanje, nego i logičan zaključak: On ne umire zbog svojih osobnih grijeha, nego iz solidarnosti s grešnicima, zbog vjernosti svom poslanju, iz ljubavi i vjernosti Bogu, svom Ocu. Pa stoga, tko s vjerom promatra Isusa, onda ne vidi i ne otkriva u Njemu samo čovjeka koji pokazuje smjer i određuje cilj, on u Njemu gleda Sina Božjega, uskrsloga i uzvišenoga ili proslavljenoga, „da milošću Božjom bude svakome na korist što je On smrt okusio“.

Upravo zbog Njegove vjernosti i nesebičnog predanja, Bog ga je „slavom i čašću ovjenčao“. On je naš brat, „kako bi mnoge sinove priveo k slavi“. Poslanica, dakle, želi objasniti potrebu patnje i trpljenja, otajstvo i smisao Kristova utjelovljenja. Bog je postao čovjekom da bismo se mi ljudi oslobodili ropstva i prokletstva. Put do slobode vodi kroz Kristovo utjelovljenje, poniženje i trpljenje. Isus je postao s nama solidaran do krajnjih granica. Prošao je kroz patnju do slave, ali i nama otvorio put do slobode. On je jedini Posrednik – Poveznica između Oca na nebu i djece na zemlji – postao je začetnik i spasa i slobode. Bog je ljubav, kako napisa ljubljeni Isusov učenik Ivan, pa stoga ne može ni misliti niti djelovati drugačije nego kroz tu dimenziju. I kako je samo iz ljubavi u Isusu postao čovjek, postaje nam jasnije zašto Božje misli, riječi, djela i putovi počinju ljubavlju i u njoj uvijek i neizbježno poniru.

Veza muškarca i žene upisana je ili utkana u čovjekovu narav

Nijedan svećenik i propovjednik, uz najbolju volju, nije i neće biti u mogućnosti u ovonedjeljom nastupu, propovijedi koja traje nekoliko minuta, progovoriti temeljitije i sveobuhvatnije o ljudskom i kršćanskom, ali i svetopisamskom poimanju braka, obitelji i djece. Upravo o tim stvarnostima progovara nam ne samo naše današnje prvo čitanje, nego i evanđelje. Toliko je to područje, tijekom povijesti i u ovo naše vrijeme, bilo i ostaje biti osjetljivo, složeno i bremenito. Uvijek se o toj temi razmišljalo, raspravljalo i polemiziralo.

U svom prvom dijelu današnje evanđelje nam zapravo govori o rastavi braka, o neuspjehu i porazu zajedničkog života između muškarca i žene, ali i o postojećoj praksi, načinu i mogućnostima razlaza. Isusovi protivnici, farizeji, „da ga iskušaju“ – kako navodi sveti Marko – ne pitaju samo „je li mužu dopušteno otpustiti ženu“, nego žele znati razloge koji bi opravdali i potvrdili takav čin muškarca, kako bi se osigurala i zaštitila njegova sloboda. Već iz njihova pitanja Učitelju svih učitelja razvidno je da dopuštenja i povlastice, na koje se farizeji pozivaju, idu u korist muža.

Isus im odgovara protupitanjem: što je to zapravo Bog objavio Mojsiju, i kako dolazi do odstupanja? Je li važnije ono što treba činiti ili pak ono što je kasnije dopušteno? Razlog za postojeću praksu je okorjelost ili tvrdoća čovjekova srca, to je iznuđeni zakon, a ne odraz Božje volje. Usudio bih se reći da se rasprava vodi na tri područja ili tri razine: postojeća praksa ili predaja učitelja, upućivanje na Mojsija ili na Zakon, i povratak na izvor, na sam početak – na Božji stvoriteljski poredak. Navodeći riječi iz izvještaja o stvaranju, Isus izričito i nedvosmisleno brani Božji stvaralački čin, koji treba prihvatiti i poštivati, i koji ima prednost pred bilo kakvom kasnijom odredbom, propisom i predajom.

Veza muškarca i žene upisana je ili utkana u čovjekovu narav, u njegovo biće. Ona je nezamjenjiva, neuništiva ili nerazrješiva. Čovjek nema prava mijenjati Božji plan, Njegovu volju i odluku. Bog ih je stvorio kao „muško i žensko“, različitost u sličnosti i sličnost u različitosti. Stvorio ih je za jedinstvo u osobnom međuljudskom zajedništvu. To je takva povezanost ili cjelina da jednostavno nadilazi sve ostale veze i odnose. „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“

Rasprava se o tom pitanju nastavila kasnije, „u kući“, gdje su ga „učenici ponovno o tome ispitivali“, jer očito je da Isusov odgovor farizejima nisu ni razumjeli ni prihvatili. Žele od Isusa pojašnjenje. Otpuštanje jedne, da bi se muškarac „ženio drugom“ ili ženino napuštanje muža da bi se udala „za drugoga“ Isus naziva preljubom, a on je grijeh.

Isus, spasitelj i učitelj, svoju čovječnost pokazuje i u ophođenju s djecom. Grli ih, blagoslivlja, polaže na njih ruke, stavlja ih kao uzor ostalima, osobito u prihvaćanju Božjega dara, kraljevstva Božjega ponuđenog čovjeku. To je i zato jer  su djeca neopisive žrtve i najveći gubitnici, ponajviše i osobito onda kad im tate i mame biraju rastavu i razlaz umjesto zajedništva i bračne sreće.